Izlazak subotom navečer.
Uobičajeni ritual dva-tri sata prije izlaska: kupanje, depiliranje, lakiranje noktiju, peglanje kose, odabir odjevne kombinacije, šminkanje, odabir nakita i drugih modnih dodataka. Nakon tri-četiri naporna sata, konačno sam spremna za izlazak.
Ta subota, koje sam se večeras sjetila, bila je malo drugačija od ostalih. Zatekla sam se u dogovoru za izlazak s momkom s kojim sam se tada viđala, s njegovim radnim kolegom i njihovom radnom kolegicom. Svi su radili u banci, i njih dvoje nisam poznavala od prije. Sve je ukazivalo na jedan tipični izlazak s nepoznatim ljudima, gdje moraš popiti prvo koju čašu nekog žestokog pića, da bi neugodne tišine prestale biti neugodne, da bi šale koje ljudi oko tebe pričaju postale zaista smiješne. Duboko sam uzdahnula, nabacila osmijeh na lice i krenula iz stana.
Momak s kojim sam se vidjala, zvat ćemo ga Enis, u biti je bio fin, normalan momak. Pomislila sam da bi bilo moguće da nije neki manijak, obrazovano čeljade, duhovit, pa možda nešto i bude od toga. To je i razlog zbog kojeg sam pristala na ovaj izlazak.
Enisov drug, Ahmet je bio pravi šaljivdžija, moglo bi se reći zanimljiv. Kroz njegove šale je noć i prolazila, a time se preživio onaj prvi stadij od dvije-tri čaše alkohola, sada se već stiglo na šesti stadij. Sanja, njihova kolegica, također je često ispunjavala one neugodne tišine, jer je samo nešto blebetala. Sreća za mene, nisam morala da se trudim da budem zanimljiva.
Poslije brda alkohola, atmosfera se poboljšala, svi su mi bili dragi, i ja sam njima. Kako to već biva, seks je uvijek neizbježna tema, pa je Ahmet počeo pričati o seksu na javnom mjestu.
“Idem ja tako kroz parkušu s jednom prijateljicom…”
” Prijateljicom?”, pita Enis.
” Posebnom prijateljicom”, namignu Ahmet meni.
” I idemo kroz parkušu, ljeto, dan je bio, negdje poslijepodne. Mi smo, ustvari, tražili neko mjesto malo neofirno, da se družimo, znate… Nije bila neka bitna prijateljica da je vodim u stan, nisam imao ni vremena, auto na popravci, a i ona govori:
” Hajmo u park, kao srednjoškolci, bit’ će zanimljivo, vidjet ćeš…”.
Hajde, a i mene je uhvatila neka nostalgija za mlađim danima… Međutim, nigdje nije bilo mjesta, sve klupe zauzete, svugdje nekakve raje, psi… Hodamo mi tako kroz park, očajni, kad ona mene za ruku uhvati i samo skrene s onog puteljka. Odmah kraj puteljka stade, kleknu na koljena, i eto… počastila me. Oni ljudi prolaze, neko okrene glavu, neko ne okrene. Mene nije zanimalo, njena ideja. Ništa, njoj drago, draže nego meni. Izvadi vlažne maramice iz torbe, sredi se, malo pudera nabaci i eto. Ja idem kroz onu parkušu sav sretan, otpratim nju na taxi i dalje nastavim. Mislim da sam imao dogovoreno s jednom drugom prijateljicom…”
Zbog količine alkohola koju smo unijeli u sebe te noći, ova priča nam je djelovala sasvim normalno i prihvatljiva za slušanje. Enis nije ništa pretjerano komentirao o ovoj temi, nisam ni ja… Ipak se nismo previše dobro poznavali da bismo se izjašnjavali o seksu na javnom mjestu. To nije ometalo Ahmeta i Sanju.
Na to će Sanja:
” Ja sam se jednom seksala u separeu, u kafiću, u gradu. I to uz kafu, sasvim normalno. Konobari nisu često obilazili stolove, a bila su još možda dva-tri para koji su sjedili blizu nas. Isto tako, bilo ljeto, nosila sam neku dugu ljubičastu haljinu, koju sam kasnije polahko dizala, malo po malo. Bilo je tako uzbudljivo, znajući da nas neko može vidjeti. Kad god sam imala priliku, ponovila sam takve situacije. Volim seks na javnom mjestu, štaviše, obožavam ga.”
U tome sam primijetila da su se Enis i Ahmet dobro zamislili. Istina, bili smo svi poprilično pijani, ali Sanja nas je ipak malo uzdrmala. Ja sam se još čvrsto držala čaše i svoje šutnje. Kimanje glavom na njihove ispovijesti je bilo sasvim dovoljno.
Usljed nekih Ahmetovih anegdota, Enis je bio u toaletu, a i Sanja je otišla na mjesto “za male djevojčice”, a kako to alkohol traži od organizma, i mene je zvala priroda da se pridružim Sanji u toaletu.
Pomalo opijena, ulazim u ženski WC i čujem uzdahe. U sebi razmišljam, zanimljivo, baš smo sada pričali o seksu na javnom mjestu, evo imam odmah priliku da budem svjedok tog istog. Da sam bila trijezna, vjerovatno bih odmah izašla i sačekala da se čin završi pa onda da obavim nuždu, međutim, znatiželja se probudila u meni, da vidim ko su ti sretnici koji se zadovoljavaju u javnom WC-u. U tome se sjetim i Sanje. Gdje je ona? Od tri kabine, pokušam otvoriti dvije, obje slobodne. U trećoj se čuju uzdasi… Neka paranoja se rodila u meni, mislim, nije zar to što mislim da jeste… Pokucam što jače mogu na ta čarobna vrata, kad Enis spuštenih pantola otvara vrata, s njim Sanja.
Izgleda da ih je sva priča o javnim mjestima zaista dotaknula.
Da ne opisujem kako je to dalje bilo, izbjegla sam što je moguće više, pobjegla iz WC-a, bez puno drame, svratila do Ahmeta s porukom da im se pridruži u WC-u, svakako mu je to fetiš. On zbunjen prvo, pa kao da je povezao, ostaje zamišljen. Uzmem svoje stvari i izađem iz lokala.
” Nek plaćaju bankari…”, govorim sebi naglas.
Čudni fetiši su bili jači od sveg obrazovanja, bontona i jednaki jadnom nivou morala. Ne iznenađuju me seksualni fetiši današnjice, nego pad moralnih granica odraslih izgrađenih ličnosti.
Da sebe utješim zbog propalog sastanka, otišla sam da kupim pizzu, s puno zelenog sosa od bijelog luka. S jumbo pizzom, pozovem taxi i odem u svoj lijepi stan.
Reći ću vam samo, hrana ima čudnu moć. Moguće da je te noći bilo do puno alkohola i ogromne pizze, pa sam zaspala kao beba. Enisa nikad više nisam vidjela u životu, i vjerovatno vam je jasno zašto sam ga nazvala u svojoj kolumni Enis.
Znamo svi šta se rimuje na Enis.
Večeras subota, izlazak samo s prijateljicom. Što je sigurno, sigurno je.
Doduše, ne znam da li ona ima fetiš za javna mjesta….