Dječji ispadi bijesa testiraju strpljenje roditelja širom svijeta, ali dječje psihoterapeutkinje i autorice nekoliko bestselera o roditeljstvu i dječjem ponašanju – Heather Turgeon i Julie Wright – odlučile su podijeliti nekoliko korisnih savjeta za roditelje kako bi im pomogle da što bolje reagiraju na ispade bijesa svojih mališana.
Željele bismo imenovati neke tradicionalne načine reakcija na dječje ispade bijesa. Možda ti je rečeno da ignoriraš ispade bijesa kako bi oni što prije prošli. Ideja je da je pridavanje pažnje djeci koja su uznemirena – nagrada za njihovo ponašanje. Mi se uopće ne slažemo s time jer to nema smisla. Kada je djeci teško (čak i kada se to čini potpuno iracionalno), ona nam govore da nas trebaju. Ignoriranje, kažnjavanje ili davanje ‘pauze’ – upravo je suprotno od toga jer ih čini izoliranima, posramljenima i isključenima.
Budući da su ispadi bijesa veliki izraz emocija i misli, ali i disregulacije živčanog sistema, morate pomoći svom djetetu regulirati ga. Kako to činiš, ovisi o trenutku i djetetovoj osobnosti. Ako dijete prihvaća da ga nosiš, primi ga u naručje ili stavi ruku na djetetova ramena kako bi mu dala do znanja da čuješ koliko je uznemireno. Neka djeca smire se fizičkim dodirima, a maženje i grljenje im pomaže da dođu k sebi. Ako je tvoje dijete takvo, čak možeš ispružiti ruke i pitati: “Mogu li te zagrliti?
Ključ uspjeha: Ovdje sam za tebe
Međutim, puno djece treba svoj prostor kako bi se sama nosila s emocionalnim valovima. Neka djeca ne vole da ih se dira kada su uznemirena (baš poput odraslih jer nismo svi isti), posebno ako je dijete uznemireno zbog vas – tada vjerovatno ne želi da ga zagrlite. Ako primjećuješ da je dijete ‘nedostupno’ i ne pomaže ništa što kažete ili napravi – daj djetetu prostora (u redu je dok god je na sigurnom i ne uništava stvari oko sebe).
Reci nešto poput: “Razumijem te. Zbilja si htio kocke, ali ja sam ih maknula jer nisu za bacanje. Ali, shvaćam te.” (Ne dajete mu kocke, ali dajete djetetu do znanja da razumijete njegove osjećaje).
Možeš ostati u istoj sobi ili se malo udaljiti te provjeriti dijete s vremena na vrijeme kako biste mu dali do znanja da ste i dalje u blizini. Ovo nije kazna. Međutim, ako učiniš ovo na ljutit ili frustrirajuć način – poništavaš smisao dopuštanja i otpuštanja djetetovih emocija. Dijete tada može početi plakati glasnije i duže zbog vaše nestrpljive ili nagle reakcije.
Ako je dijete sposobno slušati i ne plače prejako – nastavi govoriti. Jednom kada se prilagodiš, odrediš granicu i zatim se prebaciš na rješavanje problema.
Naprimjer:
Prilagodba – “Vidim i čujem sve. Uznemirena si jer ne možeš dobiti još jedan slatkiš. Znam da ih voliš.”
Postavljanje granice – “Ali, sada nije vrijeme za slatkiše jer ćemo uskoro večerati.”
Rješavanje problema – “Okej, sad ću te malo pustiti na miru, ali kada budeš spremna – dođi meni jer imam neke ideje.”
Šta je s ‘manipulativnim’ ispadima bijesa? Naravno, definitivno postoje trenuci kada djeca viču i plaču na namjerni način – naprimjer, kada pokušavaju promijeniti tvoje mišljenje. U tim trenucima, više se fokusiraj na čvrste granice umjesto na nježne fizičke dodire ili pomoć u regulaciji emocija.
Ipak, i dalje te potičemo da koristiš sličnu analogiju, čak i s manipulativnim ispadima bijesa. Pokušaj se zapitati što se krije iza djetetovog ponašanja. Je li dijete u nekoj borbi moći s vama ili sa sestrom/bratom? Je li dijete preplavljeno osjećajima, umorno ili zatrpano aktivnostima i obavezama? Možda se danas u vrtiću ili školi dijete osjećalo isključeno, možda se posvađalo?
Poenta reakcija na sve vrste ispada bijesa je odlučnost i držanje granica. Na taj način nikad ne morate biti ljuti ili pružati otpor – jednostavno trebaš ostati čvrsta i prihvatiti velike osjećaje. Djetetov posao je testirati granice, ali s vremenom će naučiti da, kada postaviš granice – tada ih se i drži.
Izvor: miss7mama.24sata.hr
(S.P.)