„Druga strana nade”, intrigantni film kultnog finskog reditelja Akija Kaurismakija, priča najbolniju priču današnjice, priču o današnjem ratu na Bliskom istoku u Iraku i Siriji i ljudima koji se iz tog tog pakla nastoje spasiti po svaku cijenu. Kaurismaki je i ovu svoju filmsku priču, kao i prethodne, jedinstveno, duhovito i precizno, oblikovao u njegovu karakterističnu režiju, boje, tišinu i odlazeći Helsinki kao kulisu u scenografiji ovog filma. Oni koji Kaurismakija pamte po urnebesno zabavnom filmu „Lenjingradski kauboji idu u Ameriku” znaju da genijalni reditelj vodi računa ko igra u njegovom filmu. “Druga strana nade”, priču o jednom Sirijcu i jednom Iračaninu koji spas pokušavaju pronaći na dalekom, nepoznatom i ne baš uvijek gostoljubivom sjeveru igraju Sirijac i Iračanin; Sherwan Haji, profesionalni glumac iz Damaska i Simon al-Bazoon, čovjek koji je u svijet filma i glume ušao na najmanja moguća vrata. Njih dvojica bili su prvi gosti programa „Kafa sa…” na 23. izdanju SFF -a.
– Za mene je ovaj trenutak bio jedinstven, ono kada se nešto desi, želio ti to ili ne. U jednom momentu svog života znao sam da više neću raditi kao glumac. I onda se ovo jednostavno desi nakon sedam godina, kada mi stiže mail u kojem je pisalo da finska produkcija traži glumca s Bliskog istoka, poželjno iz Sirije, da govori arapski, engleski i malo finski. Uzeo sam svoj stari pasoš, stao pred ogledalo i zvučalo je kao uloga za mene. Poslao sam im svoju staru sliku i čekao. Nakon nekog vremena i nekoliko sastanaka desilo se nešto što bih u tom trenutku opisao kao šalu. Nisam znao ko je reditelj, mislio sam da je riječ o maloj, nebitnoj ulozi. Niko mi ništa nije govorio. Znao sam da se radilo o ulozi izbjeglice, i pretpostavljao da je riječ o nekoj sceni gdje praviš pizzu negdje u pozadini svega toga. Nakon nekoliko odlazaka u ured produkcije, prišao mi je producent i rekao: „Čestitam, dobili ste ulogu u filmu Akija Kaurismakija” Šta? Ovo je film Akija Kaurismakija? To je bio veliki događaj. Prišao mi je Aki, dao mi scenarij i rekao: „Pročitaj to i reci DA”. Naravno da sam pročitao – kaže Haji.
Brak s djevojkom iz Finske
Životni i profesionalni put Sherwana Hajija (32) od toplog Damaska do hladnog Helsinkija apsolutno je jedinstven i izgleda kao potencijalni scenarij za još jedan veliki film Akija Kaurismakija. Mladi i perspektivni glumac, čovjek kome su sva vrata u njegovoj zemlji bila otvorena, na ulici u svom Damasku susreće jednu lijepu ženu. Dolazila je iz Finske, zemlje o kojoj Haji nije znao gotovo ništa.
– Rekao sam joj, ako je sretnem sutra, da ću je oženiti. I sreo sam je i oženio je. Tako sam se preselio u Finsku, gdje više nisam radio kao glumac. Bio sam na jednom potpuno novom mjestu, gdje nisam znao jezik i nisam imao nikakvih društvenih veza. Bilo je komplicirano tako da sam zamijenio uloge i otišao s one strane kamere. Studirao sam režiju i produkciju u Engleskoj. I onda sam postao dio ovog filma – kaže Haji.
Druga zvijezda ovog filma, Simon al-Bazoon, imao je drugačiji i mnogo teži put od rodnog Iraka do sjevera Evrope, gdje je našao svoj novi dom.
– Počeo sam glumiti kada sam poželio pokazati da nisam samo izbjeglica, da sam više od izbjeglice. Počeo sam s break danceom, pravili smo teatarski šou od njega. Našao sam se na pozornici, snimio nekoliko kratkih filmova – pa sam počeo i glumiti. Htio sam pokazati da mogu biti nešto više – kaže Al-Bazoon.
Dobio je poziv iz kasting agencije te pitanje da li je zainteresiran za rad na jednom filmu. Naravno da ga je zanimalo, jer se glumom do tada bavio samo u pozorištu. Skoro je zaboravio na ovaj kasting, no dobio je poziv nakon dvije sedmice.
– Rekli su mi: „Ovo je Aki Kaurismaki i vi ste odabrani za ovaj film”. Nisam baš dobar u pamćenju imena pa sam pitao: „Ko je Aki?”. Svi su me gledali u čudu kada sam ga spomenuo, pitali su me kako imam toliko godina, a ne znam ko je Aki Kaurismaki. Kažem da slabo pamtim imena, a cijela ta priča mi je bila jako zabavna. Ipak, kada sam sreo Akija, izgledalo mi je kao da se znamo oduvijek. Riječ je o vrlo jednostavnom čovjeku, s njim je vrlo lako raditi – kaže Simon.
Dobra iskustva u radu s kultnim i jedinstvenim rediteljem ima i Sherwan Haji. Scenarij za film opisuje kao „poeziju”.
– On radi sve na filmu i brine o svemu; o svjetlu, kameri… Ipak, on sve radi bez stresa. Ne govori mnogo, ali kada govori, ti slušaš i gledaš i razumiješ ono što ti želi reći. Sve je objašnjeno na najlakši mogući način. Prelijepa stvar u vezi s Akijem i njegovim filmskim setom jeste da on nikada ne koristi monitor. Nema monitora, samo spremna kamera koja radi tri minute i on koji gleda svoje glumce. Evo kako to ide. Većina mojih monologa je na arapskom i Aki mi kaže: „Ja ne govorim arapski i ti radi šta god hoćeš”. Ok, super. To povjerenje koje on daje, taj prostor koji pruža, to je ona srž, ono najljepše kada je rad s njim u pitanju. Svaki scenarij traži jednu vrstu glumačke igre. Nisam imao izbora, osim da igram samog sebe. Razmišljao sam neprekidno kako bih se ja osjećao u toj priči. Trudio sam se da budem temperamentan kao čovjek s Bliskog istoka ili s Mediterana. Mi, zapravo, ne glumimo ljutnju, mi zaista tu ljutnju osjećamo, ljudi to mogu vidjeti, jer kamera je čudesna stvar – opisuje Haji rad s Akijem Kaurismakijem.
Najtužnija i najintrigantnija scena filma je ona u kojoj mladi imigrant Khaled, kojeg igra Haji, biva izveden pred sud koji odlučuje o njegovom imigrantskom statusu. Sud „zaključuje” da Khaledu ne prijeti opasnost u njegovoj rodnoj zemlji, te ga odlučuje deportirati.
– Ta scena nije smiješna, užasna je. Ne znam zašto me ona podsjeća na jednog frizera koji je također bio izbjeglica i koji nikako nije mogao dobiti boravak. On me šišao jednim vrlo oštrim makazama i govorio stalno kako bi ga mogli poslati nazad u Iran. Sve to vrijeme mislio sam na svoju kosu i vrat, jer je bio pod stalnim stresom. Ta scena je užasna, zamislite da želite preživjeti i da vam to nije dozvoljeno, to je izvan pameti. Tamo je rat, ljudi umiru i neko vam dođe i kaže: “Ti moraš nazad, tamo je sigurno”. To je jedno ludilo – kaže Haji.
Sarajevska publika film je primila izuzetno emotivno i, vjerovatno, razumjela njegovu poruku. Da je tako, pretpostavljaju i sami glumci, inače oduševljeni i publikom, gradom i prijemom na koji su naišli. Ovdašnja publika odlično zna šta je rat i kako je biti izbjeglica.
– Između nas i publike je bilo hemije, to biološko razumijevanje je razumljivo, ono se može naučno dokazati. Postoje istraživanja koja kažu da zaista možete osjetiti emocije drugih ljudi, to je magično. Šetao sam starim dijelom Sarajeva, vidio džamiju, ušao unutra i uronio u jedan potpuno drugi svijet. Sve je bilo mirno i ništa nije upućivalo na bilo kakve teroriste. Mislim da bi Evropa trebala doći ovdje – kaže Haji.
Haji u novu domovinu nije stigao poput svojih zemljaka koji prelaze minska polja, bodljikave žice na granici, prebacujući se ilegalnim čamcima preko mora, potom Grčke, Makedonije, Srbije i Mađarske do Njemačke ili Skandinavije. Khaled, lik kojeg tumači Haji, u Finsku stiže sakriven u brodu za ugalj koji iz Gdanjska u poljskoj plovi za Helsinki. Akademski glumac Sherwan Haji u Finsku je došao zbog ljubavi i potpuno legalno, no ni njemu nije bilo jednostavno naviknuti se na novu sredinu.
– Bilo je to u januaru i bilo je minus 27 Celzijevih stepeni. Bio sam turist i rekao sam sebi: „Whow”. Svidjeli su mi se i zemlja i ljudi, ali nakon nekoliko dana nije više bilo zabavno kad morate nositi odjeću u tri ili četiri sloja. Gdje god da odete, bit će teško ako to mjesto nije vaš dom. Ljudi govore različit jezik i teško je koliko god da je lijepo. Bilo da ste na Manhattanu ili na Elisejskim poljima, teško je. Ipak, Finci su dobri ljudi – tvrdi on.
Nažalost, za razliku od običnih ljudi u Finskoj, neki tamošnji političari i nisu baš najbolji primjer drugima, te ih Haji uspoređuje s Donaldom Trumpom.
– Oni nastoje uvjeriti ljude da su tužni i siromašni zbog izbjeglica. To je najlakši način da se upre prst u sve probleme. Ta stereotipna slika izbjeglice je ono što je Aki htio da mijenja, htio je reći: „Pa i oni su ljudi… Oni su pobjegli od svojih porodica i imali za to dobar razlog”. Ono što se tamo negdje dešava nije šala, ljudi zaista umiru, djeca ginu – rekao je glumac.
Dati šansu izbjeglici
Običnim građanima Finske, čak i onim dobronamjernim, teško je objasniti kakva je zemlja Sirija i šta se u njoj dešava. Čak i sam Haji, rođeni Sirijac, teško sebi može objasniti šta se dešava u njegovoj zemlji, te situaciju opisuje kao „prekompliciranu”.
– Finska je vrlo daleka zemlja i tamo, kao i u svim dijelovima svijeta imate one koji razmišljaju „crno” i one koje razmišljaju „bijelo” i sve one nijanse između toga. Problem je to što većina ljudi nije nigdje putovala i oni uglavnom razmišljaju na stereotipan način, da smo svi crni, da jašemo kamile ili vozimo tenkove. Ljudima je teško objasniti da tamo odakle ja dolazim postoji grad, i to pravi grad, da tamo žive ljudi koji žive u zajednici i poštuju pravila te zajednice. Da tu žive ljudi različitih vjerskih i političkih uvjerenja, različitih etničkih grupa i da je tako u kontinuitetu i da je tu sve vrlo staro. Ako ne mogu razumjeti, onda je to njihov problem. Historija je za svakoga, samo zavisi koju stranicu čitate. Brojni ljudi dobijaju mnogo „zagađenja” kroz medije ili kinematografiju koja nije uvijek dobronamjerna. Imate ljude koji su zaglavili u jednom „kadru” tog filma. To se dešava i to je stvarno – smatra Haji.
Ipak, ovaj film i genijalni reditelj koji stoji iza njega daju nadu da svijet i ljudi mogu biti bolji. Film je zaista alat koji može donijeti promjene.
– Zamislite onu scenu u restoranu, svi ljudi koji se tu nalaze jednostavno su ostavljeni, ostavilo ih je društvo. Kada sve te ljude stavite zajedno, čak i tog čovjeka-izbjeglicu koji je na dnu društvene hijerarhije, oni vode jedan prelijep život, u ljubavi, zabavi i harmoniji. Ovo je, vjerovatno, sugestija, ali joj treba pružiti šansu. Izbjeglice nisu neprijatelji, možete komunicirati s njima, možete u njima naći neku drugu dimenziju, možete živjeti i raditi zajedno – kaže Haji.