Ornela Vištica: U ljubavi leži sva sreća svijeta

Piše: Redakcija

Hrvatska glumica Ornela Vištica prošle sedmice boravila je u našem glavnom gradu. Lijepa Mostarka, s adresom u Zagrebu, došla je na zabavu agencije „Zona“, na kojoj su slavljene
uloge koje su glumci ostvarili u prošloj godini. Za Ornelu je to bila uloga u seriji britanske produkcije „Love, lies & records“. Kako nam je otkrila, snimanje serije, koja će premijerno
biti prikazana u septembru na BBC-u, proteklo je vrlo profesionalno, te se nada da će u ovoj godini ostvariti još inozemnih uloga. S Ornelom smo razgovarali o njenom preseljenju u veliki grad, upisu na Zagrebačku akademiju dramskih umjetnosti, njenoj prvoj velikoj ulozi u regionalno popularnoj seriji „Larin izbor“, te poeziji i stvarima koje je čine sretnom.

Sa 18 godina napustili ste rodni Mostar i otišli živjeti i studirati u Zagreb. Je li Vam kao tek punoljetnoj osobi bilo teško navići se da živite sami i u velikom gradu?

– Svaka promjena nosi sobom i dobre i loše strane. Inače sam osoba koja voli putovati, koja često mijenja gradove u kratkom periodu i nekako sam vrlo prilagodljiva. Volim upoznavati nova mjesta, nove ljude i često kažem: „Da se bilo gdje zadesim u svijetu, mogla bih se snaći“. Igrom slučaja, otišla sam studirati u Zagreb, išla sam upisati Filozofski fakultet, 2008. godine, u šestom mjesecu, međutim, u devetom mjesecu bio je prijemni glume na Akademiji, i zapravo nisam mislila da će se odigrati tako kako se od igralo, jer sam mislila da neću biti primljena i u tri mjeseca sam upisala dva fakulteta. Tada sam upitala samu sebe čime se želim baviti, a definitivna odluka pala je na glumu.

 Nedostaje li Vam Mostar danas?

– Nedostaju mi ljudi koje volim i zbog posla kojim se bavim ne mogu biti često s njima. Kad je riječ o Mostaru, volim ga jer sam rođena u njemu, jer je to grad gdje se spajaju i ne spajaju svjetovi, kako uzmete. Ponosim se svim što je historija napravila od njega, od vremena Osmanlija do danas, jer sve što se izdešavalo ovaj grad je učinilo drugačijim od ostalih gradova. Mostar ima dušu i nije slučajno Andrić napisao da, kad prenoćiš u tom gradu, probudi te nekakva neobjašnjiva svjetlost i prati sve vrijeme boravka u njemu. Tako da Mostar ima posebnu čaroliju i volim ga.

 Akademiju ste željeli upisati cijelog svog života. Sva Vaša interesovanja bila su usmjerena na to da ćete jednog dana postati glumica. Ko je prvi u Vama prepoznao talent i ko Vam je bio najveća podrška u namjeri da se bavite glumom?

– Još kao dijete sam imala sklonost prema glumi, jer sam se voljela prerušavati, voljela sam promatrati ljude, upijati ih, imitirati i analizirati. Moja majka nikada nije razmišljala šta je to što bi moglo biti, kojoj profesiji bi to moglo ići. Nismo se pretjerano opterećivali time, međutim, odrastajući sve više je naginjalo da će to biti gluma. Sa 18 godina, kada sam upisala Akademiju, meni je postalo jasno da je to cijeli moj život, samo će sada dobiti profesionalniju dimenziju. Cijelog svog života sam na sceni. Bila sam vrlo sramežljivo dijete, ali kada bi trebalo napraviti neku predstavu ili recitirati pred deset ljudi pjesmu, ja bih se ljutila kada me učitelji ne bi prozvali da govorim, glumim i recitiram. Sa sedam godina glumila sam pijetla i uopće mi nije bio problem oponašati životinju. Bila bih sretna kada bih nasmijavala 10 ili 15 ljudi, na način da ih dovedem do stanja da im idu suze na oči od smijeha. Bila sam dijete koje je s dvije godine obožavalo kameru, tako da imam svoje snimke od malih nogu, uglavnom rođendana. Tada bih u kameru vodila dijaloge na koje me niko nije navodio, jednostavno su dolazili prirodno. A to je, zapravo, gluma, kao djeca smo vrlo neposredni, ali ljudi odrastajući navuku maske i zaboravi se ono prirodno, a gluma je upravo to, igra.

ornela vistica11

Na Zagrebačkoj akademiji primali su samo 6 djevojaka. Kakav je bio osjećaj kada ste vidjeli da ste položili prijemni ispit?

– Nikada to neću zaboraviti, to je najsretniji trenutak, ako izumemo neke privatne situacije u mom životu. Ne mogu pojasniti tu količinu emocija nakon sedam dana rada, i kada znate da
ste među tristotinjak cura upravo vi položili prijemni ispit, i dobili priliku da učite. Mislim da za jednu 18-godišnjakinju ne postoji veća sreća. Uvijek treba sudirati i raditi ono što voliš, i smatram da svakom srednjoškolcu treba dopustiti da upiše ono što voli, jer svaka osoba treba slijediti instinkt i truditi se da uspije, jer na kraju se svaki trud isplati.

Kada ste imali samo 21. godinu, dobili ste priliku igrati u tada najgledanijoj i najpopularnijoj sapunici „Larin izbor“. Jeste li u početku imali predrasuda prema ovom formatu tv produkcije?

– Mene su profesori na Akademiji čuvali od te TV mašinerije, jer je to ogroman biznis, gdje je uposleno jako puno ljudi, koji rade od jutra do mraka, da bi taj produkt došao do ljudi. To je
jedan izuzetno naporan tempo, koji zahtijeva mnogo snage, koncentracije, discipline. Možda je nekada bolje ući mlad u tako nešto. Tada, u tom trenutku, vjerujem da niko od nas, pogotovo od mladih kolega, nije vjerovao da će serija postići toliku popularnost. Bilo je šokantno nama glumcima, a vjerujem i cijeloj ekipi koja je radila na toj seriji. Bila je to dobra glumačka ekipa, eksterijeri,snimanja na moru i prikazivanje ljepota ovoga kraja, tako da vjerujem da je sve skupa bio dobro promišljen spoj, paket koji je publika jako dobro prihvatila. I dan-danas nakon „Larinog izbora“, a od tada je prošlo šest godina, i bez obzira na nove uloge, još ragovaram sa ljudima o toj seriji. I dalje se pamti i to mi je fascinantno. Serija je bila popularna ne samo u Regiji, već u Slovačkoj, Omanu, Rumuniji i Sloveniji.

U filmu „Mrtve ribe“, koji je svoju premijeru doživio prije nekoliko dana, na Pulskom film festivalu, utjelovili ste lik žene koja boluje od karcinoma. Koliko Vam je bilo teško ući u taj lik?

– Izuzetno. Kristijan Milić mi je povjerio tu ulogu i kada sam čitala taj scenarij, jako sam željela osjetiti i ući u stanje, dokle mogu, žene koje se bori s opakom bolešću. Kad sam malo
razmišljala, shvatila da je to stvar današnjice, poput nekog boksačkog meča na koji vi niste pristali nego vam je on dat i morate se boriti za svoj život. Promatrajući ljude koji su bolovali od raka, a poznavala sam mnogo njih, neki od njih su i izgubili ovu bitku, uvijek sam govorila da nikada ih niti u jednom trenutnku ne bih žalila, jer sam shvatila da je to nešto što se može dogoditi svima i da je ono što im je najviše potrebno zapravo ljubav. Međutim, igrati na jedan dan, na dva dana, nešto takvo, utjeloviti na ekranu, za mene osobno je bilo vrlo emotivno i sjećam se tog dana kada smo snimali scene u okolici Mostara, bilo je vruće i bilo je teško održati koncentraciju, imala sam genijalne partnere Marka Cindrića i Ivu Krešića te, naravno, reditelja koji su mi olakšali ulazak u stanje i snimanje scene, ali recimo nakon snimanja trebalo mi je nekoliko dana da se vratim u normalan život.

U jednom intervju rekli ste da je Vaše odrastanje obilježila knjiga poezije. Otkud ljubav prema poeziji i koliko Vam je ona danas bitna?

– Jako. Ja sam osoba koja je pjesnik. Ja tako volim reći. Pjesnikinja. Odrastajući u poslijeratnom vremenu u Mostaru, iako ne volim o tome pričati, bila sam veoma svjesna situacije koja se tih godina događala na ovim prostorima. I moj bijeg je bila, zapravo, poezija, kao dijete sam obožavala čitati i pisati poeziju. Često sam imala inspiraciju i voljela ljudima govoriti poeziju. I dan-danas volim govoriti poeziju, ali zbog tempa posla kojim se bavim ne stignem joj se toliko posvetiti. Poezija zahtijeva mir, tišinu i jednu posve drugu energiju. Tako da kada nađem trenutak mira i tišine, onda se apsolutno volim vratiti poeziji.

S obzirom na to da volite čitati poeziju, pišete li je? Koji stihovi su Vam posebno dragi i čiji opus najradije čitate?

– Postoje ljudi koje izuzetno cijenim, ali izdvajam Mešu Selimovića, Ivu Andrića i Miroslava Krležu. Iako su sva trojica različiti, njihove knjige i djela su nešto što me prati svakog dana i nešto čemu se volim iznova vratiti. Mislim da su bili genijalci, izrazito pametni pisci i svi oni koji nisu čitali, trebali bi pročitati njihova djela, iako ne vjerujem da ima takvih. Oni su, uistinu, velikani ovih prostora i ja sam im izuzetno zahvalna za sve što su ostavili iza sebe, čemu nas uče, jer njihova pisana riječ, savršen osjećaj za čovjeka i situaciju za trenutak, u njihovim rečenicama postaje živa. Što se tiče pjesnika, ima ih mnogo. Moram naglasiti da dosta volim ljubavnu poeziju, ali mi je teško izdvojiti bilo kojeg
pjesnika.

Kako provodite slobodno vrijeme? Šta Vas to posebno opušta? Kakvu muziku volite?

– Ja sam sada u fazi kada ne volim tulumariti. Volim jako prirodu, rijeku, dobru hranu, dobra vina i dobro društvo i to je nešto što me najbolje može opustiti. Volim kada imam malo više slobodnog vremena i kada na taj način mogu uživati.

Što Vas čini sretnom?

– Svaki dan me čini sretnom. Zahvalna sam na životu i svaka situacija koja se dogodi u životu, dogodi se s razlogom. Mislim da svaki dan treba zahvaljivati što jesmo u ovome svijetu, što
imamo nevjerovatnu emociju ljubavi u kojoj leži sva sreća svijeta.

Koga od kolega posebno cijenite? Postoji li neka neostvarena želja, kada je riječ o karijeri, neki kolega ili kolegica s kojim biste željeli sarađivati?

– Nikada nisam razmišljala o tome s kim bih voljela snimati. Više sam tip osobe koja poštuje svakog kolegu, iako najviše poštujem profesionalnost. Trudim se jednako poštovati izvikanog
glumca, ali i onog manje poznatog, nekog ko je tek počeo graditi karijeru, a jednako se trudi i radi. Kad me već pitate s kim bih voljela raditi, onda su to ljudi koji su profesionalni prije svega i koji vole svoj posao, s kojima je ugodno raditi, a ime i prezime je nešto što mene nikada nije pretjerano fasciniralo ni u poslu niti privatno, uvijek me je interesirala ta nutrina, nešto što čini čovjeka ili ne čini, a ime i prezime je na drugom mjestu.

ornela vistica9

Nedavno ste na svom Instagram profilu objavili i sliku sa Vašom malom susjedom. Razmišljate li o braku i majčinstvu?

– Mislim da je porodica izuzetno važna. Porodica nam daje ljubav, sigurnost i vjetar u leđa da možete ići dalje. Ja sam za to da ljudi trebaju sačivati porodicu i ljude koje vole ukoliko je to
moguće, ukoliko to nije moguće da u svakom trenutku mora postojati dijalog. Ja sam uvijek za dijalog, a i ljubav nas upravo uči tome. Nažalost, danas je sve ubrzano i ljudi nisu toliko posvećeni jedni drugima i zato se sve više razilaze i sve je veći postotak raspada brakova i porodica. A što se mene tiče, mogu reći da mi je apsolutno želja imati jednog dana obitelj i bez obzira što postoje predrasude o nama glumcima, mislim da spadam u one, ako se svi stavljamo u ladice, koji su u ladici koja želi imati i porodicu i djecu, te normalno raditi svoj posao.

U Sarajevu ste već nekoliko dana. Koliko Vam se sviđa naš grad?

– Volim Sarajevo, nije zbog toga što sam tu trenutno , već zato što je to istina. Ja sam jako voljela slušati Kemala Montena i kad sam u Sarajevu, uvijek mi padne na pamet ona pjesma
„Sarajevo, ljubavi moja“. Sarajevo je grad koji stvarno ima ljubav u sebi, a zapravo ljubav vam daju ljudi. Kad dolazim u Sarajevo, dolazim s mirom i volim otići s tim istim mirom.

Foto: Mario Klein

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti