Tetoviranje žena u BiH u davna vremena: Nepodnošljivo je boljelo

1,4K

Tetoviranje žena u Bosni i Hercvegovini običaj je koji postoji od davnina. Ono je obično obuhvatalo ruke i prsa, a ponekad se neki jednostavni simbol ucrtavao i na čelo. Žene su se obilatije tetovirale od muškaraca, koji su se većinom stavljali tek po jedan ornament na desnoj mišici nad laktom i krstićem na kažiputu.

Na običaje tetoviranja žena koji su još u davna vremena bili specifični baš u Bosni i Hercegovini podsjetio je digiralni arhiv „Infobiro“,  online resurs Mediacentra Sarajevo, „zaviriši“ u Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu iz 1894. godine.

Urednik Glasnika i tadašnji kustos Zemaljskog muzeja Ćiro Truhelka (1865-1942.), arheolog i historičar, koji je kasnije bio i direktor ovog  muzeja tokom službovanja u Sarajevu, vodeći brojna vrijedna arheološka istraživanja, našao je da su trajna isrtavanja kože postojala još u prije hrišćanskom vremenu.

Truhelka potcrtava da se u slovenskom svijetu uzalud traže tragovi postanja tetoviranja:

-Ni u južnih, ni u sjevernih Slovjena ne nalazimo ih izvan Bosne i nekojih susjednih krajeva, pa tako im postanje valja tražiti u starijem vremenu – navodi se u Truhelkinom članku.

Njegove studije potvrđuju da je tetoviranje u davnoj prošlosti obuhvatalo katoličke krajeve srednje Bosne, te naročito sarajevsku, visočku, travničku, fojničku, prozorsku, bugojansku, donjovrbasku, kotorvarošku i banjalučku regiju.

Kod žena je obično bila išarana gornja strana ruke, pregib, ruka ispod lakta, a često i nad laktom, pa je produžavano i na donju stranu ruke. Prsa su tetovirana nasred grudne kosti.

Prema Truhelkinom opisu postupka tetoviranja zaključuje se da su starije žene koje su bile vješte u ovom poslu vršile vrlo bolne operacije, koje su trajale dok ruku ne oblije krv i dok se bol više ne može podnositi.

Ornament se iscrtavao tupim krajem igle, zamočenim u zagrijano crnilo, pa se onda šiljkom bockalo po crtežu dok ornamenat ne bude gotov. Rana se zavijala svilenom hartijom (hartijom za cigarete) ili voštanom hartijom (omotom nekih vrsta duhana), a drugi dan se smjela oprati hladom vodom. Upotrijebljeno je crnilo tuš, priredjen od čagji. Žar od drveta, a često i barut mutio se s mladim medom i vodom, a nerijetko  i slinom iz usta što je posebno bilo opasno po zdravlje. Stoga je Truhelka našao da je baš u pomenutim krajevima vladala bolest sifilisa.

Tetoviranje se vršilo najčešće u proljeće, utvrdio je Truhelka koji je prikupio i vrijedno zbirku ornamentalnih motiva bosanskog tetoviranja.