Biti majka, kako je samo ta uloga velika. O njoj se nerijetko usuđuju govoriti, analizirati je, kritizirati, hvaliti i muškarci, iako o njoj ne znaju ponekad ništa, ili znaju jako malo. Niko ženu ne pripremi na ovaj zadatak, ona ga dobrovoljno stavlja na svoja pleća i nastoji nositi i ispuniti kako najbolje zna i može. Nekad pogriješi, nekad posustane, ali ustane i krene dalje. Samo za jednu ženu na svijetu uvijek ćete, pa makar imali i 50 godina, biti dijete. Majku. Šta danas znači biti majka i koji su to sve izazovi koje majčinstvo sobom nosi, pitali smo četiri sjajne i u svim poljima svog života ostvarene žene.
Maj je tradicionalno posvećen majkama. Osnivačica današnjeg Majčinog dana Anna Marie Jarvis je u Graftonu, malom gradu u Zapadnoj Virginiji, davne 1907., u znak sjećanja na svoju majku Ann Reeves Jarvis, koja ja umrla u drugoj sedmici u maju, podijelila 500 bijelih karanfila drugim majkama, te ih tako sve podsjetila na trenutak kad se njena majka zajedno sa svojom djecom, borila za emancipaciju žena. Sedam godina kasnije Američki kongres je „Majčin dan” proglasio državnim praznikom, koji se danas, u vidu lijepog običaja, obilježava u cijelom svijetu. Toga dana se majke, nane i bake uglavnom darivaju cvijećem (ne nužno karanfilom), čestitkama i malim poklonima koje su izradila njihova djeca i unuci.
O tome kakva je uloga žene i majke danas, koliko se ona promijenila u desetljećima koja su iza nas, postoji li precizan odgovor na pitanje šta u vremenu u kojem živimo uopće znači biti dobra majka, i kako graditi kvalitetan odnos s djecom, razgovarali smo s četiri majke: glumicama Jasnom Ornelom Bery i Džanom Pinjo, producenticom i prezenterkom na N1 Emelom Burdžović, te dipl.ekonomisticom Sabrinom Nogo. Svaka od njih nosi vlastito iskustvo i znanje koje je primjenjivala i primjenjuje u odgoju djece.
Pomiješane emocije
– Šta znači biti dobra majka? To je jako teško pitanje. Apsolutno ne postoji ljepši, odgovorniji, teži i kompleksniji posao u životu jedne majke od odgajanja djeteta. Svako dijete je individua za sebe i tako mu se treba pristupiti. Nažalost, ne postoji recept. Većina roditelja sklona je kad dijete pogriješi, da kritikuje njegovu ličnost. A trebali bismo kritikovati samo djetetov čin. Reći: „Ti si dobar ili dobra, ali ovo što radiš nije dobro”. Mi često iz straha za njegovu sigurnost sputavamo dijete, nesvjesni da, zapravo, na taj način sputavamo njegov razvoj. Veoma je važno da ih u odgoju svojim pristupom ne gušimo, jer sputavanjem u najranijoj dobi sprečavamo razvoj sinapsi koje su neophodne za razvoj jednog djeteta. Po meni su najbolji responsivni roditelji, tj. oni koji su osjetlivi i koji daju odgovore. Oni koji umiju da slušaju i čuju ono što im njihovo dijete želi da kaže. U odnosu s djetetom najvažniji su, naravno uz ljubav, povjerenje, bliskost i svakodnevna komunikacija. Svojim primjerom roditelji treba da pokažu djeci kakvi bi trebalo da budu, samo tako mogu biti dobar model svom djetetu – kaže Jasna Bery, čiji sin Vuk danas ima svoju porodicu i djecu, u čijem društvu Jasna, kao ponosna baka neizmjerno uživa.
– Ne mogu baš sa sigurnošću reći koje je pravo vrijeme da se žena ostvari kao majka. Mislim da je to individualno jer bez obzira koliko žena ima godina ne mora značiti da je i zrela za majčinstvo. Prije je bio imperativ da se djevojka uda što ranije. Djevojka od 28 godina smatrala se starom curom. Danas se životni vijek produžio pa se tako pomaknula i granica rađanja. Moji majčinski instikti su se javili veoma rano pa sam se tako veoma mlada ostvarila kao majka, u 21-oj godini. Kad sam saznala da sam u drugom stanju, bile su to pomiješane emocije. Osjećaj velike sreće, ushićenosti, odgovornosti, bojaznosti jesam li svemu tome dorasla. Trudila sam se da budem roditelj koji daje odgovore na sva pitanja i koji ima senzibilitet da prepozna emociju djeteta. Međutim, ne kažem da sam bila uspješna u svakom smislu.
Kad dobijemo prvo dijete, niko od nas nema nikakvo iskustvo o odgajanju djeteta. Oslanjamo se isključivo na ono čime nas je Bog obdario, instinktom, ljubavlju, a poneke i darom, kao i na iskustvo naših roditelja, korigujući sve ono što, prema našem mišljenju, nije bilo dobro. Roditelji često iz najbolje namjere, želeći zaštititi svoje dijete suvišnih iskustava, čine velike greške. Nastojala sam više biti prijateljski nastrojena, više popustljiva, što nije baš uvijek dobro kao što nije dobro biti ni rigidan. Odnos s djetetom treba da bude na ravnopravnoj osnovi, ali isto tako ono mora znati dokle su granice. E oko tih granica baš i nisam uvijek bila uspješna. Autoritet izgrađen na strahu djeteta nije autoritet koji je dobar, on se gradi na poštovanju i uvažavanju – kaže Bery.
U vezi s pitanjem autoriteta slično razmišlja i Emela, čija kćerka Nađa za nekoliko mjeseci puni sedam godina. Svjesna je da sve ono što njena djevojčica usvoji u porodičnom domu do svoje sedme ili osme godine života, može bitno utjecati na njeno odraslo doba.
– Nađa ima šest i po godina. Slušam Jasnu kako govori… u principu, saglasna sam s tim da djeca trebaju imati granice, i mislim da su moje odgojne metode između onih kakve su bile nekad i negdje između ovih kakve se nameću danas. Iskreno, nisam pristalica u potpunosti ni jednih ni drugih, pokušavam da uzmem najboje od svega toga. Mi smo nekada bili odgajani, ne bih rekla, rigidno, ali nisu se roditelji u toj mjeri bavili nama. Bili smo u svojim sobama, roditelji sa svojim društvom. Sjećam se kako stolu nismo smjeli prići. Ne daj Bože nešto uzeti ispred gostiju. S druge strane, današnjoj djeci je sve dopušteno. Dakle, nisam pristalica ni tog odgoja. Treba im postaviti neke granice, jer oni su mali i išli bi do beskonačnosti. Nisam za batinanje djece, nipošto, jer mislim da to u konačnici nikome ne donosi dobro, ali treba postojati sistem nagrade i kazne, neka odgovornost u ovisnosti o uzrastu. Tako sam se i ja uvijek prema Nađi ponašala. Ne sluša ni ona apsolutno sve, da se razumijemo, ali postoje neka pravila koja se poštuju, jer smo ih mi, ne samo ja, nego i Nađin tata, od starta tako postavili. Ali, to uopće ne znači da sam ja dobra majka, šta uopće znači biti dobra majka? I šta znači biti dobar čovjek? Za jedne ste dobri, za druge ste manje dobri, za nekoga su vaše osobine kvalitetne za nekoga nisu, ali mislim da najbolje što možete dati od sebe jeste baviti se djetetom, ali na pravi način, provoditi vrijeme s djetetom, educirati se, na kraju krajeva – govori Emela.
Savjet prijatelja
Za svaki posao na svijetu postoji priručnik, uputstvo, na koncu i nauka i škola, za onaj najteži i najodgovorniji, biti majka, ne postoji nijedan. Niko majku ne spremi na ovu ulogu, ona je preuzima na sebe i nastoji je obavljati onako kako najbolje zna. Neke majke imaju više dara, neke manje, no, svaka se trudi odgovoriti ovom zadatku na najbolji mogući način.
– Često se sjetim riječi jednog svog prijatelja koji mi je dao savjet u vezi s roditeljstvom, kaže mi: Rastereti se. Sigurno ćeš u jednom trenutku nešto zeznuti. Ne možeš biti savršena mama. Te riječi su mi odzvonile u glavi, jer zaista, negdje ćeš, ne htijući, čak i iz prevelike ljubavi, predostrožnosti, pogriješiti – kaže Džana, majka trogodišnjeg dječaka Amira.
Vrlo je svjesna vremena u kojem se živi, kao i potreba djeteta, no, nastoji svome sinu ne oduzimati nijedan trenutak od njegovog bezbrižnog djetinjstva.
– Pobornik sam da sin više vremena kvalitetno provodi sa mnom i sa suprugom, da razgovaramo, nego da kao većina djece, što sad vidim kao pomamu, non-stop ide s jedne sesije na drugu, s jednog kursa na drugi. Nekako vjerujem, naučit će, ima vremena kad krene u školu, previše mi je aktivnosti za malu djecu koja samo žele da se igraju, i da kroz igru uče – govori glumica, koju je šira bh. javnost upoznala kroz ulogu u hit seriji „Lud, zbunjen, normalan”.
Nađa i Amir su u svom malom svijetu, a četiri žene, od kojih se neke prvi put sreću na kafi koju je u Bečkoj kafani u srcu Sarajeva, povodom ove teme, organizirao magazin „Azra”, razmjenjuju svoja iskustva. Među njima su i generacijske razlike, ali koliko god da ponekad u nekim stavovima nisu saglasne, u jednom su apsolutno iste; svojoj djeci nastoje pružiti najbolje i najkvalitetnije od sebe, svoje ljubavi i vremena koje imaju.
Sabrina Nogo je kao Jasna u 21. godini rodila svoje prvo dijete, kćerku Rialdu. Imala je, priča nam, 36 kada je rodila svoje treće i najmlađe dijete, sina Darisa. Osim njih dvoje, Sabrina ima i sina Ajdina. I danas pamti svaki trenutak svoga majčinstva.
– Bila sam mlada kad sam rodila svoje prvo dijete, i strah je, naravno, postojao, upoznaješ se s nekim svijetom koji ti je nepoznat. Ratne godine, kakve god da su bile, ne ponovile se, meni su uz Rialdu tako lijepe bile, uz nju sam sazrijevala, upoznavala malo stvorenje i sebe, između ostalog. Tad sam istinski upoznala sebe. Naravno, manji je strah postojao, jer već imate iskustvo majčinstva iza sebe, kad sam rodila treće dijete – prisjeća se Sabrina, te odgovara na koji način je gradila roditeljski autoritet sa svojom djecom.
– Ja sam bila autoritet. I u tom smislu Rialda je najgore prošla. Takav je temperament bila. Nisu to radikalne kazne bile, nekoliko dana zabrane izlaska, drugarica može doći…, međutim, ono što je mene spasilo jeste to da ja i dan-danas razgovaram sa svojom djecom, spustim se na njihov nivo, i to mi je izgradilo i odnos s Rialdom. Ja sam sad s njom prijateljica, ali je činjenica da sam dobro morala zasukati rukave u periodu njenog buntovnog odrastanja. Ona je učila, ali i provela u djelo svoju veliku ljubav, a to je ljubav prema muzici. Djeca imaju svoje karaktere, samo ih treba usmjeriti da ne odu na pogrešan put, na pogrešnu stranu i, naravno, koliko god roditelj mislio da uvijek zna šta je najbolje za njegovo dijete, ne treba djetetu srezati njegova krila – priča Sabrina.
Pročitate li nekoliko novijih studija koje se bave temom majčinstva, nerijetko ćete naići na zaključak kako majčinstvo postaje novo tržište, na kojem se majka pretvara u svojevrsnu postmodernu potrošačicu. Prilikom izbora dječije prehrane ona će tako pažljivo birati zdravu hranu, po mogućnosti organsku, zagledavat će etikete na dječijoj odjeći… Autoritet roditeljstva se polako širi na psihologe, pedagoge, odgajatelje i razne druge stručnjake, te se tako stvara uvjerenje kako se majčinstvo treba osloniti na stručnu pomoć.
– Nemam ništa protiv da istražujem i potražim stručnu pomoć, ako se to odnosi na psihologe, pedijatre, da se posavjetujem, ali ne da slijepo slijedim, ni to niti bilo šta drugo. Imamo instinkt, znanje i mogućnost da se informišemo. I ljubav. Meni su te tri stvari jako važne, s njima treba znati vješto žonglirati, mislim da se tu može nekako najbolje uspjeti. A što se tiče etiketa i sličnih stvari, nisam pobornik toga. Više sam pobornik prakse onih majki koje prebacuju odjeću s djece na djecu. Uopće ne vidim svrhu i poentu šta bi značilo da moj sin ima neku stvar koja košta ne znam koliko, koju će prerasti za dva mjeseca, ali, šta znam, možda je to nekome važno, možda je to stvar prestiža, nečije sveukupne porodične slike. Meni lično to nije važno – iskrena je Džana.
Paradirati isključivo materijalističkim vrijednostima u društvu kakvo je bosanskohercegovačko Emela smatra u najmanju ruku neumjesnim.
– Nimalo mi nije fora kad se neko ponaša na taj način. Kad se ističe i time hvali. Da smo mi u nekom britanskom visokom društvu, to bi mi imalo smisla. Mislim da to nije nimalo lijepo, to su moje vrijednosti, ne kažem da moje dijete mora usvojiti sve moje vrijednosti, ispuniti sva moja očekivanja, daleko od toga, ali u ovom trenutku pokušavam da joj prenesem neke vrijednosti koje smatram da su dobre.
Zapravo sam više neprijatelj toga da se djeci kupuju skupe stvari. Ili da se srami toga što djeca nasljeđuju odjeću. Moja Nađa je do šestog mjeseca nosila sve plavo. Nije mi racionalno, ne vidim smisao toga da neko vidi da vi imate skupu dječiju jaknu, da potrošite novce i novce, znamo koliko je ta dječija odjeća skupa, ili skupa kolica, koja se danas vide na ulicama, koja su apsolutno nepraktična i tako dalje, pogotovo u našem društvu je to strašno nekulturno.
Stvaramo jedno društvo u kojem je samo materijalno važno, umjesto toga zašto se ne bismo hvalili nekim stvarima poput znanja, poput toga kako naše dijete pomaže drugima, osobama s umanjenim sposobnostima…, veća mi je fora u našem društvu biti ta osoba. A ne hvaliti se tabletima, iphoneima 6, ili tome sličnom. Osim marki, ja vidim da roditelji danas pate, sad će mene sigurno mnogi kritikovati, za privatnim vrtićima, za nekim ustanovama posebnim, koje koštaju, nije više stvar samo ni novca, ja sam neki tu stari kov roditelja, moje dijete, iako ja mogu sebi priuštiti privatni vrtić, išlo je u državni vrtić, sada ide u državnu školu, zaista mislim da joj ništa ne nedostaje. Nisam pristalica, naravno, napredovala je nauka, sad više znamo i o zdravoj hrani, ali ne možete majčinstvo uzimati, kao sad je moderno ovo, sutra je moderno ono, i forsirati kako dijete treba jesti samo organsko. Tu nalazim sredinu i kompromis. Naravno, ne mislim da dijete non-stop treba jesti čokolade i kifle, ali treba malo umanjiti te stege. Patiti za bilo čim po svaku cijenu mislim da to stvara nesretne ljude – govori Emela.
Kvalitetno vrijeme
Sve četiri mame su žene koje rade i imaju svoje karijere. Nerijetko zbog posla nisu u mogućnosti sa svojom djecom provoditi 24 sata na dan. Na koji način su djeci nastojale i nastoje nadoknaditi vrijeme koje nisu provele zajedno, te na neki način nadoknaditi neke trenutke koje su u prebrzom ritmu života i radnih obaveza propustile, pitam ih.
– Imala sam sreću što sam imala nane i majke pa su mi ostajale s djecom, jer sam znala po osam, deset, 12 sati, čak i vikendom raditi, ali bilo je i vrtića. Međutim, jako je nezgodno poslije nadoknaditi to vrijeme, ali onda bismo imali svoj vikend, voljeli smo nešto zajednički skuhati, sjesti u auto i otići negdje, skakati u prirodu, vrištati, smijati se, trčati, raditi svakakve gluposti… I ja s njima podjetinjim. Tu sam nekako tražila mogućnost da kompenziram vrijeme koje smo propustili. I dan-danas imam tih momenata, s najmlađim igram košarke, skačem, nekidan smo ležali u travi i slikali se u baba janjama. Kako pronalazite vrijeme za posao, tako apsolutno morate pronaći i vrijeme za dijete – kaže Sabrina.
Džana zbog glumačkog posla ima fleksibilnije radno vrijeme. Kada ne snima, svaki trenutak je sa sinom.
– Mislim da je teže majkama koje rade od osam do šest, koje, dakle, imaju fiksno radno vrijeme. Ja imam, naprimjer, deset dana kada ne radim, ne smimam, i samo sam sa sinom, a onda imam period kad radim i tu se prilagođavam. Tako da mi posao dozvoljava da imam kvalitetno vrijeme s Amirom. Putovanja su mi se, kao i u Sabrininom slučaju, pokazala odličnim. Nije važno gdje idemo, važno je da smo nas troje zajedno – govori Pinjo.
Emelino radno vrijeme je drugačije. Televizija je specifičan radni prostor i traži svoje vrijeme.
– Strašno puno radim, i uvijek sam radila, i prije nego što sam rodila Nađu, i sada. Volim što toliko radim, i volim da i ona vidi koliko radim, mislim da je za svaku ženu važno da radi. Da ima svoju karjeru, i čini mi se čak i da manje radim, da bi moja Nađa išla u vrtić, jer smatram da je za njih taj aspekt života također važan. Ali, uvijek nađem vrijeme da budemo zajedno. Svaki dan budemo zajedno, ako ništa onaj sat vremena kvalitetni prije spavanja, da čitamo, ona je sad u fazi da i sama uči slova u školi, pa pokušavamo nešto skupa da naučimo, vikendima obično odemo negdje, barem na neko obližnje izletište.
Volim da je ona i s drugom djecom, pa najčešće, ili familijarno ili s prijateljima koji imaju djecu, odlazimo negdje, družimo se, važno mi je da ona osjeti to zajedništvo, ali nemali broj puta ona bude i sa mnom, sa mnom je danas bila na N1, na poslu, pa se oduševila. Mnogo razgovaramo, pokušavam da je to vrijeme koje provedemo zaista kvalitetno, naravno i ja dođem nekad umorna pa kažem daj tablet, da se ona malo zabavi, dok ja nešto odradim, ali trudim se da svaki dan završimo tako što analiziramo sve ono što nam se dešavalo. Da porazgovaramo, o tome kako joj je u školi, kako se ona osjeća, ima li nekih problema, šta ostala djeca rade. Da slušam šta ona govori. To je jako važno. Svaku promjenu na svom djetetu možete vidjeti ako gledate i ako slušate. Čitala sam nedavno kako je za djecu njenog uzrasta jako važan i aspekt nana, majki, baka i deda, pa ona bude i s njima, voli biti i s djecom moga brata – priča Emela.
Kao respektabilna i vrsna glumica Jasna je u vrijeme kad joj je sin odrastao radila jako puno. Suprug je, priča nam, bio stariji i iskusniji od nje i uvijek je mogla računati na njega kao i na pomoć svoje porodice, no, kada bi mogla vratiti vrijeme, iskreno priznaje, neke uloge bi zarad majčinstva sigurno odbila.
– Moj muž je, također, mnogo radio, ali smo se uvijek trudili da on ostane ili s jednim ili drugom roditeljem, i ne samo to, ja kad odem da radim, da snimam, trudili smo se da je tu prisutna, pored muža, i žena, odnosno djevojka, koja ga je čuvala, moja sestra i moja mama, ja sam baš nekako previše strepila, to nije dobro, ali sada mislim, da od svojih, više od 100 odigranih uloga u životu, recimo kad uzmemo samo film, da ništa manju karijeru ne bih imala, niti manje dobra glumica bila, da sam tih nekoliko nevažnih filmova odbila i da sam provela više vremena sa svojim djetetom, s djetetom koje je u razvoju i kome je najpotrebnija u tom periodu majka, jer se on formira kao osoba i kao ličnost.
Karijera i majčinstvo
Iako sam se ja jako trudila, međutim, tako se živjelo, ja sam živjela tempom kojim se i danas živi, mnoge majke nisu, jer su druga vremena, ali ja sam tako živjela, tako da, ako moje iskustvo može pomoći mladim majkama, uvijek ću reći da moramo imati svijest o tome da nijedan posao niti karijera ne može biti važnija od njega, od djeteta. Nikad ne znate šta se dešava u njegovoj maloj glavici u onim trenucima kad mu nedostaje majka. Citirat ću Eriha Marija Remarka: “Pravu istinu o tome kako ste vaspitali svoju djecu saznat ćete tek kada dobijete unučiće i počnete da procjenjujete njihovo ponašanje”. Dakle, koliko god da su se vremena promijenila, nikad nemojte misliti da je bezveze rečeno: „Vidjet ćeš kad dobiješ svoje dijete”. Toliko ima istine u tome – kaže Jasna.
Možda nismo ni mi dali precizne odgovore na vječno pitanje o tome postoji li recept kako biti dobra majka, ali iz svega što su četiri majke u ovom razgovoru kazale, zaključujem, i s tom mišlju se i rastajem od njih: Razgovarati s djetetom, i dati mu mnogo ljubavi jeste recept koji nikada nije pogrešan, ni u jednom vremenu, ni u onom, koje su iza sebe ostavile generacije prije nas, niti ovo moderno, koje pred ženu i majku stavlja bezbroj izazova.
I za kraj, kao dobra preporuka mi se učinila Emelina knjiga koju je kupila na jednom od svojih putovanja: „101 stvar koju treba da uradite vi i vaše dijete napolju”. Dakle, bez mobitela i tableta. Samo vi, vaše dijete i priroda. Ne škodi primijeniti barem jednu od 100.
FOTO: Mario Klein i privatni album