Kad ti dragi Bog da, niko ti ne može uzeti.
Njima dvoma je bilo suđena da prođu iste belaje, namjere se na iste profile partnera i naposlijetku budu zajedno. Ubola ih strijela sudbine, što ispisa naš Eldin.
„Kad pogodi te strijela sudbine, ti uzmi i poljubi je, onaj što ti nju pošalje, zna šta za tebe najbolje je…”
I zaista njima dvoma je za jedan osmijeh, trebalo suza sto.
Upoznali su se na radnom mjestu. On u jednom odjelu, ona u drugom. Oboje su bili u braku. Mladi se uzeli za svoje mladalačke ljubavi. Gradili neki svoj, mislili su bolji svijet. Međutim, istovremeno, njihovi svjetovi su se počeli ljuljati, pa tresti, pa urušavati i na koncu srušili su se baš kao kula od karata koju vješti slagač strpljivo i znalački, uz puno ljubavi, slaže nebu pod oblake i onda neki nesmotreni prolaznik svojim hitrim i nehajnim hodom sve sruši.
Ona je prelijepa žena, kad ga je upoznala imala je nekih 27 godina, on također. Izgleda kao starija varijanta kovrđave Sue, samo što je ova naša crnka, sve lokna na loknu. Krasnih zelenih očiju, širokog osmijeha koji otkriva dva niza besprijekorno poredanih zuba. Prvoklasna i u poslu. Svim je poslovnim partnerima zabremedet kad ih ona postroji i stasom i glasom i umom i drumom. Jer kod nje je baš tako: što na umu to na drumu. Sva je picikato – sređena, ali kol’ko treba na poslu, bez ikakvih izazivanja slobodnijim odijevanjem. Čuva svoj moral i mozgom i odjećom. Malo je i namli, iz takve je kuće. Ali ništa pretjerano. Ponekad zajordami ako joj je neko stao na nogu nesmotreno i ništa više.
I sva takva „tri u jednom” i pametna i lijepa i obrazli – udala se za nekog skorojevića. Snoba s dna kace. Priča s visine o drugima a sam bi bez nje i njenog pedigrea bio baš k’o napušteni cuko – siv i neugledan. A bogme i gladan. Dakle, udala se za frajera u čijim očima je frc’o lažni sjaj. Bio je ambalaža koju je ona punila duhom, humorom, bontonom…
S druge strane, ovaj kolega – prošao je istu golgotu sa svojom prvom ženom. On stvarno naočit, školovan i faca zatresk’o se, klasika, u ljepoticu bez iskrenog osmijeha, stila, sadržaja. Bila je bomba. I to je sve. Vrlo brzo iz nje su eksplodirali malograđanski maniri. Kupi joj ovo, vodi je na mondenska mjesta, objašnjavaj joj da Azija nije država nego kontinent i da nije važna veličina kuće već veličina duše. Ništa to – k’o šiša duh, važno je tijelo.
Kad ju je jednog jutra vidio kako se u nakoj svilenoj nazovi pidžamici s ogrtačem, jakako, svilenim s obrubom od perja, lješkari na stilskom kanabeu i mazno traži da joj on, koji je već na izlazu, iscijedi narandžu, kao da ju je tek tad vidio kako treba, zalupio je vrata i proder’o se odlučno: – Donesi sama sebi i kad se vratim da više nisi tu.
I nije bila ona. Bio je advokat. Htjela je sve što su u tih pet godina stekli zajedno. Ona nije radila, tako da ni marke nije uložila u zajednički život, ali on je advokata otpratio do vrata s riječima: „Neka joj. Eto joj sve. Samo da se kutarišem te lezihljebovićke.”
Ona se u istoj buli našla. Njen muž je, također, tražio sve. A to nije bilo malo – stan od sto kvadrata u elitnom sarajevskom naselju,vikendica u Lepenici, ganc novo auto tek kupljeno na lizing… Helemnejse, sve, čak i namještaj, nako skupo suđe – bilesi i WC šolju, koja je tol’ko specijalna da sama pušta vodu za insanom… Sve što je „želeo”, to je i dobio. Jer ni ona nije htjela da se bori s gladnom sitnom dušom.
Kad nije bilo sreće pod istim krovom za njih oboje, eto mu ga na pa nek’ bude sretan ja l’ sam ja l’ s nekim ko nije tu ukuc’o ni eksera.
„Halalosum”, rekla mu je, „samo da te moje oči nikad više ne vide. Hvala Bogu da nam nije djecu dao pa sad mogu rahat bilo gdje.”
I onda na poslu, jadajući se jedno drugom, ispovijedajući svoju najdublju intimu, složivši se oko osnovnih životnih načela, počela se rađati ljubav. Mjesecima su samo pričali. Hitili poslije posla da pruže jedno drugom slast razgovora. Nisu se ni za ruke uzeli. Prvo su im se mozgovi zavoljeli. A onda se ljubav drito spustila u srce.
Isplakali su tri potopa. Prošli kroz svaki događaj iz prošlosti. I na kraju se smijali svojim suzama.
Jer, zaista, kako pjesnik reče: „da se sreća može kupiti, svako bi je platio”.
Oni su platili svojim bivšim da izađu iz njihovog života. Platili mir. Ali nisu mogli platiti sreću.
Ona je sama došla. Poslala je sudbina.
Uskoro su se i vjenčali. Zatim dobili dvoje prekrasne djece. Danas uživaju u svojoj sreći i zahvalni su onom koji je poslao strijelu sudbine na svemu. I na onome što su godinama živjeli s ljudima koji ih jednostavno nisu dostojni.
Jer, da oni nisu bili takvi, njih dvoje bi ostalo u pogrešnim vezama, i ne bi dočekali strijelu sudbine.
Slušali bi ljude koje ne vole.
A to je tek nesreća.
Indira Kučuk-Sorguč