Tri Retno Kawuri iz Istočne Jave u Indoneziji i Raffid Subašić iz Prijedora s adresom u Sarajevu, primjer su da ljubav zaista ne bira kada je suđena i treba da se desi. Upoznali su se u Narodnom pozorištu u sklopu Sarajevske zime. Tri Retno, zaposlenica u Ambasadi Republike Indonezije, tom prilikom došla je da predstavi kulturu Indonezije kroz muziku, kulinarstvo i narodne nošnje. Svirali su angklung, tradicionalni instrument od bambusa, i onda joj se pogled sreo s osobom koja je svirala def. Bio je to Raffid. Kliknuli su na prvu. Kako je kazala samo za „Azru“, njih dvoje imaju mnogo sličnosti i kao da se poznaju cijeli svoj život. Vezu su krunisali brakom prije dvije sedmice.
– Vjenčanje je održano u Rezidenciji Ambasadora Republike Indonezije u Sarajevu. Prije svadbe smo se vjenčali šerijatski u Istiklal džamiji. Vjenčanju je prisustvovalo blizu 150 gostiju različitih zemalja i porijekla, iz Indonezije, BiH, Australije, Pakistana. Ambasador Republike Indonezije, Nj.E. Gdin Roem Kono i supruga su bili domaćini, osoblje iz Ambasade Republike Indonezije, prijatelji Aldino i Rizo Ruža također su bili tu i pjevali na našoj svadbi. Bili su tu i naši prijatelji Indonežani koji borave u BiH i imaju partnere s državljanima BiH. Moja familija iz Indonezije zbog pandemije i karantina u Indoneziji bila je spriječena da dođe u BiH, ali moja prijateljica Alma Sinanović sve vrijeme je koristila Zoom aplikaciju i moji su online pratili vjenčanje od početka do kraja – govori na početku razgovora Tri Retno.
Koliko ste Vi i Raffid slični?
– Vrlo. Mnogo se slikamo i snimamo lijepe trenutke, da imamo, ako Bog da, uspomene kada budemo stari ili kad više ne budemo živjeli u BiH. Raffid voli da pjeva sevdah kao i ja, jer bosanski sevdah je zaista prelijepo remek-djelo. To je originalno bosansko bogatstvo kojim treba da se ponosite. Kada slušam i pjevam sevdah, zaista slušam i pamtim stihove i u sebi kao da gledam neke filmove. Prelijepo je učiti drugu kulturu.
Koliko dugo ste bili u vezi?
– Naša veza je kratka, ali dovoljno smo se upoznali da bismo se odlučili za brak koji je, naravno, ozbiljna institucija, a ne samo bajka i romantika.
Šta Vaša porodica kaže za zeta Bosanca, a kako njegovi reagiraju na snahu Indonežanku?
– Moja mama je uvijek bila otvorena i liberalna, kao i otac, koji je bio prosvjetni radnik i mnogo smo putovali. Ona je bila učiteljica i učila djecu o geografiji i jezicima. Moja braća također nemaju predasudu prema drugim narodima, jer svi smo mi isti, najbitnije je naše srce i naše ponašanje. Njegova porodica je mene dobro prihvatila bez obzira na to što sam strankinja. Raffidove sestre i zetovi me mnogo vole. Posto je on Krajišnik, iznenadili su se da znam praviti njihovu kvrgušu, odnosno pečenu piletinu s tijestom i vrhnjem.
Ceremonija vjenčanja činila je spoj dviju kultura. Šta je karakteristično za Vašu, a šta ste uvrstili iz bosanske kulture?
– Teško je izdvojiti, jer Indonezija ima više od 500 različitih plemena i jezika, ali govorimo jedan nacionalni jezik. Dolazim iz Istočne Jave, a kod nas svadba bude velika, uz mnogo rituala i ceremonija. Organiziranje svadbe je nekoliko mjeseci unaprijed i većinom profesionalni organizator to radi po želji mladenaca. Dakle, mladenci uživaju, sve je na gotovo i samo pitaju koliki je budžet. Obično bude od 300 do 800 osoba, jer i naši roditelji pozovu prijetelje, kolege, rodbina dolazi s članovima porodice i uživaju u svadbi s velikim repertoarom. Hrana koja se služi nije ista kao hrana koju kuhamo svaki dan. Recimo, služimo žutu rižu s kokosovim mlijekom, rendang (govedina koja se skuha zajedno s 15 začina i kokosovim mlijekom), sate ayam (pileći raznjići sa sosom od kikirikija) i druge specijalitete. U Indoneziji nemamo kićenje niti plaćanje neke određene svote novca kada svatovi dođu kod mlade kući. Također, nemamo tradiciju davanja zlata ili nakita pred gostima. Imamo djevojke na recepciji s knjigom za goste u koju pišu poruke za mladence. Također, imamo kutiju gdje gosti mogu ostavljati poklone u obliku novca ili nakita.
Na svadbi se igralo bosansko kolo, ali i indonežanski poco-poco. Šta je poco-poco i kako se izvodi?
– Poco-poco ples ili igra vodi porijeklo s indonežanskog otoka Maluku. Ovaj ples se izvodi zajedno, odnosno ljudi moraju biti zajedno s prijateljima, prijateljicama, članovima familije. Zabavnog je i društvenog karaktera. Nije teško naučiti poco-poco s veselom muzikom.
Imali ste potrebu da svoje vjenčanje podijelite s medijima, zbog čega?
– Želimo da podijelimo sreću i neobično druženje s našim porodicama i prijateljima koje ne viđamo svaki dan. Imali smo priliku slušati tradicionalnu muziku i instrumente uživo iz Indonezije. Gosti su okusili indonezijske specijalitete koje neće moći kupiti nigdje u BiH. Naše nošnje su donesene iz Indonezije, pogotovo crveno-zlatna nošnja iz Padanga – Sumatre. Nosila sam veliku krunu, što je sigurno neobično za Balkan. Znam da u Evropi mlade nose samo bijelu vijenčanicu, a ja sam nosila crvenu. Kod nas je crvena simbol sreće i hrabosti kao zastava Indonezije. Crvena i bijela.
Gdje ćete provesti medeni mjesec?
– Planiramo da posjetimo porodicu na Javi i, ako Bog da, odemo u Bali. Zaista sam ih poželjela, a zbog pandemije nisam mogla krenuti slobodno, jer još postoji obavezan karantin u trajanju od devet dana u hotelu, pa čekamo da to bude ukinuto i bude bolja situacija s pandemijom.
Koliko već boravite u BiH i kako Vam se sviđa naša zemlja?
– U BiH sam 19 godina. Studirala sam na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Radim u Ambasadi Indonezije od 2010. godine, otkako je Vlada Republike Indonezije odlučila otvoriti predstavništvo u BiH. Tada nisam očekivala da ću s mojom diplomom i znanjem bosanskog jezika postati prevodilac za Ambasadu Indonezije te s ambasadorima prisustvovati sastancima u Predsjedništvu BiH.
Da li je neko od porodice došao s Vama u BiH ili imaju u planu da dođu?
– Da, moja mama je boravila sa mnom u Sarajevu godinu. To vrijeme smo iskoristile da obilazimo gradove u BiH. Najviše su joj se svidjeli Baščaršija, Buna, Mostar i Počitelj.
Kada povučete paralelu između Indonezije i BiH, koji su najveći nedostaci, a koje najveće prednosti ovih dviju država?
– BiH i Indonezija su vrlo slične ako posmatramo prisustvo muslimana i islamske vrijednosti, srdačnost ljudi, obilazak rodbine, čistotu i ostalo, ali razlikuju se po mentalitetu, zakonskom sistemu u državi, jeziku, klimi, te mnogim običajima. Meni je u Indoneziji, recimo, ljepša klima (tropska klima) i ne moramo oblačiti različitu garderobu zbog promjene sezona, dovoljne su ljetne haljine, japanke ili baletanke. Tamo imamo motore i skutere, i ja vozim motor u Indoneziji. Indonezija je velika država i najveći arhipelag u svijetu. Imamo više od 17.000 otoka, šest religija, nekoliko stotina jezika i plemena, te široke izbore za putovanje i turizam. Plaže su svugdje. Zbog tropske klime imamo voće i povrće tokom cijele godine. Jedemo mnogo ribu i morske plodove, jer je more oko nas i cijena je prihvatljiva. U BiH mi se najviše sviđa što možemo imati kvalitetno vrijeme za sebe i za porodicu, jer ovdje nema mnogo stanovništva kao u Indoneziji. Nema gužve u saobraćaju. Imate mnogo lijepih mjesta za posjetiti blizu glavnog grada, planine kao Trebević, Bjelašnica i Igman ako hoćete otići na zimovanje, a Neum ako želite da idete na more. Sve je to nadohvat ruke. Namirnice u BiH su kvalitetne. Meso sočno, povrće i voće koje su uzgojeni bez prskanja imaju prihvatljive cijene. Imate bogatu kulturu od Rimskog doba, do danas. Ja volim učiti historiju i BiH je jedna od najzanimljivijih zemalja. Kada sam išla u Hercegovinu blizu Stoca, iznenadila sam se koliko ima stećaka i koliko je bogata historija ove zemlje.
Jeste li nešto znali o BiH prije nego ste došli da živite ovdje?
– Da, mnogo sam čitala i istraživala o BiH i zemljama bivše Jugoslavije. Veoma sam iznenađena ljepotom prirode u BiH. Zelene rijeke, planine, jezera, čist zrak, domaća hrana, organski proizvodi sa sela, sočno meso i mnoge blagodati imate u ovoj prelijepoj zemlji.