Na suđenju je priznao da se upišao od straha kada je pritisnuo obarač pištolja i pucao u Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Princip je priznao da nije želio ubiti Sofiju i bilo mu je žao zbog toga. On nije ni pucao u Ferdinanda, oca troje djece. On je pucao u Ferdinandovu titulu, potpuno nesvjestan šta će se dalje zbivati. Ni on ni njegovi smotani drugovi revolucionari, nisu imali nikakav plan šta i kako poslije. Stoljeće poslije, jedno je jasno. Gavrilo Princip je počinio teroristički čin, no nije bio terorist. Nije bio ni borac za pravoslavlje, niti borac za Veliku Srbiju i svetu srpsku stvar… Kao ateist i ljubitelj anarhističke, nihilističke literature, te čovjek koji je duboko vjerovao u internacionalizam, odnosno svijet bez granica, nije mogao biti onakav kakvim ga dnevna politika i ideološki napaljeni autori školskih udžbenika žele predstaviti. Bio je to samo siromašni dječak – sanjar koji nikada nije imao intimni odnos s nekom ženom i s kojim su se sudbina i politika žestoka poigrali.