Zijo Rizvanbegović: Ljubomora je kao kap tinte u čaši mlijeka, ofarba ga i nema popravke

Piše: Redakcija

Turneja po Americi, prva autobiografija, nove pjesme, “Valentino”, o svemu navedenom je Zijo Rizvanbegović prvo mogao govoriti za naš magazin. Međutim, izabrali smo fudbal. Onaj nacionalni. Fudbal je ovoj zemlji postao važna, možda i najvažnija državna stvar, kao što joj je 1995. bio važan i Dayton.

– Jeste li pratili pobjede Bh. fudbalske reprezentacije tokom posljednjih kvalifikacija za Svjetsko prventsvo u Brazilu?

– A ko nije? Vidjeli ste da je svaki Bosanac i Hercegovac, a i mnoge komšije, pratio kvalifikacije do zadnjeg trenutka. Imao sam zadovoljstvo da budem u Zenici na našoj prvoj utakmici sa Slovačkom. Naravno, ne zbog nesretnog rezultata, nego zbog atmosfere jedinstva i srčanosti naših navijača iz BiH i dijaspore. Kao mušketiri – svi za jednoga, jedan za sve. Kompletne porodice su doletjele iz Evrope, čak i iz Australije i Amerike.

Pjesma, slikanje i zagrljaji. Malo smo bili emotivno pokisli poslije utakmice ali dostojanstveni. A bio sam negdje k'o i partizan na čelu kolone u Sarajevu i fešte nakon pobjede nad Slovačkom u drugoj utakmici. Za Papeta i Osima sam vezan još iz mladosti, pošto sam se uvijek divio majstorima… Nadam se da ću i ja ljetovati na tribinama u Brazilu.

Početkom godine najavili ste izdavanje autobiografije i tom prilikom kazali da, ipak, nećete otkrivati sve detalje iz svog momačkog života. Mlađim generacijama bit će sigurno zanimljivo čitati šta znači filozofija kolektiva, život s rajom i za raju, ili, naprimjer, kako su bile dobre svirke na koje se išlo otvorenog srca bez primisli o honorararu i samo honoraru…?

– Napisao sam stotinjak stranica u naletu inspiracije, još davno, a ovih dana čim se negdje sakrijem od svijeta, nastavljam dalje. Autobiografija, u pomalo Felinijevskom stilu obuhvata nezaobilazno odrastanje po sarajevskim haustorima i sokacima, protkano anegdotama s velikim snjegovima, prvim skijanjima po Velikom parku, smogom, maglama, školom, prvim ljubavima, herojima i idolima, jungferima i idiotima, zrelim i prezrelim curama, jalijašima, utakmicama, Domom mladih, Olomankom i Parkušom, Čengom i Starim satom, Trebevićem, Jahorinom.

Uglavnom prepoznatljiva ikonografija toga vremena, a onda, naravno, anegdote i avanture s turneja i karijere koja traje 30-ak godina. Imam i goleme tekstove iz ratnih godina, dio iz Bosne, pa iz tumaranja svijetom, sve do današnjih dana. Na kraju ću odlučiti, s obzirom na dužinu i broj poglavlja, kako ću sve da upakujem. Uglavnom sve će biti iskreno, istinito, autentično, osim što ću ostati gentleman u vezi s identitetom nekih dama. Ostali će se naći između korica, pa kako se kome dopadne – po zasluzi. Prijatelji koji su pročitali prva poglavlja kažu da je romansirano, emotivno i jako, jako zabavno… Nadam se da će nove generacije to da čitaju k'o i mi Toma Sawyera, Huckleberryja Finna ili Jacka Kerouaca…

Poznato je da otprilike tri godine radite na jednom albumu prije nego što ga objavite. Bosanskoj publici ste se vratili s Live albumom, međutim, vrijeme je drugačije, više se ne prave hitovi koji će trajati pet, šest ili deset godina, niko ne želi ulagati novac u albume, u 10, 12 pjesama, naprimjer, već radije bira jednu, eventualno dvije pjesme za jedno ljeto. Kako se Vi snalazite u ovom odnosu snaga?

– Nažalost, naše percepcije nisu iste. Mjerila vrijednosti su drugačija. Današnje vrijeme nije brzo, nego površno. Život se sveo na nasumično mijenjanje stotina kanala na televiziji i na Iphone asocijalne kontakte i veze. Gledam, momak i cura sjede u kafani i svako ima u ruci po telefon i tipkaju li tipkaju, dok im se ne izližu otisci prstiju. Mi smo se držali za ruke, grlili po parkovima i mraku, stiskali po brojnim kinima i nabijali koljena po uskim tvrdim stolicama, organizovali svakodnevne derneke i žurke, jer nikad nije bilo dovoljno vremena da kažeš simpatiji sve što bi htio i, naravno, da prestaneš da je zalijevaš poljupcima. Rasli smo bez ekonomskog stresa, znači prilično bezbrizno, i uvijek je bilo love za kafe, piva ili piletine iz grila. E iz tog romantizma su nastale i prve inspiracije za pjesme.

Ljudi su sjedili u kafićima i kad bi se pojavila nova ploča, po mjesec bi se roštiljala i okretala A i B strana naizmjenično, tako da su svi koji su izlazili, a takvih nas je bilo najviše, naučili pjesme napamet. To je bila najbolja reklama i mogućnost da preslušamo sve pjesme naših bendova i pjevača.

A, danas jedna pjesma valja, a ostale…

– E, danas je to potpuno drugačije. Jedna pjesma valja, a ostale su kao varijante te iste. Tako da se s CD-a današnjih zvijezda izdvajaju samo po jedna, maksimalno dvije pjesme. A i taj hit je obično prepisan iz tursko-grčke rasplesane muzičke baštine. Mi smo odrasli i formirali ukus uz Lennona, Jaggera i Richardsa, Paula Simona i Brucea Springsteena, od naših od “Indexa”, “Buldožera”, “Dugmeta”, “Azre”, a danas ukus formiraju neki Sandal, Remos, Aziz ili neko iz te bratije. Tako da je vrijeme albuma, nažalost, prošlo. Album je bio koncept. Hitovi, brze pjesme, pa angažovane, pa balade, pa ozbiljnije… Svaka je ploča bila priča za sebe i pekla se godinama, svaka pjesma posebna knjiga. Danas svi pokušavaju da liče jedan na drugog, pjesme su k'o i moderni automobili – svi podsjećaju jedan na drugog i brzo se kvare i zaboravljaju.

S grupom “Valentino” ste punili dvorane, imali ste i tiraže, šta poslu danas daje naročiti smisao? Pitam Vas ovo iz razloga što su mnoge Vaše kolege i dalje gladne dvorana, obaranja rekorda, stalno bi dokazivale i potvrđivale svoje statuse…

– Lijepo je kad puniš dvorane. Veliko je zadovoljstvo kad se masa ispred bine zaljulja kao okean, a ti znaš da nećeš dobiti morsku bolest nego uzvišen osjećaj praćen adrenalinom. I naravno, najveće uživanje je kad ljudi prepoznaju i vole tvoju pjesmu nastalu u mraku hotelske sobe u kojoj si nekad negdje, daleko, odlučio da otvoriš i pokloniš dušu i srce svima i odaš im svoju tajnu. A obaranje rekorda na silu,oduzima smisao umjetnosti, našem časnom poslu i cijelu stvar uvodi u mračne hodnike zavisti, neistine, kompleksa i ružne strane showbusinessa.

Danas su koncerti u Zetri, Skenderiji ili arenama u Regionu, izuzev samo nekoliko, veoma popularnih izvođača, uglavnom bazirani na lažnim izvještajima o posjetama. U 80-im godinama su se menadžeri dovijali kako da ne prijave previše karata, a danas se muče da ih podijele besplatno, da bi koncert imao marketinški efekt i pomilovao sujetu zvijezda. U Zagrebu i Beogradu postoje agencije koje iznajmljuju hiljade statista. I to ne kao nekad za tv emisije i filmove, nego za političke skupove i koncerte. Mnogi poznati su plaćali tim agencijama da pošalju ljude da im popune rupe u gledalištu.

Jete li ikad ikome poklonili neku svoju pjesmu i rekli: “Evo, napravi karijeru”?

– Jesam samom sebi. Ako ne pomogneš sam sebi, neće ti ni niko drugi, ne zavaravaj se.

 Kompletan intervju čitajte u printanom izdanju magazina “Azra” (broj 870)

[nggallery id=321]

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti