Neki filmski autori u svojoj karijeri snime jedan ili dva filma, neki pet, neki snime deset filmova. Koliko je Želimir Žilnik snimio filmova, ne zna niko, čak ni on sam, a najplodniji je filmski autor na prostorima bivše Jugoslavije. Iza njega je više desetaka dokumentarnih i igranih filmova, mnogo filmskih režija i scenarija, nagrada, ali i sukoba s režimima te zabrana. Žilnik je na filmu duže od 50 godina, bio je žestok kritičar slabosti komunističkog režima, zatim veliki protivnik Miloševića devedesetih, i danas je opozicija vladajućem establishmentu u Srbiji, kritizirajući sve što su produkti takvih vlasti i ovakvog, ne baš sretnog vremena, uz nepotizam, historijski revizionizam i opću društvenu servilnost.
Žilnikovi filmovi snimljeni prije 30, 45 ili 51 godinu i danas su aktuelni te, nažalost, govore da se nije mnogo toga promijenilo na ovim prostorima. I tada, kao i danas, na jednoj strani su bogate, ohole birokrate i elite, njihov nepošteno stečeni novac, vile i skupi automobili. Na drugoj strani obični ljudi, oni koji sanjaju stan, topli ručak i pristojnu ili bilo kakvu plaću. Kad smo ga nedavno sreli u Sarajevu, vratili smo ga u ‘88-u, vrijeme kada je snimio kultni film „Tako se kalio čelik“.
Čelik, kupus i Laza Ristovski
– Radnik, livac, htio bi da živi mirno i sretno, ali, društvo je u krizi: teški radni uslovi, nerentabilna fabrika, direktori u histeričnoj trci da ugrabe što više dok brod ne potone. U isto vrijeme, livac, slučajem zapada i u lični haos. Za njega se zakači nadobudna tinejdžerka kojoj se dopada njegov izgled starog rokera. Napušta ga žena koja se zatim poveže sa šefom osiguranja iz njegove fabrike, inače pasioniranim fotografom ženskih tijela. Radnik pravi incident u fabrici, pa ga otpuste – glasila je najava za film.
Radnika je igrao Lazar Ristovski, ljubiteljima jugoslavenskog filma do tada potpuno nepoznato ime. Uz Ristovskog, u filmu je igrala atraktivna Tatjana Pujin, veteran Relja Bašić, te Ljiljana Blagojević, koja je tumačila uogu nezadovoljne supruge metalca Lea.
– Nisam odmah imao glavnog glumca. Najprije sam tražio Batu Živojinovića, koji nije prihvatio ulogu, rekavši da je to uloga u kojoj ima previše provokacija i bezobrazluka. I onda sam krenuo po beogradskim pozorištima, gdje sam sreo Lazu Ristovskog koji do tada nije bio filmski glumac. Nakon predstave ga sačekam, kažem mu: „Lazo, imam jednu ulogu za tebe,“ a on meni „Nemoj ti mene da zafrkavaš“. Rekao sam mu da je genijalan glumac i da sam to vidio. Znate, glumci su vam kao muzičari, kao što neki muzičari imaju „apsolutnu sluh“, tako i Laza ima „apsolutni sluh“, što nema svaki glumac za glumu, on je došao i igrao, film je imao veliki uspjeh i danas je jedan od najgledanijih filmova na televiziji – prisjeća se Žilnik.
„Tako se kalio čelik“ danas ima kultni status među filmovima nastalim u bivšoj državi. Atmosfera raspadajuće fabrike, s gramzivim i nesposobnim menadžerima, na jednoj strani, te izgubljenim radnicima koji na svojim radnim mjestima u dokolici sviraju jazz muziku, vidljiva je danas i širom BiH i Regiona, gdje su od nekadašnje industrije uglavnom ostali obespravljeni radnici.
– Ja, čovječe, ne znam šta se u ovoj firmi proizvodi – priznaje jedan od direktora u filmu „Tako se kalio čelik“.
– Moram priznati da mi je to drag film. Dobio sam tada poziv nakon dugo godina, od filmskog preduzeća, rekli su mi da imaju sredstva, ali da se napravi komedija. Pristao sam da radim komediju, jer sam baš radio te televizijske filmove i mogao sam da vidim to propadanje, da kažem entropiju naše industrijalizacije. Ta naša birokratija i naši direktori su prešli u neke menadžere, krenuli su da se vozikaju u automobilima, a te fabrike su ostavljene kao nešto, „hajd’ neka se time radnici bave, nek’ čupaju kosu“ – govori naš sagovornik.
Želimir Žilnik je rođen 1942., u koncentracionom logoru u Nišu. I otac i majka, inače Slovenci, stradali su od ruke fašista. Duboko u osmoj deceniji života i dalje neumorno snima. Tokom posljednje decenije snimio je čak osam filmova. I dalje vjeruje u ono što radi, te, iako se režimi i vlasti smjenjuju, on ostaje dosljedan sebi i svojim idejama, kritizirajući sve one koji kritiku zaslužuju.
Foto: Admir Kuburović