Žarko Kovačević, frontmen i pjevač grupe S.A.R.S.: Publici nije bitno da li je Buđav lebac ili Pljesniv kruh, svi nas slušaju

Piše: Redakcija

Vole ih starije generacije, koje se uz pjesmu „Buđav lebac“ prisjećaju nekih boljih dana, kada je bilo i hljeba i pravde za sve ljude. Oni mlađi i buntovniji pronalaze se u pjesmi „Perspektiva“ i stihovima „Evropa nas čeka, frižider k’o apoteka, ima ‘leba i kečapa, može mirno da se spava, na TV-u tenis, u gaćama pauk, iz Pazara original Levi’s, sloboda je bauk.“ Oni nešto spokojniji, dok staju na „ludi kamen“ i plešu svoj ples mladenaca, biraju „Lutku“, pjesmu koja je postala neslužbena himna na vjenčanjima širom bivše SFRJ. Beogradska grupa S.A.R.S. muzički je fenomen čiju tajnu uspjeha ne znaju ni sami članovi banda, koji je održao 550 koncerata od Holandije, preko Bugarske do Australije. Mi smo ih pronašli na Trebević Eko Festu, gdje smo razgovarali sa Žarkom Kovačevićem, frontmanom i pjevačem band.

Na hrvatskoj Wikipediji Vaš veliki hit „Buđav lebac“ preveden je kao „Pljesniv kruh“. Iz Srbije ste, a slušaju vas širom cijele bivše države. Prija li Vam ta činjenica?

– Kao prvo, pričamo istim jezikom, bilo da ga zovemo bosanski, srpski, hercegovački, kako god. Razumiju nas ljudi, razumiju ono o čemu pjevamo. Dopada im se naša muzika, i to je to. Nema tu veze što na Wikipediji pjesmu nazivaju „Pljesniv kruh“,u Hrvatskoj je svi pjevaju glasno „Buđav lebac“. Muzika razbija sve prepreke.

 S.A.R.S je uspio postati postjugoslavenski muzički fenomen. Šta je tajna vašeg uspjeha?

– Iskreno, ne znam. Tajna je u tome što nismo možda zatrovani „pričom“ u bilo kojem smislu i u bilo kojoj mjeri da potenciramo da smo, naprimjer, Srbi. Nas to ne zanima, mi imamo priču koju pričamo i Slovencima i Makedoncima i svi nas podjednako razumiju. Imamo neku priču koja nas pogađa i na našu sreću pogađa mnoge ljude u Regionu.

 Čak i penzioneri koji prvi put gledaju vaš spot za pjesmu „Buđav lebac“ kažu: „Ovo je fenomenalno“. Kako je nastao taj spot?

– Konkretno, spot je radio Aleksa Gajić, animator iz Beograda, čovjek koji je inače radio prvi dugometražni animirani film u Srbiji. Cijela ekipa je bila sjajna. Greškom izdavača PGP RTS u ugovoru se našlo, a ugovor je bio prekopiran od prethodnog izvođača, da mi dobijamo neke pare kao avans, i mi kao bend smo to dobili. To je stvar koja se greškom desila, a inače se ne dešava demo-bandovima, koji eto tako dođu i potpišu za neku veliku izdavačku kuću da dobiju pare unaprijed. Mi smo dobili i iskoristili smo ih, odlučili da je pametno uložiti ih u dobar i kvalitetan spot za pjesmu koja nam je i omogućila da izdamo album za PGP, a to je pjesma „Buđav lebac“. Nismo htjeli da se nešto pretjerano eksponiramo kao ličnosti niti smo htjeli da pred kamerama sviramo instrumente, pjevamo na playback ili šta god, to nam je bilo glupo. Zato smo odlučili da to bude animirani spot i došli smo s ekipom animatora i napravili ga.

 Ljudi kada gledaju taj spot, on u njima izazova neke tužne asocijacije.

– Da, tužan je spot. Tužno je kada ljude vide da su oni ti miševi, otprilike. Cijela pjesma na šaljiv način govori o tome u kakvoj situaciji živimo. Prvi put kada sam gledao spot, dao mi je nekakav tužan osjećaj, jer je težak, naročito kada gledaš te scene s miševima i kako on na kraju, od siromaštva i bijede gdje se nalazi s tim buđavim „lepcem“ počinje da pleše i kreće u tu neku ljubav i to neko prijateljstvo koje ih veže. Jeste da ja malo pod nekim psihoaktivnim supstancama, ali dobro, to je već druga priča.

 Kaže se da nije problem napraviti jednu dobru pjesmu ili jedan dobar album, problem je napraviti drugu dobru pjesmu i drugi dobar album. Jeste li se nakon „Buđavog lepca“ upitali šta dalje?

– Bio je prvo problem pokazati ljudima da S.A.R.S. nije internet senzacija u smislu neke komedije ili nešto slično, nego da je band koji ima nešto da kaže. Pošto se „Buđav lebac“ pojavio s mnogim različitim klipovima komičnog karaktera, pa nismo željeli da nas ljudi tako dožive i probali smo da ispromoviramo i druge pjesme. To smo i uspjeli s prvim albumom, no nakon njega smo se pitali: „Šta i kako dalje?“, „Kako će ljudi sada reagovati na nove pjesme?“. Novinari su pitali: „Da li ćete imati veći hit od ‘Buđavog lepca’?“ i „Da li ćete ostati „One – hit – wonder?“. Razmišljali smo o tome i neke stvari su nam prolazile kroz glavu, međutim, radili smo pjesme bez pritiska, onako kako smo znali i umjeli, obrađivali teme kao i na prvom albumu i na našu sreću, ljudima su se dopali i naš drugi, treći i četvrti album. Na svakom albumu se našla po jedna pjesma koja je premašila „Buđav lebac“, kao što su: „Perspektiva“ i „Lutka“.

 Ljudi se pronalaze u pjesmi „Perspektiva“ i pjevuše „Perspektiva nam je jeftina cigara, stvarnost nam je crno-bela, a budućnost siva.“ Šta je u toj pjesmi pa pokreće ljude na razmišljanje?

– Nezahvalno je analizirati pjesmu i “sažvakati” ljudima šta smo mi htjeli da kažemo i na koji način. Jednostavno smo to izbacili iz sebe. Način na koji smo to snimili i otpjevali stvari koje pogađaju sve nas, ljudi osjećaju. Sve smo to sklopili na nama svojstven način, koji je teško objasniti, to jednostavno izađe iz nas, bez razmišljanja i očigledno da je tako najbolje.

 Pjesma „Lutka“ još je jedan fenomen. Ljudi širim Regiona traže tu pjesme na vjenčanjima za ples mladenaca. Jeste li iznenađeni?

– U cijeloj svojoj dosadašnjoj karijeri nismo očekivali ni iščekivali da će se nešto desiti, pa ni s „Lutkom“. Nismo znali šta će se desiti, nešto se u svemiru tu sklopilo da se oko nas dešava da ljudima prija naša muzika, a pjesma „Lutka“je postala toliki hit da nam je donijela mnogo publike koja nas nije ranije slušala, pa je potom upratila i ostale pjesme. A kad je riječ o vjenčanjima i svadbama, niko od nas nije pravio band čije će se pjesme svirati na svadbama.

 Vi ste postali regionalno poznati, bez velikog PR-a i bez velikog marketinga. Postavljali ste pjesme na internet i ljudi su vas slušali.

– Tako je. Ovo je novo doba, novi su sistemi promocije, novo je muzičko tržište. Stara muzička industrija se prilagođava digitalnom svijetu i već se sada sjajno prilagodila, ali bio je taj jedan prelazni period, gdje smo uspjeli da uhvatimo talas i doslovno, bez ikakve promocije na televizijama, na radio-stanicama, da napravimo veliki uspjeh.

Kako sam bend funkcionira? U ekipi imate i jednu damu.

– Na sceni nas ima sedmero. U ekipi koja ide kombijem, idu tonac i vozač, i to je ekipa od nas devet koja krstari uzduž i poprijeko. Imamo i jednu damu. Nama je lijepo i dobro s njom. Kako je njoj s nama, to treba nju pitati. Svi smo mi drugari na kraju.

 Svi veliki bandovi postanu na kraju žrtve svoje vlastite slave, postanu preveliki i pretvore se u muzičke „dinosaurse“. Može li S.A.R.S za deceniju ili dvije postati ono što su danas „Crvena jabuka“, „Dugme“, „Bajaga i Instruktori”?

– Ako u nekom momentu osjetimo da nam više nije zanimljivo kao prije deset godina, stat ćemo s radom. Za sada je dobro i funkcionira kako treba. I band i međuljudski odnosi su OK. Ljudi nas vole, ne pada nam popularnost, nema razloga da stanemo s radom. Da li ćemo postati „dinosaur-band“, sve zavisi i od publike hoće li sa svakim našim narednim singlom voljeti bend isto onoliko koliko su nas voljeli do sada. Od toga zavisi. Možemo odjednom naprasno se ugasiti i prestati da budemo interesantni publici, a možda budemo još interesantniji.

 U vašem zvuku ima reggaea, rocka, mnogo je tu različitih stilova. Kako biste nazvali miks muzike koja se osjeća u S.A.R.S-u?

– Ima kod nas svega. Na nas su utjecali muzičari iz raznih žanrova, to se odražava i na muziku i baš taj spoj i nekonvencionalan pristup bilo kom žanru. Nijedna naša reggae pjesma nije klasična reggae pjesma, nijedna naša ska-pjesma, nije klasična ska-pjesma, ili je tu bas – linija drugačija, ili gitarist svira tu gitaru ili ja totalno pjevam neku drugačiju frazu koja nije svojstvena tom žanru, to je onaj karakter S.A.R.S-a.

sars 103

Kada ste se tek pojavili, mnogi su mislili da ste vi reggae bend, posebno kada su vidjeli miša u spotu „Buđav lebac“.

– Da, svi su mislili da sam je neki debeli crnac, s dreadovima. Pitali su: „ A ti si taj koji pjevaš u S.A.R.S-u? A gdje su tebi dreadovi, kako sad to? Šta si tako mršav?“

 Puni naziv vašeg banda glasi „Sveže amputirana ruka Satrianija“ Kako je sam Joe Satriani reagirao kada je čuo da negdje postoji band koji se zove po njemu?

– On se iznenadio kada su mu novinari rekli: „Da li znate da postoji jedan popularan bend u Srbiji koji nosi Vaše ime?“ Bio je iznenađen i rekao je da bi htio čuti neke pjesme, tražio je da dobije neku našu majicu, šta god, tako da, kada sljedeći put bude imao koncert u Beogradu, potrudit ćemo se da napravimo neki kontakt i da mu damo CD ili nešto slično.

 Kako je danas biti rock muzičar?

Mi smo totalno druga priča, mada ovo jeste r’n’r, način na koji živimo, ovo je rock band. Mi živimo san svakog rock banda, putujemo, imamo gomilu velikih i dobro posjećenih koncerata i to je san svakog muzičara, ne samo onog koji svira rock muziku.

Djevojke su nekada prije ludovale za rock muzičarima. Luduju li i sada?

– One reaguju kako reaguju. Da sam ljepši, možda bi i ljepše reagovale, ali trudim se koliko mogu (smijeh).

Prije dvije godine u Zenici ste nastupili s “Dubioza Kolektivom”. Kakva iskustva nosite?

– To je bio projekt Red Bull Sound Clash, koji se dešava širom Evrope. Dva benda, jedan nasuprot drugog i imaju nekoliko rundi gdje publika glasnoćom odlučuje ko je odnio pobjedu. Recimo, prva runda je preuzimanje pjesme, mi krenemo našu pjesmu, onda “Dubioza” krene da svira tu pjesmu u našem aranžmanu i obrnuto. Onda dolaze neke druge pjesme, cover, komplet u vlastitom aranžmanu. Uglavnom, super je priča, nesvakidašnja je i mnogo ljudi koji su to gledali na You Tubeu, kažu da je super i sjajno. Taj događaj je uživo nevjerovatan. Ekipa iz “Dubioze” i mi smo se na probama uigrali veoma dobro. Jedna zajednička proba u Sarajevu je riješila sve, čak su se i organizatori divili, koliko brzo smo se usvirali, kao da smo ne znam koliko puta vježbali zajedno. Sam taj show je nešto što se mora vidjeti.

Može li se živjeti od muzike koju izvodite?

– Kao što vidite, živi se od toga. Svodi se na to koliko koncerata imaš i publike na tim koncertima, proporcionalno tome, može da se manje ili više dobro živjeti.

 Često svirate izvan granica bivše SFRJ. Planirate li snimati i na nekom inozemnom jeziku?

– Nastupamo svuda gdje nas organizatori pozovu. Ove smo godine nastupali u Španiji, na jednom tamošnjem festivalu. Nemamo namjeru da pravimo pjesme na stranim jezicima, iako smo iz zezancije zbog te Španije napravili „Lutku“ na španskom. Imamo mnogo nastupa u Australiji, Bugarskoj, gdje imamo unaprijed rasprodate koncerte pred nekoliko hiljada ljudi. Svirali smo u Holandiji,Francuskoj, Italiji. Održali smo više od 550 koncerata. Nemamo namjeru postati bend koji će nastupati za stranu publiku. To su, uglavnom, nastupi za naše ljude, koji nas razumiju.

 Ko je vaša publika?

– Svi živi. Bila je jedna smiješna karikatura, nacrtan tip s nekim totalno različitim modnim detaljima i kaže „Nedefinisan kao fan S.A.R.S.-a“. U Bugarskoj nas slušaju i metalci i pankeri.

Foto: Admir Kuburović

Pročitajte još