Godine 1984., sa grupom prijatelja u Beogradu je osnova rock-jazz grupu „Oktobar 1864.” I danas se stihovi ove grupe, kao što je „Nađi me da ti ruku svoju dam” vrte na regionalnim radiostanicama. Željko Mitrović je u toj grupi svirao bas gitaru, no u jednom momentu osjetio je da može mnogo više od toga. Trideset godina nakon što je grupa „Oktobar 1864″ osvojila Jugoslaviju, njen nekadašnji basist, danas je poduzetnik koji u svom vlasništvu ima praktično sve što se u medijskoj industriji može imati. Osim činjenice da je u maju ove godine proslavio pedeseti rođendan, i dalje djeluje kao tinejdžer pun energija i planova za budućnost. S Mitrovićem smo razgovarali na nedavno održanom Weekend Media Festivalu u Rovinju.
U životu i karijeri ste doživjeli brojne uspjehe, ali i padove. U posljednje vrijeme ne eksponirate se javno, barem ne često. Zašto?
– Steve Jobs je tri puta u životu imao padove. Ali to nisu bili laki padovi, on je tri puta bio sravnjen sa zemljom. I na kraju je vladao Planetom. Istina, sada više nije živ. Znate kako Amerikanci kažu: „Ne postoji problem koji ne može biti riješen”. S druge strane, moji padovi i nisu bili baš padovi, i ne sjećam ih se. Istina, bilo je nasrtaja, napada, bilo je raznih pokušaja da mi se ospori ovo ili ono, ali kako da vam kažem, te „tačke osporavanja” su nešto što se može pronaći u cijelom svijetu, tako da se nikada nisam obazirao na njih nešto značajno.
Da li je teško biti Željko Mitrović?
-Teško je generalno voditi bilo koju kompaniju u vremenima kakva jesu, pošto živimo u zemljama koje sve zajedno, sa svojim životnim standardom i rastom narednih deset do petnaest godina ne mogu početi ličiti na ozbiljne evropske zemlje. Stanje tržišta u njima je na veoma niskom nivou i zbog toga je teško biti bilo „ko” ko vodi bilo koju kompaniju. A biti Željko Mitrović je dodatno teško zato što on vodi nekoliko kompanija u nekoliko država i svi problemi su mi multiplicirani, pogotovo što sam protkan ambicijama da stalno guram naprijed i da razvijam sve svoje kompanije kao i pojedinačne projekte. Upravo u tom pojedinačnom smislu nije lako, jer sve manje spavam, a sve više radim. Ali, još sam na nogama.
Čitajući kritike onih koji nisu skloni ružičastvoj TV iza koje stojite, stiče se dojam da nerijetko za svaki kulturni neprosperitet krivnju traže u vašem i sličnim programima. Odakle takav stav? Pada li vam to teško?
– Ne. To mi i prija, zato što jednostavno gromovi ne udaraju u travnjake. Je li tako? Oni udaraju u velika stabla. Udaraju u vrhove najvećih brda i planina. Suštinski, cijeli život je tako, današnji dan se ni po čemu ne razlikuje od svakog prethodnog, osim što sada malo više pušim.
Malo ljudi zna da ste nekada bili rocker. Kakav je Željko bio prije nego što je postao poslovni čovjek?
– Ma bio sam isti. Ništa se nije promijenilo, sve je isto kod mene. Nisam se promijenio ni za dlaku. Sva ona pravila koja su važila u rock’n’rollu, samo sam ih transponirao u nekakav svoj poslovni život u kome vladaju malo ozbiljniji uslovi zato što su tu neki drugi ljudi, poslovni ljudi, koji su malo komplikovaniji, ali suštinski sve je slično.
Kako izgleda Vaš život mimo televizije?
– Isto kao i vi, kao i svi. Živi bez nekakvih posebnosti. Radi, ode malo kući, odspava, vrati se na posao.
Vrlo ste imućan čovjek. Da li je u takvim životnim okolnostima teško sačuvati prijateljstva?
– To je jedina stvar koju stameno držim. Čuvam prijateljstva, snažno se za njih borim kao lav i ne dozvoljavam da mi bilo šta, u bilo kom smislu, u tim prijateljstvima postane zanemarljivo. Zato što sam se nekoliko puta u životu uvjerio da jedino što ostaje u teškim momentima jesu prijateljstva, ona koja su stvarna. Zato gajim prijateljstva i kada čovjek ima prijatelje, to je objektivno najveće bogatstvo.
Svoj posao ste opisali kao proces u kojem „prodajete ljudsku pažnju”. Šta to znači?
– Mi se bavimo preprodajom ljudske pažnje. Kupujemo ljudsku pažnju, a onda je preprodajemo. To je suština medijskog biznisa. Vi u novinama morate imate čitaoce da bi neko kupio reklamu kod vas. Ništa više od toga.
Da li ste prije 30 godina, svirajući u grupi “Oktobar 1864”, mogli zamisliti da ćete jednom biti to što ste danas, Željko Mitrović čovjek s milijardu eura vrijednim poslovima?
– Mislim da sam trebao dalje da stignem. Ovo je sve bilo presporo, zaista presporo i poprilično komplikovano, zato što sam dosta godina izgubio. Jedno pet do deset godina sam bio usporen jer sam bio veseo momak, mnogo sam partijao i nisam bio koncentrisan na posao. Posljednjih pet godina sam koncentrisan na posao i mislim da sama za tih pet godina uradio više nego za prethodnih dvadeset.
Bavite se i filmom?
– Tako je. Mi imamo najveći filmski studio u Regionu. Rekao bih da je to jedan od tri filmska studija u Evropi i desetak filmskih studija u svijetu. Dvadeset i šest studija, sa hiljadu zaposlenih kao stajaćom vojskom koja može odgovoriti na sve produkcione zahtjeve, da li iz oblasti filma i televizije. Ogroman broj američkih filmova je snimljen u mojim studijima, kao i brojni projekti koji nisu prikazivani na Pinku nego na drugim televizijama. Razvijamo produkciju kao jednu potpuno posebnu kategoriju. Kada bih danas htio u nekoliko rečenica objasniti šta smo to „mi” kao Pink, mogao bih reći da smo mi jedna džinovska produkcija koja slučajno ima svoju televiziju.
Spomenuli ste da su ljudi s Balkana prodorniji i sposobniji nego ljudi iz Holandije i drugih dijelova Zapadne Evrope.
– Siguran sam u to, zato što smo mi sve probali s projektima koje smo kupovali od njih i imali smo dobre rezultate. Sada, kada sami proizvodimo projekte, kada više ne kupujemo licence, imamo bolje rezultate, nego oni. To mi daje naznake da, kada sami nešto radimo, a pritom bolje poznajemo mentalitet i posebnosti ove populacije, to praktično znači da smo bolji, kvalitetniji i talentovaniji.
Razgovor vodimo u Rovinju, u Republici Hrvatskoj. Vi ste važan medijski i poslovni čovjek iz Srbije, mnogo ljudi iz svih krajeva Regiona se ovdje nalazi. Jugoslavija se raspala, no cijelo to područje još funkcionira kao jedan kulturni prostor i ekonomsko tržište. Kako to objašnjavate?
– Isti jezik, sličan ili identičan kulturni model, ista muzika, volimo iste autore i domaće i strane. Objektivno, ovo jeste jedinstveno kulturno područje. U tom smislu, ono se nikada nije podijelilo.
Preprodaja ljudske pažnje
Svoj posao ste opisali kao proces u kojem „prodajete ljudsku pažnju”. Šta to znači?
– Mi se bavimo preprodajom ljudske pažnje. Kupujemo ljudsku pažnju, a onda je preprodajemo. To je suština medijskog biznisa. Vi u novinama morate imate čitaoce da bi neko kupio reklamu kod vas. Ništa više od toga.
Foto: Luka Šarac