Senad Bašić / Audicija: Predstava opasna za kulturu

874

Prve generacije studenata Akademije scenskih umjetnosti (ASU) u Sarajevu činila su danas dobro poznata glumačka imena, među njima i Senad Bašić. Ti mladi ljudi, puni poleta i želje da mijenjaju svijet, autori su kultne „Audicije“, najznačajnije, najveće predstave koju je bivša država ikada vidjela. Nedavno je na Akademiji u Sarajevu održan je Pop art festival, svojevrsni omaž sarajevskom duhu i muzičkoj sceni, u okviru kojeg su upriličene i zanimljive diskusije. Jednu su imali reditelj Pjer Žalica i glumac Senad Bašić. Tom prilikom dvojac je u razgovoru otkrio do sada široj javnosti nepoznate detalje o tome kako je nastajala “Audicija”, te šta se sve dešavalo iza scene kultne predstave. Za magazin “Azra” o ovoj temi je, nekoliko dana kasnije, detaljnije govorio i sam Bašić.

Razvoj tek osnovane Akademije, u vrijeme njegovih studentskih dana, tema je kojom smo otvorili priču.

– Postojao je veliki entuzijazam, nas nije bilo mnogo, dvadesetak u te tri generacije, ali smo bili puni strasti, želje i motivacije da napravimo nešto. Da što prije izađemo na scenu. Sve ispite smo izvodili javno, dovodili bismo svoje prijatelje i rodbinu, poznanike, oni su potom dovodili svoje, te je ovo mjesto postajalo kultno, alternativno, ni nalik Narodnom pozorištu, ni nalik ničemu… Ali je bio jedan kamerni, jedan mali sobni teatar, gdje je moglo stati 70-80 ljudi. I odjednom je krenula navala na naše ispitne produkcije. Imali smo praksu, i to pravu, izlazeći pred publiku. Sada, nakon mnogo godina ponovo se ta praksa uvodi. Ponovo studenti imaju tu priliku, što je fenomenalno. Vjerujem da se gluma najbolje uči glumeći – kaže Bašić, te pojašnjava kako je „Audicija“ nastala iz jedne studentske vježbe.

– To su skice za lik, koje se rade u četvrtom semestru i iz tih prvih generacija probrane su neke koje su bile najduhovitije, najsmješnije, bile su zapažene i onda smo napravili jednu postavu, koja je bila stalna. Ušao je i  Boro Stjepanović kao profesor. Ovo je počelo da funkcionira kao neka alternativna scena, naplaćivane su i ulaznice. Ovdje, gdje je sad klub, znalo je doći po 700-800 ljudi, bilo je krcato. Kao kada raja provali neko mjesto i to je „in”. Ljudi su se borili da dođu do karte. Mi smo igrali po tri predstave za jednu noć, a bili smo studenti: jednu u sedam, jednu u devet i jednu u 11 sati. Stanovao sam u Hrasnici pa mi, sjećam se, pobjegne zadnji autobus s Ilidže i onda pješke pet kilometara do Hrasnice, da bih prespavao i sutra u osam bio ovdje na ASU, gdje sam imao redovnu nastavu.

Likovi iz „Audicije“ bili su, kako kaže Bašić, autentični, a Majko Kjajević, kojeg je on glumio, nastao je prema jednom materijalu Vide Ognjenović naziva „Essen, Schlafen, Arbeiten“, odnosno „Jesti, spavati, raditi“.

– Ona je kolektirala pisma naših gastarbajtera, koja su dolazila mahom njihovim familijama, i od toga je napravila jednu radijsku dramu, i to vrlo uspješnu, ali i vrlo potresnu – šta je naša tadašnja ekonomska dijaspora  preživljavala dok se Njemačka gradila. Čitao sam taj materijal, bilo je potresnih priča, ali i primitivizma, neukusa, nepismenosti, međutim, ljudi su išli trbuhom za kruhom i meni se dopao ovaj lik. Profesor se saglasio da to odmah probam napraviti. Napravio sam to, uvjeren da pravim neku strašno tešku priču o teškom socijalnom slučaju, međutim, na generalnoj probi ljudi su se valjali od smijeha na sve što sam govorio. Onda su me pozvali da uđem u ekipu „Audicije“, i tako je sve krenulo – otkriva Bašić.

Munjevitom brzinom „Audicija“ je od jedne vježbe postala hit-predstava, širi projekt, jer je, kaže Senad,  nakon njenog emitiranja na televiziji, kada je otvaran Drugi program RTV Sarajevo, cijela Jugoslavija imala priliku da je vidi. Uslijedili su prvi pozivi za gostovanja, a prvi nastup izvan Sarajeva bio je u Beogradu.

– Kada smo tamo došli, sve ulaznice za predstavu su odjednom rasprodane i interesovanje je buknulo. Imali smo malo sreće u tadašnjim okolnostima u kojima se rijetko pojavljivalo nešto tako alternativno. Ipak je to alternativno, nije predstava koja je režirana, nije predstava koja je umivena, koja ima scenografiju. Sve je oslonjeno na glumu i glumca. Volio sam reći da smo mi možda prvi stand-up. Nastala je pomama za „Audicijom“ u cijeloj Jugoslaviji.  Bilo je hrabro predstavu raditi prvi put u tom neobičnom načinu organiziranja, spojiti malu predstavu, koja je napravljena za 70 stolica, s estradnim načinom organiziranja. Onda se to počelo pretvarati u jednu novu formu teatra, gdje se mala predstava organizirala kao da je riječ o ogromnim koncertima. Nakon toga smo igrali po sportskim halama. Samo na Gripama u Splitu odigrali smo četiri predstave za dva dana. To je bila histerija. Sad, zašto je do toga došlo? Da li što je to zaista bilo originalno, autentično, što je imalo nekako identitet bosanski? Jezik se oslobađao… – kaže Senad.

Sticajem okolnosti, akteri „Audicije“ još kao mladi ljudi počeli su zarađivati velike sume novca. Prisjećajući se tog perioda, Bašić kaže da je to bilo kao lijep san, ali da je grijeh dati mladom čovjeku novac.

– Ne zna se mlad čovjek snaći s parama, radi adrenalin, radi mladost, ludost… Nismo mi to baš ozbiljno doživljavali. Kako smo dobijali pare, tako smo ih i trošili. Sedam-osam plata svog oca sam mjesečao zarađivao, nekad i po 4.000 njemačkih maraka, pa se moj otac čudio i pitao: „Pa šta radiš, kakav je to fakultet… student, a zarađuješ tolike pare…“ Naravno da sam pomagao i familiju. Otac je jedini radio, majka je bila domaćica, troje djece u kući, kriza je već bila na pomolu, kada se osjetilo da se ne može od jedne plate živjeti, morao sam i svoje pomagati… – kaže Bašić i dodaje:

– Sada, pošto je to stvarno daleko, prošlo je više od 30 godina, u sjećanju mi je sve kao neki lijep san. Baš lijep, ništa ružno se nije događalo, a ono što je stvarno bilo lijepo jeste da su se te prve tri-četiri generacije glume na ASU munjevito ostrastile ovim pozivom i mnogo ih je cijelog života u ovom pozivu.

O danima i radu na predstavi u Beogradu Bašić ima i pozitivna i negativna iskustva.

– Prvo smo igrali u „Zvezdara teatru“. Odigrali smo blizu 150 predstava, a onda smo prešli kod pokojnog Rake Đokića, koji je organizirao „Audiciju“ u Domu sindikata. On je radio 30 predstava u Domu sindikata za 10 dana. Igrali smo tri puta dnevno, kao da je riječ o kinu. Ali, nije nam bilo teško, mi smo se jednostavno provodili, uživali smo u svemu: i u toj poziciji i da možemo igrati pred toliko ljudi, da publika izlazi zadovoljna, mi zadovoljni… U Beogradu smo upoznavali neke najbolje fešte koje su tada organizirane po splavovima.

Međutim, to se nekim ljudima sa ASU Sarajevo nije dopalo, te su nas nazvali „Marlboro  – whiskey“ generacijom. Svi smo pušili „Marlboro“, koji je bio najskuplji, naručivali whiskey, koji je bio najskuplji. Rekli su nam: „Ne ponašate se u socijalističkom duhu i duhu socijalističke omladine“. Govorili su nam da širimo neke elemente kapitalizma, jer ipak su to bile ’84. i ’85. godina, bilo je tu ideoloških predrasuda koje su trajale… – prisjeća se s nekom sjetom naš sagovornik.

Ubrzo su uslijedile i konkretnije opomene s ASU-a, opomene pred isključenje, da se prestane igrati “Audicija”. Međutim, publika je tražila predstavu i ona je, uprkos opomenama, i dalje igrana širom Jugoslavije.

– Mi smo, bez obzira na opomene, svakog vikenda igrali po šest predstava, diljem Jugoslavije, a u ponedeljak bismo se normalno vratili na nastavu. Nismo se pretjerano nasekirali zbog tih opomena. Kada smo se vraćali u Sarajevo, igrali bismo u Domu mladih, igrali smo tu 20 predstava deset dana zaredom, a na ASU smo se vratili 2009. godine, kada smo slavili 25 rođendan „Audicije“, te odigarali predstavu u istom sastavu kako smo to nekada radili, proslavivši tako rođendan. Bilo je predivno… Ipak smo se vratili na scenu, nisu nas mogli otjerati – kaže nam Senad.

Bašićev kolega, glumac i reditelj Branko Đurić Đuro, kojeg on iznimno cijeni, nije bio u prvoj postavi predstave „Audicija“.

– Đuro je četvrta generacija i svoj lik je, zapravo, radio za prijemni ispit kao neku vrstu pošalice. Bio je s nama neke dvije godine, dok nije morao odustati zbog zdravstvenih problema… Ali, kada smo slavili 25 godina, bili smo svi, bio je i Đuro. Bilo je predivno. To je Emir Hadžihafizbegović organizirao, ljude je sakupio iz Kanade, Srbije, Crne Gore, iz Slovenije Đuru, nas koji smo ovdje u Sarajevu… Nekako nam je bilo nostalgično, ali lijepo… Publika nas je izuzetno primila, histerično su vriskali kao da smo neke rock zvijezde… Inače, mislim da nije postojala dvorana u Jugoslaviji u kojoj nismo igrali. Na velikoj turneji gledalo nas je više od milion ljudi – govori Bašić.

Iako su u vrijeme najveće popularnosti „Audicije“ zarađivali mnogo i bili velike zvjezde, koje su ljudi prepoznavali na ulici, ostali su skromni i isti kao što su bili i prije predstave, slava im nije udarila u glavu.

– Zarađivali smo mnogo, ali za jedan dan se u to vrijeme gubilo 30 posto. Krenula je inflacija, koja je sve to jela, ali mladim ljudima je to bilo sasvim dovoljno. Mi smo bili mladi, većinom iz radničkih porodica, dovoljan nam je bio frtalj hljeba, rum pločica i „hajd zdravo.“ Takva vrsta skromnosti je bila karakteristična za sve nas. Ipak je komunizam uspostavljao neku vrstu izjednačavanja, razlike su bile minimalne, a ne ovoliko drastične kao danas.  A mi smo postali zvijezde preko noći, ljudi su nas prepoznavali na ulici, najviše zbog televizije, jer je imala pravo da to beskrajno emitira, i sad to emitiraju putem TV-a. Oni su to emitirali otprilike svakih šest mjeseci, što je nama samo pojačavalo neki advertajzing za predstave koje smo igrali uživo – kaže Senad.

Velika popularnost je, kako to obično biva, donijela i probleme, negiranja kvaliteta od starijih, „ozbiljnijih“ kolega glumaca, kritike…

– Strašno negativno. To je bila jedna totalna negacija od nekog zvaničnog, kompletnog kulturnog miljea, koji je bio ustoličen u tom nekom činovničkom odnosu kakav je postojao u Jugoslaviji, do kritike, do svih teatarskih radnika. Mi nismo dobili nikavu pozitivnu reakciju, nego se čak pričalo da Akademija upropaštava studente, da su profesori katastrofa, da studenti ne znaju da govore, jer govore nekim jezikom koji nije scenski, nego je to ne znam kakav jezik.  Mediji su to zdušno podržavali, ne sjećam da se je bilo nešto afiramativno iz naše sredine – iskren je Bašić.

Kao ekipa su, prema njegovim riječima, funkcionirali veoma dobro. Nisu imali nikakvih razdora, destruktivnih konflikata, družili su se i provodili, to je za sve njih bio nezaboravan period i svi vole o tome govoriti.

– Mi smo bili mahom djeca proletera, djeca radnika i nekako smo se munjevito našli u žiži interesiranja svih medija i s tom ogromnom posjetom. Potpuno je nevjerovovatno da se, recimo, napravi 50.000 karata za 10 dana u jednom Beogradu ili u jednom „Lisinskom“ u Zagrebu. To je potpuno identično kao da smo igrali na Koševo ili Maksimiru. Tih 100.000 ljudi smo, zapravo, „potrošili” za dvadesetak dana. Ali, ono što smo naučili kao mladi, jeste kako teatar ima nevjerovatno veliku moć, kako gluma ima veliki moć u odnosu na publiku, samo treba biti hrabar, treba se bućnuti, treba probati, što da ne… – govori Senad.

Sve do početka osamdesetih Sarajevo gotovo nije postojalo na  kulturnoj mapi Jugoslavije. Teatar je radio svoje, imao svoje mjesto, ali je bio vrlo zatvoren, imao je, kako kaže Senad, nekakav “avlijanerski” mentalitet, po principu: „Nemoj mi u moju avliju, neću ni ja u tvoju i tako dalje.” Nije se izlazilo, sve je bilo zatvoreno, nije bilo hrabrosti za iskorak. O sarajevskom izgovoru,  jeziku kojim su govorili, bilo je mnogo negativnih kritika.

– Uvijek su nam nabijali komplekse, i to sistematski, kad je riječ o jeziku. Čak je bilo i naših profesora koji su nam govorili: „Vi ne znate govoriti“. Pa šta radimo? Ričemo? Treba nas naučiti govoriti, a šta smo dosad radili?  Odjednom se iz Sarajeva počeo pojavljivati jedan duh, nešto neviđeno i nešto što je, zapravo, govorilo da tu postoji, kako Goran Marković kaže, jedna autohtona kultura, jedan identitet koji je sakriven, prikriven, namjerno zabetoniran. Mi smo ga oslobodili i hrabro ga ponudili cijeloj Jugoslaviji. Na našu sreću, to je bilo prihvaćeno – otkriva nam Bašić.

Svaka priča ima početak i kraj. „Audicija“ nije bila izuzetak… Godine 1990. su se razišli, jer se nisu mogli saglasiti da li da naprave film ili novu predstavu. Menadžer Raka Đokić im je ponudio gotovo otvoren budžet za film, ali četvorica su bila da se film snimi, a četvorica da se radi nova predstava. To ih je razjedinilo, tako da su oni koji su htjeli predstavu, napravili je i krenuli dalje, a ostala četvorica su prestala igrati, okrenuvši se svojim matičnim pozorištima i drugim projektima.

Senad kaže da to što neke njegove kolege i dalje igraju neke verzije „Audicije“ pokazuje koliko je to bila jaka predstava i dodaje da, ako trideset godina jedan od njih živi od toga, to govori da su radili jako dobru stvar.

A na pitanje kako novi klinci sa ASU gledaju na “Audiciju”, odgovara:

– Pozitivno, ali ja sam uvjeren da su ove generacije mnogo prodornije nego što smo mi bili, vjerujem da će oni ići dalje nego mi. Treba srčanosti, treba hrabrosti i krenuti dalje. To bi bila prava satisfakcija za nas koji ih učimo. Lijepo je da mi stariji, koji imamo iskustvo, to i prenesemo kao nešto što je moguće postići. Samo treba biti uporan.

Uvijek optimističan i vedar, Bašić kaže da bi volio i da vjeruje da će se „Audicija“ ponovo zaigrati na Obali, da će je publika jednog dana ponovo gledati.