Zahvaljujući novom talasu izvođača mlađe generacije, sevdalinka ne živi samo na ovim prostorima, već i među inozemnom publikom, koja ne razumije naš jezik, ali razumije ljubav, bol, čežnju, nadu, ispričanu u svakom stihu stare tradicionalne bh. pjesme. Prošlo je 14 godina otkako je Damir Imamović, unuk Zaima Imamovića i sin Nedžada Imamovića, kroz svoje interpretacije počeo doprinositi očuvaju sevdalinke i bogate i duge porodične tradicije. On to, kaže, radi na svoj način. Njemačka, Belgija, Austrija, Amerika samo su neke od zemalja u kojima je nastupao ili sam ili kao Damir Imamović “Sevdah Takht”. Zadnji put domaća publika ga je imala priliku čuti u Sarajevu u okviru kulturne manifestacije “Baščaršijske noći”.
– Počeo sam solo, samo gitara i glas, intimnim koncertima u Turskom kulturnom centru, cafeu Karabit u Umjetničkoj galeriji, biblioteci Britanskog savjeta. Bili su to mali koncerti i mislio sam da će zauvijek tako ostati, da neću uspjeti privući širu publiku, jer ne sviram muziku za derneka. I mene je iznenadila silina s kojom je onda sve krenulo. Koncerti, odlične kritike, šest albuma u jedanaest godina. Mislim da to sve govori da su reakcije i više nego dobre – kaže Damir za „Azru“.
MEĐUNARODNI USPJEH
Dva posljednja albuma snimio je pod markicom „Sevdah Takht Damira Imamovića“. Novi „Dvojka“, objavljen prošle godine, producirao je Chris Eckman, a objavio prestižni Glitterbeat Records.
– „Dvojka“ mi je otvorila mnoga vrata na međunarodnoj sceni. Prvi put sam za neki svoj album imao kritike, i to jako dobre, u nekim od najvažnijih muzičkih novina kao što su „fRoots“, „Songlines“, ali i dnevnim novinama kao što su: „Guardian“, „London Evening Standard“… Pjesma „Sarajevo“ proglašena je jednom od najboljih pet pjesama na njemačkom državnom radiju. Ipak, najdraža nagrada muzičaru je da te traže da držiš koncerte, da sviraš. Živjeti od muzike velika je privilegija – priznaje Damir.
Tokom proteklih godina Damir je imao priliku sarađivati s velikim imenima kao što su: Vlatko Stefanovski, Jadranka Stojaković, Bachar Khalife, Eric Vloeimans. Rado se sjeća svake saradnje, ali i činjenice da je cijelu jednu sevdalijsku estetiku usvojio odrastanjem u porodici koja je kroz djeda i oca baštinila tradicionalnu bh. pjesmu.
– Jednostavno sam kao odrastao čovjek shvatio da sve te pjesme znam, čujem njihovu logiku, najčešće znam i tekstove. Zbog toga mi je bilo važno da napravim nešto svoje od svega toga i dam vlastiti izraz toj muzici. Puko ponavljanje onoga što su radile starije generacije uvijek mi je bio amaterski nivo koji je simpatičan, ali me nikada nije umjetnički zadovoljavao. Iz djetinjstva se sjećam privilegije da uživo slušam violinistu Mikija Petrovića, harmonikaša Milorada Todorovića. To je zasigurno utjecalo na mene – kaže Damir, te dodaje kako je mnoge savjete koji su mu dali djed i otac usvojio i u svojoj karijeri.
– Otac Nedžad mi je jednom rekao da je muzika najljepša kada si na sceni i izvodiš je, sve ostalo oko nje je gnjavaža: i promocija, i putovanje, i poslovna strana priče. Rekao je to valjda da me odgovori od muzike, a ja sam čuo samo onaj dio o tome kada je najljepša – kaže Damir.
Podrške mu nije nedostajalo, a na pitanje kako je biti zvijezda u gradu u kojem je rođen, odgovara:
– Niko nije prorok u svom selu, tako kaže stara izreka, i potpuno je istinita. Ali, meni to ne smeta, jer se ovim poslom ne bavim da bih bio zvijezda. Potpuno je normalno da te publika koja te svakog dana viđa na ulici drugačije doživljava na koncertu, nego publika koja te ne viđa „privatno“. Znam ljude koji izbjegavaju izlaziti u vlastitom gradu, drže se podaleko od glavnih ulica, ali mislim da svako bira svoj put. Ima gradova gdje čovjek može biti „popularan“, a kući može odmoriti i izaći u prodavnicu u uflekanoj majici. Presretan sam da sam okružen ljudima koji me razumiju i podržavaju. Bilo je teških trenutaka i oni su nekako „prosijali“ ljude oko mene – kaže Damir.
Od 2011. godine radi kao edukator u okviru programa radionica i predavanja „SevdahLab“, nedavno je sa „Sevdah Takhtom“ nastupio i na Baščaršijskim noćima. Kaže, poseban je osjećaj svirati pred „svojom“ publikom.
– Mi smo kao zajednica sebi dopustili da nam se uruše kriteriji i da nemamo nikakvih mehanizama vrednovanja. Svi mediji su izbacili s platnog spiska kritičare, nema ko napisati nešto konkretno o bilo kakvoj umjetničkoj manifestaciji; zatim, dotukla nas je i komercijalizacija, mnogi mediji čak i ne spominju u svojim najavama događaje za koje nisu sponzori; naše nagrade su politikantske i prigodničarske i nikakvu težinu nemaju ni u BiH, a pogotovo izvan nje.
Dakle, očekivati od našeg današnjeg društva da ti ponudi neko priznanje je iluzija. Sami smo sebi to krivi. Umjesto toga, reakcije pojedinaca, individua, postale su najvažnije. I tu se uvijek iznova trudim da ne potcjenjujem svoju publiku. Već skoro 13 godina sviram svuda, ljudi me zovu ponovo, samo u Sarajevu sam svirao u BKC-u više od deset puta, uz bezbroj manjih svirki, učestvovao na gotovo svim festivalima koji postoje. Sve to je došlo iz podrške pojedinaca kojima se sviđa moja muzika i način na koji je izvodim – govori Imamović, napominjući da imamo izuzetnu muzičku scenu danas, naročito tradicionalnu, te da trebamo učiniti sve da je očuvamo.
– Nažalost, tek kada ona jednom nestane, većina će da je se sjeti i da žali za njom. Osamdesetih godina je, osim muzičara, bilo znatno više novinara koji su o sceni pisali, analizirali i podržavali. Danas to gotovo da i ne postoji. O sevdalijskoj sceni danas naučne radove pišu u Beogradu, Oslu i Ljubljani – kaže Damir.
Ipak, posljednjih godina sevdah se vraća na velika vrata. Tu su i njegove kolege Amira Medunjanin, Divanhana, Božo Vrećo…
– Sevdah je u jednom momentu postao veoma isplativ biznis za mnoge, pa su svi počeli njime da se bave: pop muzičari, jazzeri, i drugi. Iskreno bih volio da ta energija potraje i da uradimo što je moguće više dobrih stvari za našu tradicionalnu muziku. Jednom kada više ne bude toliko IN, vjerovatno će se njom baviti samo nas nekoliko koji smo se njome bavili i prije nego je bila IN. Svi mi radimo različite stvari i vidimo u sevdahu priliku za nešto drugo. To je dobro da je tako. Ko zna šta će od svega toga ostati da traje – kaže Damir.
Sarajevski koncert je ujedno bio i nagovještaj ljetnog odmora. Damir je ovogodišnji odmor proveo u Berlinu i na Jadranu. Privatni život nikada nije bio tema kojom je Damir želio privlačiti pažnju javnosti. Izabrao je pjesmu i njome pokušava doći do srca što većeg broja ljudi.
– Nekako mi je to incestuozno. Vjerujem da je muzika ono zbog čega sam interesantan ljudima i to neko privlačenje pažnje privatnošću uvijek mi je proizvodilo nelagodu. Ipak, u vrijeme interneta, Instagrama, vidjeli smo sve bose noge, grudnjake, bračne krevete s ružama i dječije pelene, ne znam šta nam više može biti interesantno iz nečije privatnosti – kaže Damir.