Mnogo godina prije nego što će svijet upoznati Lady Dianu fotografi su jurili za jednom princezom iz dalekog i misterioznog Irana. Žena čije ime ne znači mnogo mlađim generacijama, svojevremeno je bila apsolutna zvijezda čiji je svaki korak praćen. Princeza Soraya, tokom sedam godina bila je supruga iranskog Šaha i danas nosi titulu najfotografiranije osobe svih vremena. Njeno kraljevsko vjenčanje smatra se najglamuroznijim koje svijet pamti. Ko je bila ova lijepa i tužna žena, koju je svijet slavio i zatim zaboravio.
Prije tačno 66 godina, u februaru 1951., svijet je s pažnjom gledao u Iran, zemlju koja je, ne tako davno, nosila drugo, mnogo poznatije i mnogo starije ime, Perzija. Zemlja je imala novo ime i mladog energičnog vladara, koji je obećavao reforme, modernizaciju zemlje i njeno približavanje Zapadu. Iranu je trebala moderna, obrazovana i lijepa kraljica, a Šah Mohammad Reza Pahlavi (1919 – 1980) tražio je ženu koja će roditi nasljednika i produžiti njegovu lozu. Naći će je u Londonu, gdje se školovala tada 17-godišnja Soraya Esfandiari Bakhtiari, djevojku iz moćne i ugledne iranske porodice koja nije bila u milosti iranskih vladara tokom nekoliko proteklih turbulentnih decenija u prvoj polovini 20. stoljeća. Kćerka bogatog biznismena, koja je djetinjstvo provela između rodnog Isfahana, Berlina i St. Moritza, nije bila pretjerano sretna kada je dobila vijest da se o njoj raspituje vladar zemlje iz koje potječe njen otac.
Šah traži ženu
Kada se me zamolili da se sastanem s njim, „na prvu“ sam odbila susret s bilo kim iz porodice Pahlavi, jer sam znala šta su oni uradili porodici Bakhtiari, ali sam čula da je Princeza Shams lijepa i atraktivna žena, tako da je moja znatiželja bila jača – sjećala se Soraya u svojim memoarima.
Princeza Shams bila je sestra Šaha Pahlavija, čovjeka koji se nedavno razveo od lijepe egipatske princeze koja vladaru nije mogla podariti muško potomstvo. Šahovi emisari u Londonu, ali i širom svijeta, susretali su djevojke iz uglednih iranskih porodica i tražili najbolju kandidatkinju za kraljevsku spavaću sobu. Mlada Soraya je izgleda konkurenciju potukla „do nogu“.
– Nakon što sam je srela, nemam potrebu vidjeti bilo koju drugu djevojku. Ova žena je rođena da bude kraljica. Ona je lijepa, vrlo dobro obrazovana i ima izvrsne manire – pisala je Šahu njegova sestra iz Londona.
Šah nije gubio vrijeme kada je na fotografijama vidio zamamnu ljepoticu obučenu po posljednjoj evropskoj modi. Pozvao ju je u Teheran i ona je tu i došla preko Pariza i Rima, oči u oči sa svojim budućim mužem kojeg je upoznala na jednoj večeru gdje baš i nije vladala previše topla atmosfera. Šah se pomalo šepurio u svojoj maršalskoj uniformi komandanta iranske avijacije, dok mlada Soraya nije bila baš načisto šta sve to znači i šta je sve čeka. Iste te večeri, probudio ju je njen otac.
– Telefonirao mi je Šah. Prosi tvoju ruku i pita šta ti misliš o tome – pitao je otac bunovnu Sorayu u dva sata poslije ponoći.
Rekla je „da“ i tako je svijet upoznao jednu od najljepših žena svih vremena. Šah ju je sutradan i službeno zaprosio. Kraljevski dvor je momentalno poslao njene fotografije medijima i svijet se odmah zaljubio u ovu ljepoticu velikih zelenih očiju. Tek punoljetna Soraya činila se kao najsretnija osoba na svijetu. No, sreća neće biti dugog vijeka.
Bibi Maryam je nakon smrti svog oca, inače vođe klana Bakhtiari, vrlo dobro znala kakvu budućnost zaslužuju njena djeca. Jednog je sina poslala na studije u London, drugog u Berlin. Tada 21-godišnjem Khalilu Khanu Esfandiary-Bakhtiariiju Berlin se jako dopao, a i Berlin je toplo prihvatio njega. Zgodan, naočit, bogat, elegantan i pomalo mističan, sa svojim imidžom istočnjačkog aristokrate, dobro se uklopio u berlinsko probrano društvo. Privlačile su ga plavokose Njemice, koje su ga također obožavale zbog novca i muževne pojave koju nije skrivao.
Eva Karl, kćerka poslovnog čovjeka iz Berlina, koji je bio neka vrsta njemačkog trgovačkog ambasadora u Rusiji uoči Prvog svjetskog rata, imala je samo šesnaest godina kada je upoznala zgodnog Iranca na studijama u njenom rodnom gradu. Ljubav je brzo buknula i par se vjenčao 1926. godine. Dvije godine nakon toga, Khalil i Eva sele u Khalilovu rodnu zemlju i njegov grad Isfahan. Ovaj grad nije početkom tridesetih godina samo važan po svojim manufakturama tepiha, nego i kao mjesto za najvažnije svjetske obavještajne službe, prije svega njemačke i britanske. U Isfahanu je tada živjela velika njemačka zajednica, na koju su Britanci gledali sa podozrenjem, sumnjajući da Nijemci nastanjeni u ovom gradu sabotiraju njihova naftna polja u Perzijskom zaljevu i špijuniraju kretanje britanskih trupa.
Ipak, britanska i njemačka zajednica u Isfahanu je živjela zajedno i da je zaista tako bilo, govori i događaj od 22. juna 1932., kada se u engleskoj misionarskoj bolnici rodila djevojčica Soraya, kćerka Iranca Khalila i Njemice Eve. Oni koju su imali priliku vidjeti bebu Sorayu, govorili su o prekrasnoj djevojčici plavo-zelenih očiju. Bilo je jasno da je na svijet došla jedna od najljepših žena.
Mlada porodica se u Iranu zadržala samo osam mjeseci. Otac je smatrao da u Njemačkoj vlada zdravija klima nego u Isfahanu i da je Berlin bolje mjesto za odgoj djeteta, prije svega zbog bolje zdravstvene zaštite. Maloj Sorayi se Berlin mnogo svidio, naročito njegovi parkovi i jezera, gdje se rado igrala sa svojim djedom, koji ju je obožavao.
– Sjećam se naših šetnji kroz šumu u okolici grada, kada je veliki crni pas nasrnuo na nas. Njegov divlji pogled i opasno lajanje me je prilično uplašilo, ali Soraya je potrčala njemu u susret i zagrlila ga. Bio sam prestrašen, ali bespotrebno. Pas i djevojčica postali su momentalno prijatelji – sjećao se djed Franz Karl.
Sorayina berlinska idila neće dugo trajati. Već 1937., kada se rađa plavokosi i bucmasti brat Bijun, njen otac će razaznati da se nešto loše dešava u Evropi i da se udara u ratne bubnjeve, te porodicu vraća u Iran, gdje će pod budnim okom policije provesti Drugi svjetski rat. Mala Soraya ja tada uz pomoć privatne tutorice učila perzijski, ali i njemački, i to tajno, jer su Saveznici naredili vladi u Teheranu da zatvori sve njemačke škole, a Nijemce protjeraju.
Godine 1947., Soraya i porodica se vraćaju u Evropu, jer otac postaje ambasador Irana u Njemačkoj. Ona najprije uči francuski i vrlo brzo ga počinje tečno pričati, no želi dobro naučiti engleski. Zato sa 16 godina odlazi u London. Tu će uskoro sresti čovjeka koji će obilježiti njen život.
Otac koji je volio Njemice
Šahu Pahalviju se veoma žurilo kada je riječ o njegovoj vezi s lijepom Sorayom, te je bio spreman za vjenčanje čim je ona pristala na brak. Ipak, Soraya se razboljela od bakterijske infekcije i nestrpljivi Šah je na vjenčanje morao čekati sve do februara 1951. godine. Čak ni u februaru, kada je Šah postavio krajnji datum vjenčanja, ona nije bila u potpunosti zdrava i snažna, no nije imala izbora.
Šahovo i Sorayino vjenčanje bilo je najglamuroznije kraljevsko vjenčanje, kako tada, tako vjerovatno i danas. Više od 3.000 zvanica u palači Golesta imalo je priliku gledati u najskuplju kraljevsku vjenčanicu svih vremena. Izradio ju je Christian Dior i sastojala se od ogrtača i skuta dugih 20 metara, izrađenih od lamine dlake, 6.000 dijamanata, 20.000 komada perja rijetkih ptica i bila je teška 30 kilograma. Bilo je to previše za krhku i bolešljivu princezu, te je šah naredio vojnicima da paze na nju i pridrže je ako zatreba. Šahu je ovo vjenčanje bilo vrlo važno, te se moralo misliti na svaki detalj. Kada je postalo jasno da je vjenčanica apsolutno preglomazna, Šah je naredio dvorskoj krojačici da jednostavno priđe i odsječe ono što smeta. Tako je princeza Soraya na neki način “spašena” i glamurozno vjenčanje je privedeno kraju. Ogromni dijamantni prsten od 22,37 karata na ruci lijepe mladenke nije mogao proći nezapaženo.
Prve dvije godine braka princeze Soraye i iranskog Šaha mogle bi se nazvati istinskom bajkom. Mladi bračni par je putovao širom svijeta, a Soraya je imala priliku upoznati neke od najvažnijih ljudi tog doba, od sovjetskog vođe Nikite Hruščova, do vodećih ljudi filmske industrije u Hollywoodu. Njen narod ju je volio, no pitanje je koliko je ona voljela njega.
– Bolnice, sirotišta, dobrotvorne organizacije, potoci prljave vode kojima ljudi napajaju svoje domove, voda kojom se najprije poslužila pralja, skitnica i psi. Siromaštvo i bijeda. Rahitična djeca, oronule žene i umirući stari muškarci, prljavština od uličica gdje kuće nisu više kuće, pravo siromaštva prevladava – opisivala je ona život običnih Iranaca pedesetih godina prošlog stoljeća.
Da je narod nezadovoljan stanjem u zemlji i vladom, Soraya i Šah će se uvjeriti tokom posjete Rimu godine 1953. Dok su zajedno večerali, na radiju su čuli da je u Iranu izvršen vojni udar. Soraya će tada saznati da njen muž i nije tako bogat, te da je na raspolaganju imao “samo” 750.000 dolara.
– Mi sada moramo štedjeti i žao mi je jer moram reći da nemam mnnogo novca, recimo da nam kupim farmu negdje… Možda bismo trebali otići u Ameriku. Moja majka i sestra su već tamo i vjerujem da će nam se moja braća tamo pridružiti. Živjeli bismo zajedno i mogli bismo uštedjeti – Šah je bio iskren prema svojoj supruzi.
Ipak, uz pomoć CIA-e i Britanaca državni udar je osujećen i Šah se vraća u Iran. Soraya će se vratiti nešto kasnije. Bio je to kraj bračne idile na iranskom kraljevskom dvoru. Ljekari će saopćiti da princeza ima male šanse da ostane u drugom stanju i da će to možda trajati godinama. Šah je bio slomljen, potomok je bio uvjet da ostane na tronu, a njegov brat koji je imao muške potomke jedva je čekao da sjedne na prijestolje.
– Mi ćemo uskoro morati napraviti neke odluke, koliko god one bolne bile – rekao je Šah tokom jedne njihove zajedničke šetnje.
Razmišljali su i o alternativama. Jedna od njih je bila i promjena iranskog ustava, kako bi se vladaru bez muškog nasljednika omogućilo zadržavanje trona. Razmišljali su i razgovaralo o tome da Šah oženi i drugu ženu, ona koja će mu roditi sina. No, Soraya, neki izvori tvrde, nije mogla prihvatiti činjenicu da ljubav muža dijeli s drugom ženom. Nisu se mogli dogovoriti i bilo je jasno da se ovaj brak bliži svom kraju. Sredinom februara 1958., ona napušta Iran i više se nikada neće vratiti u njega.
Princeza tužnih očiju
Šta se dešavalo između Soraye i Šaha u posljednjim danima njihovog braka, ostat će tajna. Poznato je da su danima bili zatvoreni u svoje odaje, da su dugo razgovarali i vjerovatno plakali.
Nakon što je napustila Iran, Soraya je najprije otišla u Njemačku kod svoje porodice, a zatim u St. Moritz, gdje je Šah imao kuću. Bivši muž ju je zvao svaki dan, pitao je za zdravlje, te slao novac i poklone. Iako zvanična verzija događaja kaže da je Soraya “protjerana” iz Irana, to se baš i ne može nazvati tako. Šah je svojoj supruzi osigurao diplomatski pasoš, kojim je mogla putovati cijelim svijetom, kao i mnogo nakita, nekretnina i novca, kako bi joj omogućio ugodan i bezbrižan život. Ono što je još važno, ostavio joj je titulu princeze, te ista prava kao i njegovim sestrama. Tako je Soraya dobila ulaznicu za visoko društvo, gdje će se ostati do kraja života.
Iako je imala mnogo novca, živjela vrlo luksuzno, imala pristup u odabrane društvene krugove i bila povlaštena u mnogim situacijama, Soraya je nakon razvoda pala u depresiju. Bila je sama, uplašena i neiskusna, te je morala učiti kako se živi kao običan građanin. Mediji su je pratili u stopu, fotografirali je u svakoj prilici, te je nazivali “Princeza tužnih očiju”. Novac i status koji je imala nije joj mogao kupiti sreću. Mnogo je putovala i živjela u Rimu, Münchenu, Kӧlnu, Monacu i Parizu, koji je obožavala. Od rane dobi maštala je da bude glumica. A ovaj san će moći početi ostvarivati tek nakon razvoda od Šaha. Jedan podatak govori kako je 1954., nakon što je prvi put sa suprugom posjetila Ameriku, ostala fascinirana Hollywoodom, ali je i svijet filma ostao fasciniran njenom ljepotom i fotogeničnošću. U Los Angelesu se slikala u bikiniju, no čitatelji u Iranu nikada tu fotografiju nisu vidjeli, zbog stroge cenzure. Nakon razvoda, Soraya uzima časove glume, upoznaje producenta Dinu De Laurentisa, i snima svoj prvi film.
– Ona je filmsko otkriće decenije – rekao je De Laurentis kada je, 1965., pokušavao snimiti film o ruskoj carici Katarini Velikoj.
Projekt je neslavno propao, no Soraya se pojavila u još nekoliko filmova. Jedan od njih, italijanski “Tri lica žene” bio je potpuna katastrofa, u takvoj mjeri da je iranski Šah kupio sve kopije filma i naredio da se unište. Sve osim jedne koja je pronađena u Sorayinoj zaostavštini.
Saradnja s De Laurentisom joj neće donijeti filmsku slavu, ali hoće novog muškarca. Nakon što ju je upoznao s italijanskim rediteljem Francom Indovinom, za kojeg se smatra da je bio druga ljubav Sorayjina života, ona i njen oženjeni Italijan provest će pet predivnih godina, međutim, 1972., Franco će stradati u avionskoj nesreći. Slomljenog srca, Soraya se seli u Pariz. Uzima stan u blizini Champs Elyseesa, koja joj postaje baza odakle ona putuje po cijelom svijetu. Sve do svoje smrti bila je dio gradske elite i rado viđen gost na zabavama za probrano društvo. Iako više nije bila važna i njena plemićka titula je bila tek formalnost, ljudima se sviđao osjećaj da je u njihovoj blizini neko “plave krvi”.
Voljela se družiti s mlađim ljudima i s njima razgovarati i učiti od njih. Tako je pred kraj života, negdje sredinom 2000. godine, odlučila da se informatički opismeni. Gosti, ali i osoblje internet-caffea u centru Pariza, bili su iznenađeni kada se ispred njihovog lokala zaustavio Rolls Royce iz kojeg je izašla starica sa Coco Hermes torbom i zatražila da je neko nauči kako se koristi taj računar i taj internet.
– Kada god sretneš nekoga ko je mnogo stariji od tebe, nemoj da te bude stid, samo razgovaraj s tom starijom osobom… Zato što ponekad starije sobe imaju fascinantne priče koje mogu ispričati… Ako ne uradiš tako, jedan dan će možda biti kasno – ispričala je ona pred smrt jednom mladom pariskom novinaru.
Neke od najfascinantnijih priča našeg doba, ona je sa sobom odnijela u grob, 26. oktobra 2001., kada je njeno tijelo u pariskom stanu pronašla čistačica. Priču o Sorayji, njemačko-iranskoj princezi zeleno-plavih očiju, mlađe generacije tek treba da otkriju.
Šezdesetih godina prošlog stoljeća “Soraya” je bio najtraženiji pojam u svijetu, a njeno ime i lice mogli su prodati svaki proizvod. Soraya je bila prvi i najveći “celebrity” našeg doba, stvorivši “kulturu” poznatih, kakvu danas imamo u medijima.
Sretni gospodin Hassan F.
Soraya je davno umrla i pala u zaborav, no njeno veliko bogatstvo nije. Kao kćerka uglednog i sposobnog poslovnog čovjeka, svoj je novac ulagala u brojne profitabilne poslove i dionice. Nakon njene smrti ostalo je više od tri miliona eura gotovine, dragulji, kuće, dividende, ali ne i nasljednik. Njen brat je umro samo sedam dana nakon Sorayine smrti, također bez nasljednika. Deceniju i po, njihova se rodbina putem sudova bori za više od 50 miliona eura nasljedstva princeze Soraye. U februaru prošle godine sud u Kӧlnu presudio je da njeno nasljedstvo pripada izvjesnom Hassanu F., inače ličnom sekrataru i vozaču njenog brata. Rodbina se ne miri s ovom presudom, te i dalje podnose tužbe i traže svoj dio “kolača.”
Posljednji susret sa suprugom
Godine 1979., princeza Soraya piše Mohammadu Rezi, koji je umirao od raka u Panami, kako ga i dalje voli i da silno želi da ga vidi posljednji put. Obradovan i dirnut pismom, Reza joj odgovara i piše kako i on nju i dalje voli i želi također da je vidi posljednji put, ali bez prisustva njegove (treće) supruge, carice Farah. Godinu kasnije dogovoreno je da princeza Soraya posjeti Mohammada Rezu u Egiptu, međutim, on umire, prije nego što se ona spremi za put. Princeza Soraya nije komunicirala sa Šahovom trećom suprugom Farah Diba, čak i onda kad su obje živjele u Parizu.