“”Drugarice i Drugovi evo najnovije vijesti o kretanju jednih starih kožnih ‘Sandala’. Kažu (pouzdani izvori iz VBZ-a) da su danas stigle u Bosnu, a tokom tjedna/sedmice došetat će i do Srbije. Dakle eto, mic po mic, stižu, hvala na strpljivosti, do sada ste nadam se već popili, popušili i pošmrkali lovu za tu knjigu, ali, što bi rekao moj cuko Gunko, waf, waf, waf (what a fuck!), tako moj cuko laje, waf, waf, waf…” (ovo u italic)
…- ovim riječima je prošle sedmice na svom FB profilu Bekim Sejranović odgovorio brojnim bh. fanovima na upite kada njegova posljednja knjiga “Sandale” stiže u BiH.
Ne stigosmo je pročitati, ali kažu da je riječ o romanu koji nadopunjava i zaokružuje dva Sejranovićeva dosad objavljena romana, tvoreći s njima proznu trilogiju koja na osebujan, Bekimu svojstven način hvata “ove prostore” i “ovo vrijeme”.
Jeste li čitali njegove knjige? Ako niste, pravac obližnja knjižara i krenite redom kojem smo učeni. Prvi i najvažniji je identitet? Tako je, stoga knjiga: “Nigdje niotkuda”, a drugo… drugo je uvijek pitanje sreće. Znamo li kad smo sretni? Najčešće ne, ali zato itekako znamo kada smo nesretni. Srećom postoji “Ljepši kraj”.
Bekim ne uljepšava zbilju, jedan je od malobrojnih autora u Regiji čiji se junaci opijaju do besvjesti, puše hašiš, piju Valium… Ono iskonsko ljudsko, da bude prihvaćen od društva, kod njegovih junaka je izostalo. Ali ni današnje društvo vala, za zdravu osobu, ne treba biti predmetom pretjerane želje za prihvatanjem.
– Mnogo toga nije društveno prihvatljivo, a dio je naše svakodnevice. Ubistva, silovanja, mučenja nisu prihvatljiva, pa su svuda oko nas. Čak je i najprirodnija stvar na svijetu od koje smo svi nastali, dakle ljubav, da ne kažem seks, tabuiziran. Svi mi radimo stvari koje nisu društveno prihvatljive, i pravimo se da smo “normalni”, ma šta to značilo. Nije najveći problem u tim “nenormalnim” stvarima, nego u društvu. A ako ćemo iskreno, meni kao piscu i nije stalo da budem društveno prihvaćen. Naprotiv.
Nismo pričali o njegovim knjigama, nama će služiti za čitanje a kritičarima za analiziranje. Zanimljivo je da su ga kolege iz susjedne Hrvatske proglasili najseksi piscem u Regiji. Iako smo skloni kuditi današnji vakat po brojnim osnovama, moramo priznati da je ono i duga sezona rušenja stereotipa. Pisce smo zamišljali kao Tina Ujevića koji vodi cuku na kanafi dugoj 20 metara, ali kao inkarnaciju erotike… pa i ne baš. Znali smo da Bekimu neće smetati ova druga, za upoznavanje, važnija pitanja.
Šta su Tebi žene?
– Pa mislim da muškarci, uopće, sve što čine, u krajnjoj liniji čine to ne bi li zadivili žene. Makar toga i ne bili svjesni. Pa tako i ja. Drugim riječima žene su mi sve. Činile su me, i još čine, i najsretnijim, ali sam zbog njih i najviše patio.
Šta iskustvo kaže – mogu li se žene podijeliti u neke osnovne tipove, kao što mi žene muškarce dijelimo na švalere i one koji to nisu, kafanske i kućne tipove, hrabre i … one koji to nisu?
– Pa, ne znam, ne volim podjele niti etiketiranje bilo koje vrste. Sve žene (i muškarci) mogu biti svašta pomalo. Mogu biti i jedno i drugo, ovisno o okolnostima, sudbini, životnom putu… Može žena biti i partijanerica i izvrsna domaćica istovremeno, kao što i jedan muškarac može biti i švaler i dobar muž.
Postoje li male i velike ljubavi?
– Možemo reći da postoje, ali to je već pitanje o tome kako uopće definiramo ljubav. Za “velike” ljubavi potrebne su neke prepreke, teškoće, za njih se čovjek mora žrtvovati, mora postojati neka “priča” koja tu ljubav čini posebnom. Tako da se onda čovjek pita jesu li onda uopće te “male” ljubavi one “prave” ljubavi ili je riječ o romantičnim afericima, avanturama, strastvenim vezama. Treba prvo definirati “ljubav”, a mislim da je to nemoguće. Svako od nas ima svoju definiciju.
Kako su izgledale Tvoje veze? Po čemu su se razlikovale?
– Pa, sve moje ozbiljnije veze trajale su otprilike tri godine, koji mjesec više manje. A razlikovale su se po mnogo čemu, kao što su se već te djevojke razlikovale međusobno. No, u svakoj vezi je bilo to “nešto” što nas je privuklo, držalo zajedno, i to nešto što nas je na kraju i razdvojilo.
Jesi li varao svoje žene? I šta u Tvom riječniku znači “varanje”?
– Jesam. Zna se šta je varanje, kad “spavaš” s jednom djevojkom, a u vezi si s drugom. Eh, sad, nekome to nije najbitnija stvar, mislim takva vrsta vjernosti. Mislim da je glupo raskidati vezu, koja inače dobro funkcionira, zbog “jednokratnih erotskih izleta”, da se tako izrazim. Mogu se parovi “varati”, a da se istovremeno uistinu vole. Nekome seks i ljubavna veza nisu istoznačnice. Nekima takvi izleti čak i pomažu da održe vezu i učine je uzbudljivom, drugi pak ne mogu podnijeti ni pomisao o tome. Bio sam i u jednoj i u drugoj situaciji.
Kakve Te žene privlače?
– Duhovite, slatke, pametne i samostalne.
“Bekim Sejranović, najseksi pisac na Balkanu” jedan je od novinskih napisa. Jesi li se obradovao ovakvoj kvalifikaciji?
– A ko ne bi? (smijeh). Ma više sam se iznenadio, jer sam za vrijeme intervjua
pričao nešto sasvim drugo, o književnosti i pisanju, ali eto novinarka mi je “prišila” taj pridjev, iako, zapravo, i ne znam što bi to imalo značiti. Da budem iskren, više bih mu se obradovao da je došao deset godina ranije. Više bih volio biti najčitaniji, najprodavaniji, da ne kažem najbogatiji pisac, evo ne mora na Balkanu, može i u Bosni.
Otkrij nam najduhovitiji način na koji Ti se udvarala neka žena?
– Bila je neka književna večer, promocija, šta li, ta djevojka mi je prišla i rekla da me želi poljubiti. Ja sam mislio da se šali, nasmijao se, ali u sljedećem trenutku smo se već ljubili.
A kako Ti to radiš?
– Ja sam jako sramežljiv, stvarno, tako da nemam neku taktiku. Uglavnom se desi nekako spontano. Čekam da mi neka fina cura priđe i poljubi me. (smijeh)
Na šta voliš trošiti novce?
– Na poroke, hranu i putovanja.
Cijeli intervju pročitajte u printanom izdanju magazina Azra (866)