Jednom je neko rekao i primijetio bolnu ili sramotnu činjenicu da u bh. književnosti nema biografija. Mi o našim herojima i antiherojima ne čitamo, jer o njima niko ne piše, a ne piše jer ih niko ne bi ni čitao. Mi veličine ne priznajemo, osim onih tuđih, naravno. Građanin ove zemlje gotovo ništa ili baš ništa ne zna o životu Meše Selimovića, Muhsina Rizvića, Alije Isakovića, Derviša Sušića, malo toga znamo o Mehmedaliji Maku Dizdaru, o Zuki Džumhuru. Pogledamo li u bližu i dalju prošlost, shvatit ćemo da danas niti jedan gimnazijalac ili student završnih godina studija političkih nauka nikada nije čuo za Hamdiju Pozderca, Hamida Dizdara, Fehima Spahu, Husku Miljkovića, Kulina Kapetana…
O Hadži Loji ili Huseini Kapetanu Gradašćeviću također malo znamo. Znamo malo ili nimalo o nizu krajiških historijskih ličnosti poput junaka Malkočevića, braće Hrnjica, Taleta Ličanina ili Ličkog Mustaj-bega, prosječan građanin ove zemlje ništa ne zna, niti ima prilike da sazna sve i da to želi. Nama naši junaci i veliki ljudi iz naroda ništa ne znače, osim kao tabla na imenima ulica čiji nam nazivi ništa ne govore. Naši veliki pisci postoje samo kao dijelovi učenicima mrskih lektira i nigdje više, osim na groblju, naravno, gdje u miru do vječnosti razmišljaju o tome je li uopće zaslužio narod kojem su posvetili svoja djela i jesu li se rodili među pogrešnim ljudima, u pogrešno vrijeme i u pogrešnoj zemlji.
U vječni mir ovih dana preselio se još jedan veliki čovjek koji je imao mnogo prilika da se zapita u kakvoj to zemlji živimo, kakvim smo to narodom okruženi i kakvo je ovo vrijeme u kojem smo se rodili, živimo i umiremo a da nas to niko nije pitao. Sulejman Kupusović jedan je od najvećih teatarskih radnika i jedan od najznačajnijih ljudi koje je ova zemlja ikada imala. Nažalost, mi ne bismo bili mi da čovjek koji je četrdeset godina radio i stvarao ne bi imao internet biografiju od cijelih šest redova hiper – teksta.
Izgled mladića
– Sulejman Kupusović, rođen 7. aprila 1951. u Kladnju, preminuo u Sarajevu 16. augusta 2014., bio je bosanskohercegovački pozorišni i filmski režiser. Diplomirao je pozorišnu, filmsku, televizijsku i radijsku režiju na Akademiji pozorišne i filmske umjetnosti u Zagrebu 1974. godine, a filozofiju i komparativnu književnost na Zagrebačkom sveučilištu. Režirao je u pozorištima širom bivše Jugoslavije, te u Rumuniji, Bugarskoj i Turskoj. Njegove predstave izvođene su u Meksiku, Gvatemali, Francuskoj, Njemačkoj, Španiji, Turskoj, Mađarskoj, Rumuniji, Bugarskoj, Švedskoj, Italiji i Austriji. Režirao je i prvu bošnjačku operu, “Hasanaginicu”, koja je premijerno izvedena u Sarajevu 18. marta 2000. U naslovnoj ulozi nastupila je primadona sarajevske Opere Amila Bakšić. Autor je i pozorišnog hita “Ženski turbofolk bend”, koji izvodi ansambl Kamernog teatra ’55. Osim pozorišnih predstava, režirao je i nekoliko tv-drama, tv-serija, dokumentarnih i muzičkih programa. Umro je 16. augusta 2014. godine – sve je što kaže Wikipedia o najagilnijem, najhvaljenijem, najosporavanijem i najkontroverznijem scenskom umjetniku kojeg je ova zemlja ikada imala.
S obzirom na to da u ovoj zemlji koju je Sulejman Kupusović jako volio, bez obzira šta mislili o njemu, knjige se rijetko čitaju a još rjeđe ili gotovo nikako ne pišu, teško je vjerovati da će neko u doglednoj budućnosti pisati opširnu, ukoričenu biografiju Sulejmana Kupusovića ili snimiti biografski film za koji ima više nego dovoljno materijala. To se, naravno, neće desiti, ne zbog rahmetli Kupusovića i njegove obimne životne i profesionalne biografije, nego zbog našeg odsustva bilo kakvog poštovanja prema ljudima koji su nešto značili. Ne samo da u bošnjačkoj književosti ne postoji niti jedan roman posvećen nekoj velikoj i značajnoj ličnosti koja je obilježila neki period u prošlosti ove zemlje, nikada nije snimljen niti jedan biografski film o nekom ko je obilježio jedan period postojanja BiH.
– Kada odu tako veliki ljudi kao što je Meša Selimović, Mak Dizdar, Nedžad Ibrišimović, evo sada i moj veliki prijatelj i saradnik Mersad Berber, shvatimo koliko je ova nesretna zemlja plodonosna u sjajnim ljudima, u gromadama intelektualnim i umjetničkim. S druge strane, osjećamo se postiđenim kako su ova sredina, ovo društvo, pogotovo ove političke strukture posljednje, tako malo pokazali poštovanja za života prema tim časnim ljudima po kojima će se BiH pamtiti. Neće se pamtiti ni po tihićima ni po dodicima ni po lagumdžijama, pamtit će se po tim vertikalama duha i tog bosanskog propinjanja ka beskraju kao nebu ka beskonačnosti – izjavio je Kupusović nakon smrti Mersada Berbera, svog prijatelja, saradnika i svekra njegove kćerke Ire, inače udate za Mersadovog sina Ensara.
Šezdeset i tri godine života i četiri decenije karijere Sulejmana Kupusovića tako je stalo u šest redova teksta na opskurnoj, ne pretjerano pouzdanoj Wikipediji. Jednog dana kada neki srednjoškolac dobije u zadatak da napiše seminarski rad o bh. teatru druge polovine 20. stoljeća i otkrije pretražujući internet da se uz pojam „bh. teatar 1974 – 2014.” najčešće spominje ime „izvjesnog” Kupusovića, spomenuti poletarac o ovom čovjeku koji se nikada nije odrekao mladićkog izgleda iz sedamdesetih i zaštitnog znaka poluduže kose, šešira i kožne jakne, neće znati ništa više od tih sramotnih šest redova teksta na Wikipediji.
Bi li se rahmetli Sulejman Kupusović ljutio na takvo nešto, na činjenicu da je iza njega ostalo životno djelo i knjiga od šest redova teksta? Vjerovatno ne. Kupusović je kao čovjek koji je živio, obolio i umro za teatar, kao čovjek koji je bio najobrazovaniji domaći teatarski reditelj, bio i čovjek koji je poznavao i najskrivenije tajne svog posla, pa i onu najbolniju. Teatar je umjetnost momenta, ona traje dok su glumci na sceni i nastavlja da živi samo u sjećanjima onih kojih su je gledali. Ma kako teatar bio jedinstven, iza onih kojih su stvarali teatarsku magiju, iza glumaca i reditelja, ne ostaje ništa, osim možda poneke fotografije, eventualne kratke izjave poslije premijere ili plakata koji najavljuju pozorišnu predstavu. Ostaje samo praznina koju kao sudbinu iščekuju jedino pomalo mazohistički samo najveći zaljubljenici u teatar, magijsku umjetnost zaborava.
Veliki čovjek, omraženi čovjek
Kupusović je bio upravo takav, jedan od rijetkih ovdašnjih teatarskih radnika koji nije bio na oblaku praveći se suviše važan i nedodirljiv, potpuno svjestan kakvim se nezahvalnim poslom bavi i u kakvoj zemlji živi. On nikada nije, poput velikog dijela svojih kolega, sebe pokušao predstaviti kao svetu kravu, nedodirljivo teatarsko božanstvo s mističnim znanjima i vještinama. Kupusović je počinio neoprostiv grijeh, dodirnuvši u tabu uzvišenosti, nedodirljivosti i otuđenosti od naroda i publike, potez koji mu kolege iz struke nikada neće oprostiti. Naime, kao odlično obrazovan čovjek za svoj posao i vrsni zanatlija, Kupusović je znao i nije se libio da to javno pokaže i primijeni u javnosti i na sceni: Teatarska igra ne smije biti sama sebi svrha, ona mora komunicirati s publikom i postojati zbog publike. Sulejman Kupusović je tako demistificirao teatar i postavio ga onako kakav on zaista jeste, kao zabavu za običnog čovjeka i prostor gdje se na sat i po bježi od smoga realnosti. Teatar je od postanka svijeta sve do naših vremena bio pučka zabava i Kupusović nije vidio razloga da tako bude i ostane čak i kada se radi o predstavama u takvoj kući kao što je Narodno pozorište.
– Neke me moje kolege napadaju da “profanišem” pozorište. Mi smo napravili operu koja je na svakom izvođenju imala prepunu dvoranu. Prvi put smo stvorili atmosferu da se o Sarajevskoj filharmoniji ili o operi “Hasanaginica” govori kao o Bijelom dugmetu ili Dini Merlinu. Onda to Oni zovu vulgarizacija kulture, a kada igraju svoju predstavu, gdje na premijeri ne mogu prodati dvadesetak karata, šta je onda to – pitao se prije skoro 15 godina Kupusović.
Biti Sulejman Kupusović nije bilo nimalo lako, naprotiv. Njegove su predstave imale publiku, tu najtraženiju, tako rijetku „robu” u domaćim pozorištima. Ipak, onoliko koliko su sale na Kupusovićevim predstavama bile ispunjene publikom, toliko je ovaj čovjek imao neprijetelja. Sulejman Kupusović je bio težak, ters čovjek, tipična ovdašnja tvrda bosanska glava koja prima i trpi udarce, ali se ne libi i da udarac uzvrati jednakom žestinom i preciznošću. Kupusović je optuživan za sve loše u teatru ove zemlje, i ne samo to. Njegovi neprijetelji, kojih je bilo u talasima, tvrdili su da je Sulejman Kupusović paradigma svega lošeg u ovoj rasklimanoj zemlji. Kupusović je bio „skandal-majstor”, „kič-majstor”, „ublehaš”, „dvorski reditelj”, „režimski umjetnik”…
– I nisam “najbolji režimski reditelj” – kako zlurado kažu neki; ja sam najbolji reditelj. Odmah da bude jasno: lažna skromnost je vrlina budala. A da sam režimski reditelj, ne bi me dočekao otkaz, ne bih bio pet godina bez stalnog posla, bio bih profesor na Akademiji i na još pet-šest fakulteta, bio bih dekan, bio bih redovni profesor, bio bih direktor pozorišta, a ne na dva mjeseca vršilac dužnosti direktora Tehnike – pričao je prije 15 godina Kupusović za tadašnje „Dane”.
Treba biti iskren i priznati da je sujeta u poslu kao što su scenske umjetnosti, teatarska režija pa i svakom javnom poslu gdje se ističe veliko „JA”, zapravo normalna, u nekom slučajevima čak poželjna pojava, ali sve u granicama. Ipak, domaća teatarska, filmska pa i TV scena su zapravo “male bare s puno krokodila”, gdje je nečiji uspjeh zapravo vaš neuspjeh. Ipak, ko gubi, taj se i ljuti, a takvih je u Kupusovićevom slučaju bilo mnogo. Javnost je u jednom periodu zaista Kupusovića percipirala kao dvorskog reditelja porodice Izetbegović i klike okupljene oko SDA. Kupusović je tako režirao niz megalomanskih spektakala za potrebe SDA poput „Dođi najdraži” ili „600 godina islama u BiH”. Režirao je otvaranje obnovljenog Starog mosta u Mostaru kao i dženazu rahmetli Aliji Izetbegoviću. Međutim, iz njegovih kasnijih izjava za medije vidi se da je Kupusović bio duhovno daleko od ljudi kojima je režirao predstave za narodne mase. Zvuči blesavo, ali Sulejman Kupusović, kojeg je javnost smatrala režimskim, odabranim rediteljem, zapravo je bio u nemilosti te iste vlasti i „tipova” koju su je držali.
– Mene je 1995., kad sam se vratio u Sarajevo, dočekao otkaz, iako sam iz grada izašao krajem 1993., kao direktor drame Narodnog pozorišta. Od tada do 2001. sam bio na birou. Ja sam se radeći projekte, privatno, borio se za opstanak. Zaboravilo se da je meni bio zabranjen ulazak u Narodno pozorište. Predsjednik komisije za kulturu SDA Karamehmedović mi je dao otkaz, a supotpisnik je bio današnji kantonalni ministar kulture, a tadašnji potpredsjednik te komisije Emir Hadžihafizbegović. Pa, kako ja onda mogu biti režimski? Sreća da je bilo Esme Hadžagić, koja je 2001. iskoristila poziciju ministra kulture i rekla tadašnjem upravniku Tvrtku Kulenoviću – zašto Kupusovića ne vraćate u Narodno pozorište? Dakle, ja nisam bio u poziciji da odbijam projekte koje sam radio profesionalno – otkrio je Kupusović bolnu istinu o svom odnosu s vlastima u razgovoru za jedna ovdašnji sedmičnik prije deset godina.
Čovjek iz autobusa
Kupusović kao iskren čovjek nikada nije krio zbog čega je radio takve projekte i spektakle po narudžbi. Radio je to zbog novca i potrebe da se preživi od prvog do prvog. To je bio još jedan profesionalni tabu kojeg je Kupusović razbio. Posao reditelja je ipak “posao” koji se mora platiti, kao što je i cijeli teatar ipak firma koja zarađuje za plaće i hrani ne samo glumce nego i sve ostale koje učestvuju u stvaranju jedne predstave, od šminkera i kostimografa osvjetljivača, scenskih radnika ili električara. Iako stalno i prozivan da je pretplaćen na državne scenske spektakle i naručene manifestacije, Kupusović je u svom kratkom imovinskom kartonu, tankom novčaniku i neglamuroznoj pojavi imao savršen protuotrov za zmije iz vlastite profesije i one koji su mu govorili da je nečiji čovjek. Kupusović nije imao “propuh” firme i agencije za namještanje tendera, nije imao privatni avion, kuću na Poljinama, jahtu niti bijesni auto. Sulejman Kupusović nije imao nikakvo auto, niti je ikada položio vozački ispit. Godinama ste ga mogli susresti na pijaci Markale dok se vrzmao između stolova i birao najbolji luk i paradajz, zatim ste ga mogli vidjeti kako bez imalo stida snobovskom ulicom Ferhadija tegli pune kese prase i luka, te uživati u razgovoru s njim u drndavom autobusu za Breku, gdje je stanovao u skromnom stanu sa svojom suprugom Svjetlanom i kćerkama. Često se uspoređivao s Mešom Selimovićem, najtragičnijom figurom naše književnosti, čovjekom tako napadanim da se morao odreći vlastitog naroda i identiteta, otići u Beograd i deklarirati se kao čovjek koji pripada srpskom kulturnom krugu i govori srpskim jezikom.
– Meni se dešava Meša i privatno, kompletno. I ja imam svoju Tijanu, imam svoje muke sa sredinom, s gadostima, s poganima, sa gmazovima svih vrsta. Pa zar i ova igra oko predstave nije dokaz da sam Šabo – izjavio je Kupusović za Nezavisne novine 2003. godine nakon skandala s predstavom “Te sjajne godine opsade”, autora Jasmina Durakovića.
Naime, tvrdeći da je riječ o “antipatriotskom” tekstu i izrugivanju nedavnoj prošlosti”, troje mladih glumaca Aleksandar Seksan, Ejla Bavčić i Amra Kapidžić, a zatim i iskusna Minka Muftić, odbijaju igrati u predstavi, a pisac Jasmin Duraković bježi iz Sarajeva iz straha za svoju sigurnost i sigurnost svoje porodice. Kontroverzna predstava “Te sjajne godine opsade” svoju premijeru nikada neće doživjeti u Sarajevu, nego u Tuzli i neće je režirati Kupusović nego Adis Bakrač.
Sulejman Kupusović nije bio nikakav melek/anđeo, uostalom kao niko od nas običnih smrtnika, i mnogo toga mu se moglo zamjeriti i prigovoriti, ali mu se nikako nije mogla prišiti etiketa antipatriotizma. Bio je žestok kritičar vlasti, ali i stanja svijesti, bolje rečeno zapuštenosti vlastitog naroda i njegove spremnosti da beskrajno trpi pljačku i nepravdu. Kupusović je bio sjajan govornik koji je svoje oponente često uništavao snagom argumenata, no u razgovoru s običnim ljudima i novinarima on je bio prijatan, blagoglagoljiv sagovornik koji je poštovao drugu stranu, nikada u diskusiji ne potezavši joker “ja sam Kupusović, reditelj s desetinama projekata iza scene, zar to ne vidite i ne znate”.
Bio je to jednostavan, skroman čovjek iz autobusa za Breku koji je rado s drugim putnicima komentirao aktuelne dnevne i političke događaje, posebno se obrušavajući na nepravdu koju nikako nije mogao podnijeti. Nepravdu koja je pojela jednu divnu zemlju čiji kulturni život je obilježio Sulejman Kupusović, veliki čovjek kojem smo posvetili cijelih šest redova biografije na internetu.
Kupusović i Karadžić
Radovan Karadžić je prvi honorar u životu zaradio kod mene. Pripremao sam “Braću Karamazove” i pitao sam primarijusa Cerića koga mi predlaže da mi bude savjetnik s glumcima za neuropsihijatrijske slučajeve. On meni kaže: “Ima jedan mladi pjesnik, neuropsihijatar.” E, tako sam ja upoznao Radovana… Poslije toga dobio je posao i bio neuropsihijatar FK “Sarajevo” i onda su gotovo ispali iz lige zbog toga – izjavio je Kupusović za “Azru” u novembru 2002. godine.
Pismo Vladi Keroševiću
Gdje je, Vlado, ono doba kada smo zajedno, a posebno Ti, strepili i bdjeli nad svakim detaljem naših tuzlanskih predstava i uz Tvoje glasno mladalačko zalaganje “da Tuzla mora imati najbolji teatar u BiH i šire”. Ostala su samo draga i gorka sjećanja, a sve drugo je pokrio ruzmarim, snjegovi i šaš naših sitnih interesa i sujetnog mahnitanja. Šteta, bivši druže i prijatelju!
Intrigantne izjave Sulejmana Kupusovića
– Ja samo radim svoj posao. Smiješne su tvrdnje da sad ja režiram skandale u javnosti. To što ljude neke iritira što ja radim, nije moj problem.
– Ako se može Derviš i smrt nazvati narodnjačkom predstavom, onda je Meša Selimović žuta štampa.
– To je moje iskustvo – čim čujem da se neko dvaput zakune u Boga ili Allaha, ja odmah bježim od njega.
– Sramotno da velikan kakav je Berber, a i Safet Zec, nisu članovi Akademije nauka i umjetnosti BiH.
– Prvo i osnovno je da mrzim dosadu…
– Mene niko ne može hvatati na šovinizam, jer se moja supruga zove Svjetlana…
– Smiješno mi je kad vidim da je neko danas ministar kulture, sutra poljoprivrede, a prekosutra direktor doma zdravlja.
– Mislim da smo mi narod koji je rođen s genetskom greškom.
– Mi nismo narod od drame. Mi smo više narod od poezije i epike.