Ima nečeg posebno lijepog u velikim porodicama. Sve u njima je mnogostruko. I sreća i briga i zadovoljstvo i obaveze. A kad se sve zajedno zbroji, dobije se ljubav koja teško da u jedan novinski tekst stane. Uvijek me je zanimalo kako izgleda jedan dan u takvim porodicama. Koliko doma i svega što on čini stane u te silne kofere, i šta kad se u svojim udobnim automobilima otisnu ka jugu, ili pak malo zapadnije? Je li dovoljno u tako brojnim porodicama provesti tek sat ili dva, pa pobjeći glavom bez obzira u svoj ustaljeni mir i tišinu, ili ipak poželite da se ušuškate u svu tu veselu graju kojom vas samo djeca znaju tako slatko i iskreno da oplemene i okruže pa da tu ostanete cijelu vječnost?
Sat prije podneva, koji minut više ili manje, od onoga kako smo se dogovorili u pretposljednju majsku nedjelju, srećemo se s bračnim parom Amrom Kapidžić i Erminom Sijamijom. Dvoje glumaca, koje domaća javnost pamti i po ulogama Belme i Saše iz prve domaće serije koja je u našoj zemlji snimljena nakon rata „Vize za budućnost”, dolaze u luksuzno hotelsko naselje Oaza na Ilidži, smješteno u najzelenijem dijelu grada Sarajeva, u stopu ih prati i njihovo troje djece; najstarija kćerka May Lu’lu, sin Dar i najmlađa nasljednica Dia Lilia. Široki osmijeh i vedar duh peteročlane porodice, bili su sve potrebno za jednu od najljepših nedjelja.
Uigran tim
Ermin i Amra su tek završili obaveze u vezi s Festivalom pozorišne komedije „Osmijeh Sarajeva“ u čijem je organizacionom timu, ali i u funkciji selektora bio Ermin, dok je Amra, zajedno s kolegama Tatjanom Šojić i Alenom Muratovićem, bila članica takmičarskog žirija. Čekala ih je još jedna noć, završna, u kojoj će se spustiti zastori na uspješno organizirani prvi festival ovog tipa u glavnom bh. gradu, na kojem su učestvovala pozorišta iz cijele Regije. Publika je bila dobra, program također, te se nadaju da će Festival imati dug i uspješan život i postati jedan od značajnijih pozorišnih festivala u Regiji, pričaju nam, dok mališani u društvu preslatke kuje Lise, trčkaraju oko novog Ford Mondea parkiranog u dvorištu apartmana u kojem smo se smjestili. Istražuju prostranu vozilicu i postrojavaju svoje male vojnike igračke, čekajući trenutak kad će se dobro zabaviti u velikom bazenu u obliku dinosaurusa, napuhanom samo za njih. Svi u porodici vole prirodu i porodične izlete, naročito odlazak na more, govore nam Amra i Ermin, ne krijući kako nije nimalo jednostavno spremiti troje djece za putovanje.
Međutim, njima to polazi za rukom, jer su već odavno uigran tim. Ljeto je praktično tu, te će kao i prethodnih godina, i ove spakirati kofere i sa svojom tročlanom veselom družinom sjesti u auto i krenuti put Dalmacije.
– Kada je riječ o ljetovanju, posljednjih godina smo u Makarskoj. Udomaćili smo se dolje i odgovara nam zbog djece, sve je blizu i nadohvat ruke. Mimo toga, često smo u prirodi. Obilazimo sarajevske planine, svaki slobodan trenutak koristimo za to. Dok se spakujemo, ubacimo stvari, taman kad krenemo neko mora u wc, nešto smo zaboravili… Kad sjednemo u auto, onda je fino, mirno. Svi smo nekako povezani, djeca su mnogo vezana za nas, i kada traže da se igraju, hoće da se igraju s nama i mi smo konstantno aktivni. Što kaže jedan moj prijatelj, uvijek smo u kardio treningu, s djecom ne treba ni teretana. I ove godine ćemo, najvjerovatnije, u Makarsku, truditi se da iskoristimo što više ljeta. Malo na more, malo na planine i tako. Neka dalja putovanja još ne planiramo, jer su zaista mali za toga – kaže Ermin.
Kao i sve žene, i Amra na putovanja uvijek nosi više stvari nego što im zaista treba. Zato im je važno da je auto udobno, a gepek veliki, jer nikad se ne zna za koliko kofera će se brižna mama na kraju odlučiti.
– Trudim se da na odmor ne nosim višak stvari, ali uvijek ponesem više stvari nego što nam treba. Srećom, imamo veliki automobil i što je najbitnije, veliki gepek. Ermin prvih 15 minuta ronda, ali ubijedim ga da je sve što smo ponijeli zaista neophodno. Nije se teško organizirati, sve je stvar dobre volje. Već smo uigran tim i uvijek imamo spremne ruksake za izlet. U gepeku našeg automobila često se u julu mogu pronaći zimske kape, a u januaru štap za pecanje. Nikada se ne zna gdje nas put može odvesti – govori Amra, koja zbog sigurnosti djece koristi i odgovarajuće autosjedalice.
– Za svaku vožnju automobilom obavezno koristimo autosjedalice, jer je to odgovornost svakog roditelja. Grozim se kada ugledam djecu koja se voze na prednjim sjedištima ili nevezana na zadnjem sjedištu. Tip sam mame koja pri kupovini autosjedalice prvo „gugla“ da li je prošla sve moguće testove, pa se onda odluči za kupovinu – kaže nam Amra, dok pogledom traži svoje troje zaigrane djece.
Iako razlika u godinama među mališanima nije velika, sin Dar i kćerka May Lu’lu već imaju neke svoje intrese, dok zlatokosa Dia Lilia, čas trči u tatin, čas u mamin zagrljaj. Sve troje djece je nekako posebno. I dok oni uživaju u svom dječijem svijetu i igri, Amra i Ermin nam otkrivaju zašto su im dali imena netipična za ovaj prostor.
– O imenima djece odlučivali smo zajedno, kao i u svemu što je u vezi s porodicom. Željeli smo da djeca imaju lijepa imena, s lijepim značenjima i tako smo im ih i dali. Na njima ostaje da ih ponosno nose.
S djecom imamo, prije svega, prijateljski odnos. Svako od njih je individua sa svojim potrebama, željama, nadama, strahovima… Mnogo razgovaramo i slušamo jedni druge. S druge strane, moraju se znati granice, i tu je apsolutno potreban roditeljski autoritet. Trudimo se da ih ne razmazimo, tu i tamo, oboje ponekad popustimo.
Kao i svim roditeljima, i Erminu i Amri važno je da djecu još u ranom djetinjstvu nauče pravim vrijednostima, te da izrastu u dobre i časne osobe.
– Mnogo toga je važno naučiti ih u ovim godinama, od osnova lijepog ponašanja do razumijevanja i osvještavanja onoga što svako dijete u sebi već ima. Djeca ne osuđuju, ne prave razlike, njih ne interesira kako se ko zove i kakvu boju kože ima. Empatični su i ne stide se pokazati emocije. Mi im samo pomažemo da sve to zadrže i osvijeste kao prave ljudske vrijednosti. Učimo ih da budu humani, da je znanje blago koje im niko ne može ukrasti, te da je jače od svake sile. Učimo ih da je porodica sigurna luka u koju se uvijek trebaju vraćati, na bilo koja daleka mora da odu. Već znaju da će uvijek imati jedni druge i da su jedni drugima najbolji prijatelji. Učimo ih da se moraju znati nositi sa svojim izborima, pogrešnim ili pravim. Učimo ih da moraju ustati kada padnu, i krenuti dalje, da budu samostalni i odgovorni. Da čuvaju prirodu, i paze na sva živa bića. Tako svakodnevno, kroz igru i priče za laku noć, naša djeca uče – pričaju nam ovi ponosni roditelji, oboje ostvareni u poslu kojim se bave.
Posao i porodica
Ermin je jedan od rijetkih glumaca koji je jako mlad iskusio slast glumačkog uspona, dobijanja različitih uloga, nagrada, ali i funkciju direktora Drame u Narodnom pozorištu, za koju sada misli da je nikada nije trebao ni preuzeti, jer, obnašajući je, upoznao je govori nam, i onu drugu, ne tako lijepu stranu, svojih kolega, ljudi iz umjetnosti. Sijamija je, također, imao priliku raditi i s poznatom glumicom Angelinom Jolie, na njenom rediteljskom prvjencu „U zemlji krvi i meda“.
– U tom momentu, kada sam radio s Angelinom, znao sam da mi to nikada neće donijeti neke poslove ili veliku slavu. Svi glumci iz ekipe su dobili nekih angažmana u stranim produkcijama, značilo je to svakako mnogo, a da je otvorilo neke varijante velikih uloga, filmova, Hollywood… nije. Bilo je lijepo raditi, jedno divno iskustvo i svakako je čast bila upoznati takvu osobu – priča Ermin.
Odmah poslije diplomskog ispita, on i Amra, koja je igrala na scenama svih pozorišta u Sarajevu, angažirani su u prvoj postratnoj bh. seriji “Viza za budućnost”. Iako je od ovog projekta prošlo toliko godina, te serija ni danas nije zaboravljena.
– Kroz seriju je prošla cijela plejada domaćih glumaca i velikih imena bh. glumačke scene. Tu seriju je gledala cijela država. Mislim da su ljudi željni domaćih serija i filmova, a ne uvoznog i jeftinog programa, kojim nas bombarduju sa svih strana. Dokaz tome je i serija „Lud, zbunjen, normalan“, koja je zaludjela državu, ali i Region – kaže Amra, koja uspješno balansira i poslovne i majčinske obaveze.
– Amra i ja se nismo dogovarali kako ćemo podijeliti odgovornosti i obaveze, ko šta stigne i radi, ko ima više drugih obaveza manje „povuče“ oko djece. Nije nam teško, navikli smo, jedno za drugim su dolazili, mala je razlika između njih, od 2011. smo u mašini, i stalno smo u pelenama. Amra i ja ih podjednako presvlačimo, kupamo, mijenjamo pelene. Ko je bliže, taj se prihvati posla – kaže Ermin.
Amra je uvijek željela ostvariti se u ulozi majke, jer od svih uspjeha i postignuća, ipak je ona srcu najdraža.
– Oduvijek sam voljela djecu i željela da se ostvarim kao majka. Nikada nisam razmišljala o tome koliko bih djece željela da imam, samo bih se nekad uhvatila u razmišljanju o tome kako bi oni mogli izgledati i sada mi se čini da su oni onakvi kakvi su bili u mojim mislima. Velike porodice su i vesele porodice, uvijek je živo, bučno. Vjerovatno kao takvi nismo komšije za poželjeti.
Iako je rodila troje djece, Amra i dalje njeguje sjajnu liniju, koja je, kaže, kombinacija genetike i trke za djecom, a ne napornih treninga. Još od prvih kašica Amra brine o zdravlju i ishrani svoje djece, te je u konstantnoj potrazi za zdravim i svježim namirnicama. Razlika u godinama između May Lu’lu, Dara i Die Lilie nije velika, i obaveza oko njih je mnogo. Ipak, Amra i Ermin balansiraju između svakog djeteta, da se nijedno ne osjeti zapostavljenim.
– Ermin oko djece zna isto koliko i ja, a tu je i naša teta Sena, koja je tu s nama već pet godina. U nju imam bezgranično povjerenje. Voli našu djecu, a i oni su ludi za njom. Obaveza je mnogo, jer su još mali i trudimo se, koliko možemo, da im pružimo punu pažnju. Mnogo vremena provodimo svi zajedno, ali i svako od njih ima samo svoje vrijeme provedeno s mamom i tatom, pa radimo ono što im u tom trenutku najviše prija. Čitamo, igramo se, mazimo se, ili se prosto samo smijemo. Oboje ulažemo jako mnogo energije, da se niko od njih troje ne osjeća zapostavljeno, ali iskreno mislim da je njihova velika prednost što imaju jedni druge– govori veselo mama Amra.
Zato su odmori, i svi ti kilometri koje provedu u autu, na putovanju, veoma dragocijeni. Tada su na okupu, upućeni jedni na druge.
Rastali smo se, sretni da smo imali priliku osjetiti svu ljepotu velike porodice. Nedjeljni odmor je završen, uskoro će se vesela družina otisnuti na novi put. S koliko kofera, to će, ipak, mama odlučiti.
Pokušavam zapamtiti i sačuvati miris svoje djece
Uživam u svakom momentu provedenom s djecom. Pokušavam da upijem svaki momenat njihovog odrastanja, od njihovih prvih riječi, koraka, spoznaja, sitnih dječijih oduševljenja, šala, pitanja… Volim da mirišem njihovu kožu i kosu. Pokušavam zapamtiti taj miris, upiti ga i sačuvati za one dane kada će oni porasti i neće biti oduševljeni time da sjede u maminom krilu, dok ih mama njuška i mazi.
Foto: Nikola Blagojević