Iako često možemo čuti kako djevojke dvadesete godine smatraju dobom koje treba posvetiti samo sebi – karijeri, putovanjima, zabavi i romantičnim susretima, žene ipak trebaju biti jako ponosne na činjenicu da su te godine potrošile u podizanju djeteta. O najljepšoj dužnosti u dvadesetim godinama za naš magazin govorile su tri mlade mame
Kada se neka mlada žena odluči na rađanje, danas se smatra da je požurila i zarobila se majčinstvom. Međutim, mlađe mame su sposobnije da podnesu teret majčinstva te da usput i rade, završe fakultet, vode biznis i pronađu sebe u mnogim sferama života. Energija mladosti im to omogućava. Dvadesete su najbolje godine za začeće i rođenje djeteta. Ono što je važno naglasiti jeste da samo između tri i pet posto žena u dvadesetima godinama ima problema s neplodnošću. Brojne su prednosti trudnoće u mlađim godinama, jer nakon što rode dijete, žene imaju više energije nego u starijoj dobi, lakše se bude da nekoliko puta u noći nahrane dijete i normalno funkcioniraju tokom dana.
Općenito, s dvadeset godina fizička kondicija žene je na najvišem nivou i ima mnogo više energije za brigu i podizanje djeteta, nego žena u 30. i 40. godini. Osim svih nabrojanih prednosti, često možemo čuti kako djevojke dvadesete smatraju dobom koje treba posvetiti samo sebi – karijeri, putovanjima, zabavi i romantičnim susretima, ali žene ipak trebaju biti jako ponosne na činjenicu da su te godine potrošile u podizanju djeteta. O najljepšoj, roditeljskoj dužnosti u dvadesetim godinama govorile su nam tri mlade mame: Adela Durović-Selimović, Ajla Boračić i Almedina Ličina
ADELA DUROVIĆ-SELIMOVIĆ: BEZ OBZIRA NA DIJETE, NISAM ZAPOSTAVILA STUDIJ
Dvadesetdvogodišnja Adela Durović-Selimović iz Sarajeva, muža je upoznala 2015. Godine, i to je, priča nam, bila ljubav na prvi pogled – obostrano. Od početka je, kaže, sve išlo prirodno, pa tako i ideja o zajedničkom životu, braku i djeci. Nekoliko mjeseci nakon upoznavanja njen sadašnji suprug i ona su već živjeli skupa. Udala se s 20 godina, a vrlo brzo je ostala u drugom stanju, njihovom željom da postanu roditelji. Adela je nezaposlena, studira na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, i ima još tri ispita do kraja studija, a do sada nije pauzirala, niti obnovila, sve je uspjela položiti u roku, bez obzira na dijete.
– Odlično se sjećam tog dana kada samo otišli u polikliniku da doktor potvrdi moju trudnoću. I, istina je, žena zna kad je trudna. Najveće prednosti trudnoće u dvadesetim za mene su energija i agilnost. Da sam kasnije zatrudnjela, možda ne bih imala toliko urednu i laku trudnoću. Nisam imala nijedan od uobičajnih trudničkih simptoma, niti sam imala komplikacija. Teže mi je palo to što sam se udebljala 30 kg do poroda, ali ti kilogrami brže odu nego što su došli.
Adela je zatrudnjela na drugoj godini dodiplomskog studija, i, umjesto da odustane, dala je sve od sebe da što prije položi i približi se kraju studija. Njena najveća podrška bio je njen muž i on je s njom najviše vremena provodio tokom trudnoće. Vrlo je važno, kaže, imati pored sebe nekog pozitivnog i toliko sigurnog u ispravnost odluke da budemo roditelji.
– U nekim momentima, tokom trudnoće, uhvatila bih sebe kako sam prestravljena, dok mi se po glavi vrti misao „Ja sam odgovorna za ovaj život“ i tada je jako važno znati da se imaš na koga osloniti. Zatrudnjela sam na drugoj godini dodiplomskog studija i sigurno je to bio moj najveći motiv da se sad još više posvetim studiranju. Sama pomisao da ću imati, odnosno, da imam kćerku koja će nekad u životu reći da hoće da bude kao mama, tjerala me da dam sve od sebe da tu malu osobu ne razočaram. Umjesto da odustanem, trudila sam se još jače da sve polažem u roku i da ostanem na tom minimumu vremena koje je potrebno za sticanje diplome. Iza nas je mnogo neprospavanih noći, obilježenih njenim plakanjem, mojim učenjem, ponekad i mojim plakanjem, ali smo uspjele i nije toliko teško koliko se čini.
Kao društvo, imamo te neke neizgovorene norme ponašanja koje su tu, u vazduhu. Svi znamo za njih i sve drugačije od toga izaziva čuđenje. Škola, fakultet, posao, veza od 2-3 godine i nakon toga tek slijedi brak, nekad poslije 25. godine.
– To je super raspored za nekog kome taj ritam odgovara, ali se ne bismo trebali slijepo držati toga i toliko zavisiti od reakcija okruženja. Sigurno da su moje odluke iznenadile mnoge, ali su za mene ispravne. Bilo je svakako nekih tračeva, koji su do mene došli preko trećih osoba, o budućem toku mog života i mislim da je previše dozvoliti sebi da blatiš život koji je u nastajanju. Osim toga, ja nisam doživjela nikakvu neugodnost, moji prijatelji su čak bili uzbuđeni što će nam se pridružiti mala šmizla.
Iman je bila prvo unuče u Adelinoj, ali i porodici njenog muža, te svi uživaju provoditi vrijeme s njom, a Adela bi, kaže, i sada izabrala da postane majka s dvadeset godina.
– Naši roditelji su presretni. Iman je prvo unuče u obje porodice, tako da ih je njen dolazak baš usrećio. Uživaju provoditi vrijeme s njom i otkad smo im rekli da će u njihovim životima doći do nove titule, pružaju nam svu moguću podršku.
Važno je naći pozitivan ugao za gledanje na život i na stvari koje nam se odvijaju pred očima. Donijeti na svijet novi život je neprocjenjivo i ne postoji razlog koji bi to mogao pokazati u negativnom kontekstu. Mislim da me ni u čemu ne sprječava niti ograničava to što sam sada majka jedne prekrasne djevojčice, čak se mnogo bolje i produktivnije osjećam otkako je ona s nama. Da ponovo mogu birati kada bih prvi put postala majka, i danas bih izabrala isto. Ne bih svoj život mogla zamisliti drugačije.
ALMEDINA LIČINA: PONOVO SAM SE RODILA
Sarajka, Almedina Ličina, udala se u dvadesetoj, prije tri godine. Četiri mjeseca nakon stupanja u brak, ostala je u drugom stanju. Trudnoću je vrlo dobro podnijela, i pred sami kraj bila je maksimalno fizički aktivna. Majčinstvo je Almedini otvorilo neke realnije vidike u vidu posla i života. Radi kao administrativni radnik, i trudi se da napreduje, da nastavi svoje školovanje na Ekonomiji, kako bi bila certificirani knjigovođa.
– Kako su meni rekli, prema doktorskim analizama, najbolje godine za nošenje ploda su od 18 do 24 godine. Svima bih poželjala da im trudnoća bude kao što je moja bila. Posljednih dana trudnoće nisam ležala, nego sam s mužem slavila, hodala, šetala, briskala po kući i pripremala se za bebu. Prednost majčinstva u tim godinama je pokretljivost, ta mladost i živost.
Najveća Almedinina podrška bili su njen muž, njeni roditelji, sestre i muževi roditelji.
– Svi oko mene su skakali kada bih ja “sletjela” niz stepenice. Bila sam laka kao pero, a stomak mi je bio ogroman, jer je bebać bio krupan. To mi nije predstavljalo neku prepreku, redovno sam išla na kafe i stalno se kretala.
Almedina je dobijala poneki komentar da je mlada za ulogu majke, ali njoj to nije bilo bitno. Njena svekrva bila joj je od velike pomoći, ali ni njoj samoj ništa nije predstavljalo problem, niti bilo teško.
– Samim tim što sam se udala na „prazan stomak“ – nisam bila trudna, bilo je čudno. Nije bilo nekih posebnih reakcija, bilo je komentara „Mlada si“, ali kada bi im rekla kako lakše prolazimo kroz dobro i kroz loše, dok smo mladi, onda su samo klimali glavom. Moja svekrva je bila moja patronažna sestra 24/7, ali ni meni nije bilo teško. To je Božiji dar, on ti d? da se ponovo rodiš s bebom kao majka, i onda s tim svojim ponovnim rođenjem dobiješ nešto što se zove majčinski instinkt. Većina ljudi misli da je to mit, ali ja zaista vjerujem u to.
Almedina je, priča nam kroz smijeh, mislila da je roditelji vole najviše, dok nije vidjela kako vole svog unuka.
– Kažu da je naljepše biti djed ili baka/nana, jer nemaš obavezu prema njemu kao roditelj, a smiješ mu davati slatkiša koliko želiš, jer je bitno da unuk dobije sve što poželi dok su kod djeda ili bake. A ti mama… poslije tjeraj da jede špinat, kako znaš i umiješ.
Svoj život s dvije decinije Almedina je poprilično dobro rasporedila. Iako postoji to nepisano pravilo da je red prvo završiti fakultet, pronaći posao, po mogućnosti kupiti auto i stan, pa tek se onda udati i osnovati porodicu, Almedina se prvo udala.
– Prvo sam se udala, a onda me ta nafaka nekako sačuvala od svega. Dobila sam posao kao administrativni radnik, više sam knjigovođa bez pečata. Trudim se da napredujem dalje, nastavljam svoje školovanje na Ekonomiji, kako bih bila certificirani knjigovođa, „s pečatom“. Ne mogu reći da me brak, ili ne daj Bože dijete u tome spriječilo, samo mi je otvorilo neke realnije vidike u poslu i životu. Sada mi je smiješno kada moje vršnjakinje pričaju ko je šta obukao, gdje je izašao… Kada vidiš šta te čeka, shvatiš da su to neke totalno nebitne stvari.
Nikada ne bih promijenila nijednu svoju odluku. Smatram da su moje odluke poprilično zrele s dvadeset i nekom. Imati porodicu u ovim godinama i uskladiti to sa svim dnevnim aktivnostima zaista je neizmjerno. Nije teško. Jednom rukom kucam, drugom odgovaram za posao, a nekom dodatnom, za koju još nisam znala, igram se s malim mačićem i bebom. Niko neće da čeka.
AJLA BORAČIĆ: JEDINA MANA TRUDNOĆE DO DVADESETE JESTE PITANJE: „GDJE SI POLETJELA?“
Nakon četiri godine veze, završetka srednje škole i zaposlenja njenog momka, Ajla Boračić odlučila je početi zajednički život sa svojim partnerom. Tada je imala 19 godina, a još, kaže, živi u vanbračnoj zajednici. Nakon četiri mjeseca zajedničkog života javila se želja za djetetom, što im se i ostvarilo kada su dobili sina.
– Nakon što je moj dugogodišnji momak primio prvu platu, preselio se kod mene. Meni je bilo 19, a njemu 18 godina. Kao i tada, još živimo u vanbračnoj zajednici. Nakon četiri mjeseca zajedničkog života odlučili smo imati bebu, i u augustu prošle godine dobili smo sina.
Za Ajlu je velika pokretljivost jedna od prednosti trudnoće u mlađim godinama, a imala je i sreću da tokom cijele trudnoće nije bilo nikakvih smetnji, niti zdravstvenih problema.
– Najveće prednosti trudnoće u mlađim godinama su velika pokretljivost i zdraviji živci. Imala sam, hvala Bogu, veliku sreću što nisam imala zdravstvenih problema. Nisam imala mučnine, a jedini znakovi trudnoće bili su debljanje i veliki stomak. Trudnoća je za mene jedan od ljepših perioda u životu. Najveća podrška mi je bila moja porodica i muž.
Ljudi kao ljudi, kaže Ajla, uvijek ima negativnih koliko i pozitivnih komentara. Na početku je najveću pomoć imala od mame, ali je s vremenom i sama naučila većinu stvari.
– Većina je mišljenja da je u dvadesetoj rano za bebu, ali meni je bilo bitno da se osjećam spremnom i da o djetetu možemo brinuti kako treba. Za početak sam imala pomoć od mame, ali i ona radi, tako da sam najviše vremena provodila sama s bebom, presvlačila ga, kupala i od prvog dana nisam imala straha. Naši roditelji su bili sretni iz razloga što su mladi.
Jedina mana trudnoće do dvadesete jeste osuđivanje drugih i pitanje „Gdje si poletjela?”. Dolazak djeteta je nešto najljepše što jedna žena može doživjeti. Mijenja tvoj život, i pogled na svijet, u mom slučaju nabolje. Uvijek bih izabrala biti ono što sam danas, razlog njegovog osmijeha, utjeha i oslonac. Divno je gledati njegove prve korake, slušati prve riječi i nalaziti prve zubiće.