Sretnik koji glumi rame uz rame s Ewanom McGregorom u trećoj sezoni serije „Fargo”, predmet čiste psihoanalize serije „Na terapiji”, „seljačina” jedne od rijetkih duhovitih hrvatskih komedija „Sonja i bik”, pomalo zbunjeni lik s crvenog tepiha 23. SFF-a, česta tema tabloida, glumac vrišteće glumačke strasti…, i još mnogo epiteta, te svrstavanja koje bismo mogli prišiti na njegovo ime s obzirom na rad u koji ulaže cijelog sebe. Riječ je o Goranu Bogdanu, tridesetsedmogodišnjem glumcu.
Ostvario se do sada u mnogim ulogama, na filmovima i serijama, ali i na pozorišnim daskama. Goran uživa u svakoj posjeti Sarajevu, posljednja je bila radna. Kao jedan od članova žirija tek završene sarajevske filmske smotre, ocjenjivao je rad svojih kolega.
S 15 godina ste radili u videoteci. Da li je možda baš to u Vama probudilo želju da postanete glumac?
– Nije, nema tu fame nikakve. Uvijek je želja za glumom bila prisutna, zbog toga sam i radio u videoteci, a ne da se tu tek želja probudila. To je bio bauštelski rad, pravo da kažem, nije bio ugodan. On me naučio da u životu ne radim više na takvim mjestima, nego da učim i tu završim s loše plaćenim poslovima. Kroz život se ne ide laganim putem, budimo realni.
Imali ste priliki raditi za domaću, ali i za inozemnu produkciju. Važite za jednog od najangažiranijih glumaca mlađe generacije. Koja je razlika između domaće i strane produkcije, kako je raditi u jednoj, a kako u drugoj?
– Jednostavna je razlika. Mnogo više novca je uloženo u stranu produkciju, pa automatski u takvoj produkciji ima mnogo više mogućnosti da budete posvećeni samo svom poslu. Svi su problemi od vas izuzeti. U biti, sve bi trebalo biti isto. Srž posla jeste isti, ali ste tamo mnogo više zaštićeni. Ovdje se često dešava da se bavite svim i svačim, što nije u opisu vašeg posla. Vani je filmska industrija okrenuta tako da generira dobit, pa se s te strane to i osjeti. Kod nas film nikada ne može generirati dobit. Mi ovisimo o državi, a čim je država u nešto uključena…, znate već kako se završi.
Gledajući zemlje Regiona, koja je, kad je o filmskoj produkciji riječ, najnaprednija?
– To pitanje bi moglo biti koja je najnenaprednija. Mislim da je u posljednje vrijeme Hrvatska otišla jedan korak ispred ostalih zemalja. Zahvaljujući HAVC (Hrvatskom audiovizualnom centru), koji je odvojen od države, i neovisan je. Iako ga država stalno pokušava vratiti u svoje ruke, on još uvijek odolijeva. Sve zemlje Regiona nastoje da to isto urade sa svojim filmskim centrima, ali nigdje tu nije nešto bajna situacija. I Srbija nastoji ustrojiti neki filmski centar, a za Bosnu i Hercegovinu ne znam da li će ikada uspjeti u tome.
Kada se pripremate za neku ulogu, postoji li neki poseban ritual?
– Svaku ulogu koju radim osjetim pod jezikom ili negdje duboko u sebi. Svaka uloga je drugačija, a tako i moj pristup njoj. To ne znam ni sebi objasniti. Jednostavno se nešto desi, pa idem ka njoj. Ako je ne osjetim, više je ne želim ni raditi.
Postoje li neke uloge koje ste odbili?
– Postoje. Nije se dogodio taj klik, jednostavne se nisam našao u njima.
Šta je Vama draže, pozorište ili film?
– Nikada to ne dijelim tako… Ovisi o projektu, nije stvar da li je pozorište ili film, važno je da je dobar, da me goni, da me pali unutra, da mi izaziva žmarke.
Radili ste i sa svjetski poznatim glumcima, šta to iskustvo znači za Vas?
– Nije ih bilo mnogo, i meni je to nešto novo. Nešto što mi se tek dešava, taloži se u meni. Nisu bez vraga ti ljudi tamo gdje jesu. Kako sam već rekao, gluma je timski posao i mnogo ovisite o kolegi. Gluma je ljepša i lakša kada je kolega s druge strane dobar i prisutan.
Je li Vas slava promijenila i u kojem smislu?
– Baš suprotno, pomalo mi je i neugodno. Ne želim da vučem nikakvu paralelu s onim što radim. Koga briga šta ja radim, pa mene to ne zanima, budimo realni. A i koja je razlika između mene i običnog čovjeka koji se bavi bilo kojim drugim poslom? Kažem vam, neugodno mi je.
Desi li se nekada da se nakon Vašeg pristanka igranja neke uloge promijeni scenarij, kako reagirate u tim situacijama?
– Vjerujem u pristojnost i dogovore. Nisam bahata osoba, ali ništa više ne boli nego kad se to dogodi. To mi je kao silovanje. Nije nimalo ugodno kada nešto protiv sebe radite. Što sam stariji, to mi je sve teže, i mislim da dolazi vrijeme kada ću reći „Nema šanse da to snimim”. Napustio bih projekt, pa neka sve gori. A pri tome sam snimao sve, neke kontroverze; gay, pedofil, go… sve sam to igrao.
Osim glume, šta Vas privatno interesira?
– Vjerovatno što i svakoga drugog. Iako gluma ispunjava veliki dio moga života, druge dvije ljubavi su mi književnost i muzika. Slobodno vrijeme najviše nastojim provoditi uživajući u muzici.
Pratite li neki sport, čitate li, kuhate..?
– Ne, nijedan sport me apsolutno ne zanima. A za kuhanje, nažalost, nemam vremena, iako volim kuhati.
Da niste glumac, čime biste se bavili?
– Vjerujte da ne znam ni kako sam postao glumac, a kamoli čime bih se bavio da to nisam (smijeh).
Iz Širokog Brijega ste, a od studentskih dana živite u Hrvatskoj. Jeste li uspjeli sačuvati nešto od Hercegovačkog duha u sebi?
– Nastojim u sebi zadržati najbolje i iz zagrebačkog, ali i iz hercegovačkog mentaliteta. Nikada nisam vjerovao u geografske generalizacije, niti su mi bile bitne. Nastojim graditi nešto svoje. Individualnost je nešto čemu ja težim.
Foto: Admir Kuburović