Pročitam sagovornika u prva dva-tri minuta i znam tačno u kojem pravcu ide razgovor. Rijetko mi se događalo da se iznenadim. Gotovo nikako, no dileme nikada ne ostavljam. Insistiram na odgovorima tvrdoglavo i uporno i po tome sam, vjerovatno, najpoznatija u ovoj državi, a i šire
Autorska emisija Sanele Prašović-Gadžo „Interview 20″ već neko vrijeme se u programu Državne televizije emitira u novom, udarnom terminu; petkom u 21 sat. U vrhu gledanosti je, ne samo u našoj zemlji već i šire. Ova poznata novinarka i urednica, čija karijera traje dugih 25 godina, na stolici preko puta sebe do sada je ugostila predsjednike država, uspješne poslovne ljude, sportiste, ali i najveće showbusiness zvijezde. Vrlo je aktivna i na društvenim mrežama, te se u tom smislu pridružila društvu onih koji se ne plaše javno govoriti o svim anomalijama koje nas okružuju.
Prije nekoliko dana javno je u jednom od svojih postova priznala kako se redovno podvrgava određenim estetskim zahvatima, poslavši pritom poruku svima onima koji još ne razumiju da sitni estetski zahvati više nisu bauk, već higijena, odnosno redovan kozmetički tretman, te da od ove teme ne treba da prave tabu. Tabua je ionako previše u našoj zemlji.
Sa Sanelom možete razgovarati praktično o svakoj temi. Srdačna je i otvorena. Kada je sa svojim timom saradnika, u septembru 2012. godine, počinjala realizirati serijal „Interview 20″, kaže kako nije mogla ni pretpostaviti da će trajati ovoliko i da će uspjeti sačuvati pažnju gledatelja. Ne krije sreću što je emisija ušla u šestu sezonu emitiranja i što joj gledatelji vjeruju. Kao autor se, kaže, trudi uvijek imati nešto zanimljivo u svakoj emisiji i svakom gostu prilazi s potpunom pažnjom i pripremom. „Možda je upravo to ono što gledatelji vide i zbog čega trajemo” – dodaje veselo.
Isticati pozitivne primjere mnogo je lakše nego argumentirano kritikovati društvo i sve njegove pojave. Rastužuje li Vas ponekad kad je javnost nesenzibilna i „nijema”, svi vide sve, svi znaju sve, ali svi reaguju isto – ne čine ništa?
– To je, rekla bih, naš “bosanski fenomen”. Potpuno sam zatečena tom spoznajom da se nekada u nekom međuprostoru dogodilo da smo postali društvo licemjera. I recimo, na društvenim mrežama imamo one rijetke koji se žele izložiti i nešto kazati ili ukazati na neku društvenu anomaliju, iako su, npr., novinari i obaveza im je da istražuju, budu glasni, da govore, a ne samo da čitaju s idiota u studiju ili govore ili pišu ono što im urednici narede.
Potpuno sam šokirana indolencijom intelektualaca u ovoj državi, nijemosti onih koji bi morali imati hrabrosti da ukažu da nešto nije normalno. Ili, vrištala bih kad vidim kako su moje kolege novinari nijemi na situacije kada je očito da zvaničnici iznose neistine, a oni se plaše da im saspu u lice da to što im pričaju nije istina, već klimaju samo pred njima glavom.
Plaši me to što se dio iskusnih kolega pretvara u ravnodušnu masu, a drugi dio u licemjere, a takvo njihovo ponašanje za posljedicu ima kreiranje javnosti koja, uvjetno kazano, postaje “nepokretna”. Sve u stilu: “što bih ja nešto kad neće niko”, ili “što bih ja pa da imam problema”. I nažalost, to onda postaje pravilo. Kada progovorite glasno i kritikujete, kao primjerice ja, onda imate problema.
Jedan od postulata ovog posla je i gledatelja (čitaoca) nikada ne ostaviti u dilemi. Polazi li Vam to za rukom kod gostiju koji nisu otvoreni u emisiji ili nešto kriju?
– Iskreno, ja sam nakon punih 25 godina rada kao novinar postala psiholog (smijeh). Pročitam sagovornika u prva dva, tri minuta i znam tačno u kojem pravcu ide razgovor. Rijetko mi se događalo da se iznenadim. Gotovo nikako, no dileme nikada ne ostavljam. Insistiram na odgovorima tvrdoglavo i uporno i po tome sam, vjerovatno, najpoznatija u ovoj državi, a i šire. Prisjetimo se samo izvinjenja Tomislava Nikolića, pa intervjua iz ’99. godine s Vukom Draškovićem, pa Kolinde Grabar Kitarović…, ja se trudim zaokružiti priču. Nekada to ne bude po volji gostima, ali evo u zadnjoj emisiji sam insistirala da do kraja objasnimo zašto imamo povlaštene osnovice za doprinose za one koji izvoze vani i nisu ugroženi i to se gostu nije dopalo, ali meni jeste, da građanima damo cjelovitu informaciju.
Autoriteti u novinarskom poslu imali su običaj reći da je za novinarstvo ključna pismenost, no, Jug Grizelj je smatrao da je za novinarstvo važno čovjekoljublje, to jest da novinar nije čovjekomrzac. Pojedinac koji ne voli druge ljude, u stanju je napraviti štetu i društvu i pojedincu. Na tragu kojeg razmišljanja ste Vi?
– Novinar mora biti pismen, to je posve sigurno. No, čovjekoljublje je nešto što bi onaj ko želi biti novinar morao nositi u sebi. U karijeri dugoj dvije i po decenije uradila sam, sigurna sam, hiljade intervjua i zabilježila mnoge sudbine, plakala sam i radovala se sa svojim sagovornicima. Nekima sam zbog teških situacija pomagala, nekima davala novac, neke prevozila, s nekima se ni pozdravila nisam, jer bi bili ljuti, neki su mi postali prijatelji, neke nikada neću zaboraviti, na nekim snimanjima sam bila hapšena, padala sam i dizala se, ali u svim tim situacijama nikada nisam prestala vjerovati u dobro u ljudima. Nikada nisam prestala da dajem svoje povjerenje. I nikada nisam prestala da u svaku priču ulazim pozitivno. I nikada, dok dišem, neću prestati da volim to što sam novinar.
Kao reporter imali ste najviše javljanja uživo, pratili Papu Ivana Pavla II kada je dolazio u Sarajevo, izvještavali iz VIP salona čuvenog Samita Pakta za stabilnost Jugoistočne Evrope, zajedno s kolegicom Arijanom Saračević-Helać susreli se s Billom Clintonom… Proglašeni ste i najboljim TV novinarom više puta… Šta je, prema Vašem mišljenju, vrhunac uspjeha u poslu kojim se bavite?
– Vrhunac je u svemu tome što ste vi izdvojili znati ko ste i koliko znate, te imati svoj mir. Moj intervju s Nikolićem su otkupili CNN i RTL- Luxemburg. To je uspjeh. S nekoliko predsjednika država iz Regiona sam prijatelj, čujemo se, vidimo se mimo snimanja. To je povjerenje koje je izgrađeno na temeljima moje uspješne novinarske i uredničke karijere. Zamislite kad u Sarajevo dođe tako jedan predsjednik i pozove vas na večeru, a ne, recimo, nekog od naša tri predsjednika. To poštovanje se gradi godinama. Ponosna sam što me premijer iz druge države pozove i sa mnom analizira određenu političku situaciju u Regionu, traži savjet. Naš nijedan zvaničnik to nikada ne bi uradio. Oni bi se prije ubili. I ti inozemni premijeri me poslušaju. To su sve, nazovimo, “vrhunci” karijere koji se deponuju godinama. I to se ništa ne može preko noći.
Koliko često imate autocenzuru: da li u datoj situaciji gostu postaviti određeno pitanje ili ne?
– Imala sam autocenzuru s federalnim premijerom Fadilom Novalićem. Iznio je podatak za koji sam znala da nije tačan, ali nisam željela ići dalje i u emisiji kazati da je opet pogriješio. Eto, meni je u tom trenutku bilo neprijatno i bilo mi je žao. To je bilo u januaru 2016. godine, kada je rekao da je ukinuta naknada za odvojeni život, kazavši da “ostaje 1 KM puta dvadesetak dana mjesečno”, što, naravno, nije tačno.
Prvo, nije se tako računalo prema prethodnoj Uredbi koju je bila usvojila Nikšićeva vlada, a drugo, ja sam u svojoj ruci držala odluku kojom je Novalićeva vlada donijela povećanje te naknade na, čini mi se, tada 250 ili 300 KM mjesečno. Gledala sam ga i u sekundi odlučila da ne idem dalje, jer bi bilo grozno i on bi potpuno kao premijer izgubio kredibilitet. Nakon sedam dana je objavljeno da je donesena odluka o povećanju tih naknada za odvojeni život. Danas mislim da je ta moja odluka bila greška. To je bilo prvi i jedini put da sam imala autocenzuru i rekla sam sebi – nikad više!
Jeste li u načinu rada pristalica vojničke discipline ili…?
– Da, potpuna vojnička disciplina! Pročitali ste me. I strašno se nerviram ako nije tako. Sve mora biti “pod konac”.
Kakvi ste prema svojim saradnicima; opraštate li i prelazite li lako preko grešaka?
– Brzo “planem”, vrištim, galamim, rušim sve pred sobom, ali, kad se smirim, nisam zlopamtilo. Svoje saradnike učim da trebaju da uče iz svojih grešaka. I uvijek im ponavljam da je u ovom poslu važno imati plan B u pričuvi, ali najvažnije je imati plan C. Taj im je obično najpotrebniji.
Ko Vam je u životu uvijek bio najveći autoritet?
– Moj rahmetli otac Halil. On je obilježio moj život. Autoritet, ali i blag. Naučio me životnim vrijednostima. Oni koji me poznaju i koji su mog oca poznavali kažu da sam ista on, dušom ali i fizički. Odrasla sam uz njega, uvijek me vodio sa sobom, bila sam njegov “sin”. Naučio me da već u 5. razredu odlazim sama trolejbusom iz Švrakinog do Drvenije, pa preko mosta u “Svjetlost” knjižaru kod Ekonomije i da kupim sebi neku knjigu. I danas tako redovno kupujem knjige. I tome sam ja naučila svoje kćerke.
Sada, kada pogledate unazad i vidite dugu trasu novinarske karijere, mislite li da je to za Vas bio jedini dobar izbor. Je li se u Vašoj kući od Vas očekivalo ikada da se posvetite nečemu drugom?
– Možda su moji roditelji željeli da im kćerka bude pravnica, ali ja sam zakoračila u novinarsvo i za mene nijedan drugi put nije postojao. I nisam se pokajala. To je obilježilo moj život, to volim i u tome ću ostati. Ova profesija uzima sve, ali sve i daje. To, čini mi se, malo ko može da razumije. Novinar nisi od 8 do 16 sati. Novinarstvo živiš. U novinarstvu nema godišnjih odmora i isključenih mobitela. Nema dana u fazonu: “ovo me ne zanima”. Novinar sve mora da pročita, vijesti da pogleda, štampu da prelista. Ko to ne radi, nije novinar.
Svaka žena želi da živi u sretnoj bračnoj zajednici. Da joj muž bude pametan, bogat i pažljiv. U skladnom ste braku. Šta smatrate najvećim kvalitetom odnosa sa svojim suprugom?
– Najveći kvalitet danas je pronaći poštovanje i povjerenje. Kako kaže Dino Merlin: “Nije sreća para puna vreća”. Mi u zrelijim godinama tražimo pažnju i mir i čiste emocije. Umorni smo od svega drugog. Nama trebaju ljubav i mir.
Gdje tražite i pronalazite duševni mir?
– Našla sam ga u svom domu i sa svojom porodicom.
Nedavno ste na Facebooku otvoreno priznali da se u jednoj sarajevskoj klinici podvrgavate određenim estetskim zahvatima, kao što su ubrizgavanje hijalurona. Tada ste se zapitali zašto danas dame to kriju, jer je to kao odlazak, npr., stomatologu ili dermatologu ili … Mnogo žena je komentiralo ovaj status, pozdravljajući pritom Vašu iskrenost. Kad ste otkrili sve prednosti ovih tretmana, kojima od njih se najčešće podvrgavate?
– Ma, kao što rekoh postali smo društvo licemjera. Kada imate 25, sve je lijepo i zategnuto, blistate. Kada imate 35, polako sve počinje da se spušta i opušta. Tada krećete u juriš na kreme, misleći pritom, što skuplje to bolje. Pljušte kreditne kartice dok kupujete magiju u bočicama, nadajući se da ćete zaustaviti prve bore da ne idu dalje. U 40. shvatate da bogme te skupe kremice i nisu učinkovite. U 44. sam shvatila na jednom snimanju da imam podbradak. Kažem tako kamermanu Pinci (Emir Hačimić): „Nemoj mi slikat’ podbradak” (smijeh), a on meni: „To samo plastični hirurg može da riješi, a kamera nikako”, i svi u smijeh na snimanju. Dođem kući, stanem pred ogledalo i kažem sebi: „Pa da vidimo malo to lice…”, i odlučim se da odem i vidim šta se tu može. Ja sam tv lice. Gledatelji žele vidjeti mene odmornu, lijepu, dotjeranu, čiste kose, sređenu. To im nastojim i pokazati. Nisam ništa pretjerano radila na sebi. Uradila sam prije dvije godine liposukciju podbratka. Radim od tada redovno popunjavanje malo gornje usne i botox oko očiju i između obrva. Mnogo se mrštim i to ružno izgleda, kao da sam ljutica, a nisam. I to je to. I ne vidim nikakav problem u tome. Amela i Reuf Karabeg su moji dugogodišnji prijatelji i ona fotografija i status su nastali prije neki dan, jer sam se našalila da sve to nešto žene kod nas kriju. A meni iskreno nije jasno zašto? Pa na svakoj se vidi koja to uradi? Koga onda lažu? Sebe? Da, sebe. Svaki drugi dan sam po tri sata u wellnessu u Radon Plazi, gdje isplivam po 1,5 kilometar i provedem ukupno sat u sauni. Obožavam masaže i divne ruke fizioterapeutkinje Denize. To su moji tretmani za ljepotu. Ponekad trčim po pet, šest kilometara.
Od koga ste dobili najbolji beauty savjet?
– Od Nine koja me, 1987., šminkala u Milanu za jednu modnu reviju. Rekla mi je da nikada ne legnem sa šminkom, i da, kad sam najumornija, obučem bijelu košulju, ona sve popegla na licu. I eto, kako tada, tako i danas.
Šta jednu ženu čini moćnom?
– Žena mora znati kada stati. I mora znati kada da bude tiha, kada da se vrati korak unatrag, jednako kao i kada da ide naprijed. Žena mora naučiti da bude glasna i da se bori za sebe. I žena mora znati da bude žena! I da živi svoj život bez pravdanja i povinovanja drugima. Ja živim svoj život bez odgađanja. Naučila sam to.
Njegujete istančan modni stil i jedna ste od najbolje odjevenih žena u našoj zemlji, koja vjeruje najrenomiranijim modnim imenima: od Toma Forda, Marca Jacobsa, Donne Karan, Dolce&Gabanne, Balenciage, Alexandera Wanga, Ricka Owensa do Roksande Ilinčić. Osim na putovanjima u metropole u kojima su dostupne ove marke, na koji način još dolazite do komada visoke mode? I čiji potpis najviše volite?
– Ma ja to “isklikam”. Net-a-porter.com, shopbop.com, matchesfashion.com… Znaju moje kartice (smijeh). U ormaru imam tri kožne jakne Ricka Owensa i luda sam za njima. Ovog proljeća sam sebi priuštila plišani ciklama mantil od Marca Jacobsa, koji je potpuni hit i nosim ga u novom reklamnom spotu za “Gemu”, čije sam zaštitno lice. Jako volim haljine “Dolce& Gabbana” i imam ih nekoliko. Elegante su i udobne. Roksandine haljine isto nosim u emisijama, ali privatno sam najodanija stilu Ricka Owensa. Nisam snob pa da zbog markica kupujem te brandove. Uživam u kvaliteti šivanja i materijala. Ne mogu da nosim sintetiku i nekvalitetno sašivene stvari. To me nervira. Nosim rado i “Massimo Dutti” košulje. Kupujem obične bijele i crne “Zarine” majice od 10 maraka.
Poznato je da sa svoje dvoje djece gradite prijateljski odnos, ali i odnos pun poštovanja. U kojim situacijama s njima postupate isključivo s disciplinom i autoritetom?
– Ja sam uvijek za prijateljski odnos. Disciplina tek kad lijepa riječ ne ide. Rijetko priznajem, ali, kad se mora, onda ne bježim ja ni od discipline.
Za koji period života možete reći da ste bili najsretniji i najispunjeniji?
– U svakom novom danu pronađem trenutak sreće. To je jedino vrijedno življenja. U svakom životu imamo teških trenutaka, koji nas uče da budemo jaki. Upravo u takvim trenucima naučimo i koliko je važno cijeniti sreću. Meni je sreća i ovaj intervju za „Azru”, jer zajedno godinama trajemo i jer se osoba koju više od 30 godina volim i čuvam zove Azra.
Šta bi Vam u poslu još naročito bio izazov?
– Izazov? Meni je u životu izazov da budemo živi i zdravi 2018. godine, pa 2019., pa…, a u poslu ćemo sve stići. Poslovni izazov je da svojom mudrošću i znanjem mi novinari pobijedimo primitivizam i one koji javnost manipulišu i potcjenjuju lažima. Izazov je da javnosti kažemo istinu svaki put kada za to imamo priliku!