Samira Hurem tvorac je najtrofejnijeg ženskog kluba u BiH „SFK 2000 Sarajevo“, te selektorica ženske fudbalske „A“ reprezentacije BiH. Put kojim je išla nije bio nimalo lagan, no, bila je ustrajna u svojim ciljevima. Nastojala je raditi ono što voli, a to je fudbal. Kao i prethodnih šest godina, i ove će „SFK 2000 Sarajevo“ ugostiti neke od najboljih ženskih ekipa Starog kontinenta na kvalifikacionom turniru za učešće u razigravanju UEFA Lige prvaka za žene. Grad Sarajevo bit će domaćin kvalifikacionog turnira, te je „SFK 2000 Sarajevo“, zahvaljujući izvrsnoj organizaciji u ranijim godinama dobio povjerenje od krovne kuće evropskog fudbala. Naše šampionke igrat će protiv grčkog PAOK-a, „Vllaznije“ iz Albanije, te „Bettembourga“ iz Luksemburga. Do sada su imale priliku 12 puta igrati Ligu prvaka, a tri puta su uspjele čak proći i među 32 najbolje ekipe. Očekivanja su i ovoga puta velika.
– Nevjerovatno je da smo sedmi put uzastopno dobile povjerenje krovne evropske kuće da Ligu prvaka dovedemo u Sarajevo. To je prvenstveno veliki događaj i prvo očekivanje je da taj turnir doprinese razvoju ovog sporta u našoj državi, što i jeste slučaj svake godine. Ovisno o tome kako se posloži tim u datoj sezoni, mi postavimo rezultatske ciljeve. Ove godine došlo je do smjene generacije i nastupit ćemo s izuzetno mladim timom, ali to je normalan ciklus koji se dešava svake četvrte godine. „SFK 2000 Sarajevo“ se nikada nije oslanjao na pojačanja koja dovedemo. Uvijek smo stvarale svoje igračice iz omladinskog pogona. Čak i igračice koje su dolazile izvana nisu dolazile u naš Klub kao formirane igračice. One su to ovdje postajale. Upravo iz tog razloga ovo će biti sjajna prilika za njih da na svojoj koži osjete veličinu i stres evropskog takmičenja, te će tako neke od njih sigurno stasati u igračice koje će u budućnosti biti nositeljice naše igre – kaže Samira.
Zašto ste se odlučili baviti fudbalom?
– Zapravo se nisam ja odlučila za fudbal. Fudbal se odlučio za mene. Na početku sam igrala za ŽFK „Željezničar“, nastupala za Reprezentaciju Jugoslavije, te nakon rata za ŽFK „Sarajevo“ i Reprezentaciju BiH, ali moj put je bio studij medicine. Vjerovala sam da ću fudbal igrati samo određeno vrijeme, u mladosti, ali jednostavno me put s Medicinskog fakulteta odveo na fudbalske terene. Kada se sad okrenem iza sebe i sagledam sve doživljeno i ostvareno, vjerujem da se taj spoj sudbinski jednostavno morao dogoditi.
Kakve su najčešće predrasude kada je riječ o ženama i fudbalu?
– Nažalost, one još postoje. Ne samo kada je riječ o ženskom fudbalu, nego je to pojava u svim sferama našeg društva. Ipak, upravo smo mi te koje pomjeramo granice i rušimo zidove. Činjenica je da u ovom sportu, koje naše društvo smatra muškim, najbolje rezultate ostvaruje upravo ženski tim. Sportska javnost je s vremenom to prepoznala i zaista poštuje sve što smo napravile. Danas, kada kažete ženski fudbal ili „SFK 2000 Sarajevo“, to je sinonim za uspjeh i broj negativnih komentara koji su kreirani predrasudom je sve manji. Zapravo, skoro da ih više nema. Svaki dan dolaze nove djevojčice u našu školu fudbala i to je pokazatelj da i BiH konačno počinje pratiti trend evropskih država u kojima je ženski fudbal veoma popularan i u kojima se više ne priča o razlikama nego o uspjesima i daljem razvoju.
Šta radite kada izgubite utakmicu?
– Analiziramo greške i ispravljamo ih. „SFK 2000 Sarajevo“ je najbolji već 15 godina, a ključ našeg uspjeha je što analiziramo naše greške i kada pobjeđujemo. Na početku igračicama nije bilo jasno zašto nakon utakmice koju pobijedimo rezultatom 10:0 ja opet pričam o greškama, ali kasnije su počele da shvataju. Uvijek može bolje. Ono što radite dobro samo treba nastaviti raditi, a greške uvijek postoje. Napredak postoji samo kada svakim danom nešto na sebi učinite boljim. Eto, to je formula kako 15 godina biti najbolji.
S kim biste od muških fudbalera voljeli odmjeriti snage na terenu?
– Sa svima koji se i u najmanjoj mjeri pitaju da li žene mogu igrati fudbal. Naravno, fizička snaga je nešto u čemu se ne možemo nadmetati, ali ja vam garantujem da bismo u taktičkom i tehničkom odmjeravanju sigurno pobijedile.
Jedne prilike, na jednom seminaru ste ispričali kako je put „SFK 2000 Sarajevo“ bio trrnovit, te kako ste morali preskakati ogradu stadiona da biste trenirale, budući da niste imale vlastiti, te da je čak djevojka koja je igrala, ujedno bila i fotograf. Možete li nam ispričati s čim ste se sve susretale?
– To je zaista istina i to je još tako. Ženski fudbal u BiH nije profesionalan i budžet našeg tima se ne može uporediti s budžetima muških timova. Zapravo, omjer je takav da je mjesečno izdavanje muškog tima jednako našem cjelokupnom godišnjem budžetu. Suma 20 stipendija mojih igračica jednaka je jednoj plati fudbalera Bh. premijer lige. Naša država još ne prepoznaje da je sport tu za sve nas, da najbolji zaslužuju jednake uslove, da smo i mi ambasadorice naše države i da svi mi imamo samo jednu zastavu koja jednako viori kada na takmičenju stoji bilo ko od nas. Naš tim je kao jedna velika porodica. Mi smo spremne uraditi sve što je timu potrebno za rad i razvoj, bez obzira šta su naše primarne uloge. I to je ono što je naša najveća snaga. Trudimo se i spremne smo na sve. I istina je. Ta djevojka to još radi. Prepoznala je koliko su kvalitetne fotografije važne za prezentaciju i popularizaciju. Ona ponese svoj aparat, s klupe pravi fotografije, a zatim se zagrije i uđe u igru. I takvih primjera je mnogo.
Kako je najbolje motivirati tim s kojim radite?
– Tim s kojim radim prvenstveno treba da zna zašto je uopće tu i zašto je dio tima. Svi smo tu s istim ciljem i istim motivom, a moj zadatak je da ih na to napominjem i da ih konstantno držim u tom raspoloženju. Počneš igrati fudbal zato što uvečer kada zatvoriš oči pred spavanje zamišljaš da igraš finale Lige prvaka i da si pobijedila. Pa idemo to i napraviti.
Šta najbolje znate skuhati?
– Mnogo volim slatko, pa tako sve što ima šećera moj je specijalitet.
Govorite li prijateljima sve?
– Moji prijatelji su dio mene u svim situacijama.