Svijet je u ljeto 1995. žmirio na oba oka dok je nestajala Srebrenica i 8.000 njenih građana, no taj isti moćni i bogati svijet nije bio bezbrižan. Daleko od toga. Tresao se od straha pred nevidljivim neprijateljem, sakrivenim u tlu, zraku i živom svijetu oko gornjeg toka rijeke Kongo u državi koja se nekada zvala Zair. Uz pomoć dva aviona i jedne dobro naoružane brigade, kakvih vojske velikih zapadnih sila ima više nego dovoljno, genocid u Srebrenici se mogao zaustaviti. Epidemiju ebole pred kojom je prije 19 godina drhtao cijeli svijet nije mogao zaustaviti niko, kao što je ne može zaustaviti ni danas, nakon što se bolest ponovo pojavila i ponovo svijet drži u strahu. Ipak, teoretičari zavjere kažu da je ebolu moguće zaustaviti, da postoje lijekovi, samo to nekima nije u interesu. Kao i genocid u Srebrenici
Virus ubica
O eboli se malo zna, osim da se od nje umire, i to u mukama. Zna se i kako izgleda uzročnik ove bolesti, no lijek za njega nije otkriven punih 38 godina, još otkako je strašni virus ebole prvi put viđen pod jednim mikroskopom u Antverpenu, u jesen 1976. Te godine je, naime, zabilježena prva epidemija ove bolesti, tada misteriozne pošasti od koji su ljudi umirali u zabačenim područjima oko rijeke Kongo. Tačno 19 godina poslije svijet će doživjeli još jednu epidemiju ebole, a 19 godina nakon druge epidemije, svijet će se na svoj užas suočiti i s trećom i novom, ovom iz 2014.
U ljeto 1995., rijetko je ko govorio o Srebrenici, ona se činila dalekom i nevažnom , kao i zemlja u kojoj se nesretni gradić nalazio. Svi mediji govorili su o eboli, oboljenju koje je prijetilo da postane nova “crna kuga” 20. stoljeća.
– Novi virusi se pojavljuju s užasavajuće istom vremenskom regularnošću tokom proteklih decenija. Mnoge od njih su još opskurne tropske opasnosti s imenima kao što su Machupo and Oropouche. Ipak, s obzirom na to da su one uglavnom viroze, najčešće su nepobjedive. AIDS nam je pokazao šta opskurna tropska boleština može napraviti ako se “snađe u pravim okolnostima”. Prije petnaest godina, to je bilo nezamislivo. Ali do kraja ove decenije, broj od oboljelih od AIDS -a će u svijetu dostići broj od 40 miliona. I uprkos milijardama potrošenih dolara i godinama intenzivnog istraživanja, AIDS je još smrtna kazna – pisao je ugledni Newsweek prije 19 godina.
Iste novine su pisale i da to „ako vas nije ništa naježilo i podiglo vam kosu na glavi, onda bi vam to trebala učiniti ebola. Nasovnica “Newssweka” je vrištala i upozovala na smrtnu opasnost koja nam prijeti. Glavni naslov “Virus ubojica” napisan velikim slovima i upečatljivi font, išao je uz druge naslove “Ebola sa one strane straha” i “Šta još tamo ima”. “Newsweek” je izdanje gornje tržišne klase, sklono klasičnom, istraživačkom pristupu novinarstvu, nesklon bombastičnim naslovima i teorijama zavjere. Kada “Newsweek” objavi da je svijet u opasnosti i da se opasnost odaziva na ime „ebola”, nešto se zaista loše sprema.
Kao da je gripa
Svijet je drhtao od straha, osluškujući rijetke vijesti iz nepoznatih zabačenih, blatnjavih mjesta u afričkoj prašumi, vijesti koje su trebale da označe početak globalne kataklizme i pandemije koja će na ulicama velikih svjetskih gradova ostavljati more leševa, onako kako je to bilo često tokom velikih epidemija kuge. No to se nije desilo, a strašna epidemija je ostala izolirana u šumama tadašnjeg Zaira i tamo se i ugasila. “Krivac” za takvo nešto bio je zairski diktator Mobutu Sese Seko Kuku Ngbendu Wa Za Banga, ljubitelj francuskog jezika, boksa, luksuznih predmeta i dolara, ali i vladar čvrste ruke, čovjek koji ništa nije prepuštao slučaju.
Grad po imenu Kikwit, zapravo ogromno gigantsko selo od 600.000 stanovnika okruženo vlažnim šumetinama, bilo je mjesto gdje se u proljeće 1995. pojavila epidemija. Zairski diktator Mobutu reagirao je na istovremeno na najbolji i najgori način. Njemu odana vojska plaćenika uspostavila je što se na francuskom vrlo učtivo kaže „Cordon Sanitaire”, što je u suštini značilo hermetičku izolaciju cijelih oblasti, velikih gotovo kao pola Evrope.
– Okružen bujnom, kišnom šumom sa svih strana, Kikwit je bio jedan veliki nered kojem su, uprkos njegovoj velikoj populaciji, nedostajali struja, čista voda, kanalizacija i bilo koji vid novinskih servisa, telefoni ili aerodrom. Seljaci su decenijama naseljavali Kikwit, ali su nastavljali da žive onako kako su živjeli u svojim seoskim područjima, sa izuzetkom trgovine. Jedina svrha njihovog preseljavanja u haotični velegrad bila je prodaja roba sakupljanih iz kišne šume i njihov transport putem kamiona do udaljenog glavnog grada Kinshase. Mobutuovi cordons sanitaires iz 1995. bili su brutalno uspješni, usput zaustavivši svu trgovinu iz Kikwita. Očajno siromašni ljudi bili su u potpunosti izolirani i prepušteni da sami ratuju s ebolom, samo rijeki sretnici su mogli poletjeti prastarim vojnim avionom koji je dolazio u grad, slijetavši na svoju vlastitu „pistu”, u suštini stari, u travu zarasli nogometni stadion. Kada je grupa od rata umornih novinara tek stigla sa polja smrti u Ruandi, i kolektivno zakupila avion i provela dan u Kikwitu, vojska ih je sve uhapsila i tako ih držala do povrtka u Kinshasu. Iako su bili oslobođeni, jedan od reportera je pobjegao preko rijeke Kongo, u susjedni Congo Brazzaville. Ako je Ebola ikako pobjegla iz Kikwita, njeni prenosnici bi najprije mogli biti novinari, uključujući i mene – kaže američka novinarka Laurie Garrett, inače dobitnica Pulitzerove nagrada za izvješavanje o epidemiji ebole tokom 1995.
Koliko je ljudi umrlo od virusa ebole, odnosno od virusa tipa Zair, nije poznato. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, bilo je 315 oboljelih i 254 umrla. Postotak smrtnosti bilo je stravično visok, čak 83 posto oboljelih je umiralo. U nekim kasnijim slučajevima i lokalnim epidemija umiralo je 90 posto oboljelih od ebole, no smrt se nije širila po bilo kojem napisanom pravilu. Oni koji bi bili u dodiru sa mrtvim ili oboljelim, često ne bi bili zaraženi. Oni koji bi geografski bili daleko od žarišta bolesti, ipak su umirali. Slično kao i u Evropi za vrijeme epidemija kuge, kada bi čuvari gradskih zidina često jedini preživjeli, dok bi cijeli gradovi nestajali velikom brzinom.
– Istraga je utvrdila da je sedam od 12 članova jednog kućanstva umrlo od lanca prenošenja ebola virusa prošle zime. Jedno područje istrage je otkriti kako je pet članova istog kućanstva na neki način izbjeglo infekciju ili se od nje oporavilo – pisao je krajem maja 1995. “New York Times”.
Šta je bilo s rezultatima spomenute „istrage” nije poznato. Nije poznato ni kako bolest djeluje, zašto nekog ubija, zašto ne. Nije pronađeno ni ono najvažnije: Izvorište bolesti, koje ostaje skriveno negdje u dubini šuma oko rijeke Kongo. No, simptomi ebole su nakon epidemije iz 1995. postali jasniji.
– Signali i simptomi ebole obično počinju s nečim što nalikuje na gripu i karakteriziraju ga umor, groznica, glavobolja i bol u zglobovima, mišićima i području abdomena. Povraćanje, dijareja i gubitak aptetita su vrlo česti. Manje česti simptomi uključuju sljedeće: grlobolju, bol u prsima, štucanje, gubitak daha i teško gutanje. Prosječno vrijeme inkubacije bolesti, između primanja infekcije i prvih simptoma iznosi između osam i deset dana, ali može varirati između dva i 21 dana. U polovini slučajeva na koži se javlja vrlo jak osip. Rani simptomi mogu biti slični onima kod malarije, denga groznice i drugih tropskih groznica, prije nego što bolest uznapreduje do faze krvarenja – opisuje Wikipedia simptome zaraze ebolom.
Ebola može imati razne simtome, slične drugim bolestima poput naše gripe, no u jednom se izuzetno razlikuje. To je obilno krvarenje iz svih tjelesnih otvora.
– U 40 do 50 posto slučajeva zabilježeno krvarenje iz mjesta gdje je koža bušena i gdje postoje tjelesne membrane, gastro – trakt, nos, vagina i zubne desni. U fazi krvarenja, koja obično počinje pet do sedam dana poslije prvih simptoma, unutrašnje i potkožno krvarenje može se manifestirati zakrvavljenim očima i krvavim sekretom povraćanja. Krvarenje ispod kože može imati razne simptome poput ehinoze i hematoma. Zaraženi mogu kašaljati krv, povraćati ili je izbacivati u stolici… Ipak, teško krvarenje je rijetko i obično ograničeno na gastro- trakt. Svi ljudi inficirani pokazuju neke znakove uključivanja cirkularnog sistema, uključujući pojačano zgrušavanje krvi. Ako se oboljela osoba ne oporavi, smrt nastupa zbog sindroma višestrukog otkazivanja organa tokom sedam do 16 dana ( obično od osam do devet dana poslije prvih simptoma) – opis je strašnih posljedica koje virus ebole ostavlja u organizmu oboljelog.
Preživjela sam ebolu!
No, ne umiru svi oboljeli od ebole, neki i prežive, pričajući svijetu stravičnu privatnu golgotu koju su prošli i oni i njihove porodice.
Gloria Tumwijuke je mlada medicinska sestra iz Ugande koja se zarazila pokušavajući spasiti pacijenticu, mladu trudnicu koja je u skromnu afričku bolnicu došla u vrlo lošem stanju. Izgledi za preživljavanje su bili mali, no požrtvovana medicinska sestra će sve učiniti što je u njenoj moći i tu svu humanost skupo platiti.
– Vidjela sam jednu mladu majku koja je bila trudna oko pet mjeseci i u bolnicu je došla krvareći. Mlada trudnica je krvarila iz usta, nosa i ušiju. U bolnicu su je unijeli na madracu koji je već bio pokriven krvlju. Nije mogla govoriti. Pregledala sam njenu historiju i saznala da su su njeni rođaci umrli. Njen muž je umro. Sva njena djeca su umrla. Počela sam je čistiti, davajući joj tečnost i antibiotike. Nakon što sam uklonila njen fetus nastavila je obilno krvariti. Beba je već bila mrtva. O njoj sam se brinula šest sati ali je na kraju ipak umrla. Imala je Ebou. Na kraju sam Ebolu imala i ja – kaže ova medicinska sestra iz grada Kibaalea u Ugandi.
Ova požrtvovana i plemenita žena vrlo brzo će shvatiti šta znači imati opasnu bolest pod svojom kožom. Shvatit će da je djelimično bila i sam kriva jer se nije zaštitila na najbolji način. Žurba da pomogne pacijentici, zaštitne čizme i odijelo koje nije stigla obući, uvalit će je u veliku nepriliku.
– Ja čak nisam ni znala da se Ebola pojavila u Ugandi. U to vrijeme, bolest uopće nije bila poznata u mojoj oblasti…Jednu sedmicu nakon što je pacijentica umrla, počela sam povraćati. Imala sam dijareju i znojila sam se. Čitala sam u novinama da se sumnja na postojanje virusa u našoj okolini. Tad sam vidjela da imam iste simptome Ebole kao što ih je imal i trudna gospođa. Tada sam posumnjala da sam zaražena virusom…Odvukli su me ambulantnim kolima. Uzeli su uzorak moje krvi, ispitali ga i rekli mi da da imam Ebolu. Prebacili su me u izolacionu sobu i počeli liječenje. Počeli su mi davati tečnosti i antibiotike. Pratili su moje stanje vrlo pažljivo. Nisam se mogla pomaknuti iz kreveta. Nisam mogla govoriti. Ništa nisam mogla raditi. Izgubila sam skoro 20 kilograma. Bila sam u bolnici oko mjesec dana prije nego su poslali kući – priča žena koa je preživjela infekciju virusa koju samo deset posto zaraženih preživi.
Gloria Tumwijuke je kaoi većina zaraženih mislila da će umrijeti, no prevarila se. Preživjela je, ali ne bez posljedica.
– Slabo pamtim. Kosa mi ispada. Sva moja kosa je bila opala. Koža mi se gulila. Izgubila sam mnogo kolograma. Srce mi kuca nepravilno. Kosi je trebalo godinu da ponovo naraste. Godina mog života jedva da postoji u mom sjećanju – priča Gloria Tumwijuke .
Ova snažna žena danas je prava afrička zvijezda, obilazi Crni kontinent i bodri ljude uplašene epidemijom ebole. Ona podučava da je ebola opasna, ali da nije nepobjediva i da joj se može i mora suprotstaviti. Nova epidemija proglašena u februaru ove godine otkrila je još jednu tužnu stvarnost. Farmaceutska industrija ima cjepiva i odgovarajuće lijekove za borbu protiv ebole, ne želi ulagati u njihovo istraživanje. Od ebole uglavnom umiru Afrikanci i ne umire ih dovoljno da bi se kompanijama ulagalo u masovnu proizvodnju lijekova.
Siromašne afričke zemlje i njihove korumpirane vlade ponovo su se našle licem u lice sa svojim starim, nevidljivim, ali opasnim neprijateljem koji ubija 90 posto svojih žrtava. Vladama nekadašnjeg Zaira, današnjeg Konga, Ugande, Siera Leonea, Gvineje, Liberije nije preostalo ništa drugo nego ono što su radili decenijama prije, ali stručnjaci upozoravaju da “Cordon Sanitaire” više ne pruža zaštitu kao nekada, kada ga je diktator Mobutu uveo 1976. i tako zaustavio prvu pozatu epidemiju ebole. I ova nova epidemija će prestati nakon nekoliko stotina mrtvih, to je sigurno. O eboli znamo malo, no znamo da će se vratiti. Godine 2033., neki novi medij, jer novina i časopisa tada sigurno neće biti, izvijestit će o novoj epidemiji ebole u dubinama Afrike, epidemiji koja se mogla spriječiti da su veliki, bogati i moćni to željeli i da su u vakcini protiv ebole vidjeli veliki profit. Svijet u kojem živimo nije pošten, no svijet je globaliziran s globaliziranim bolestima poput ebole koje ne biraju na čija će vrata zakucati. Bilo da su vrata siromašnih afričkih koliba ili vrata onih koji samatraju da su problemi negdje daleko i da će ih ebola zaobići, jer imaju bijelu kožu. “Neće nas” taktika je najgora taktika.
Tajna jedne termos-boce
U septembru 1976. jedna je plava termos-boca stigla u Institut za tropsku medicinu u belgijskom Antverpenu.
– To je bila normalna boca, onakve kakve koristite da biste svoju kafu sačuvali toplom – kaže za BBC Peter Piot ( 65) , tada 27-godišnji mladi naučnik.
No, vrlo brzo je bilo jasno da termos boca nije napunjena kafom, nego nečim mnogo neobičnijim i potencijalno opasnim. Bila je to ljudska krv koja se miješala s komadićima leda. Uz bocu je stigla i rukom pisana poruka. Poruku je sastavio belgijski ljekar zaposlen u tadašnjem Zairu, pišući da krv pripada medicinskoj sestri, također Belgijanki, koja je oboljela od misteriozne bolesti koju on ne može identificirati. Grupa mladih naučnika, iako pomalo uplašena zbog opasnosti koju zaražena krv predstavlja, ipak je odlučila ispitati o čemu se radi. Otkriće je bilo šokantno.
– Vidjeli smo nešto je izgledalo kao giganstki crv. To je vrlo neobičan oblik za jedan virus. Samo je jedan virus izgledao tako i bio je to Marburg virus…Teško je svo to opisati, ali se sjećam da sam bio zaista uzbuđen. Osjećao sam se vrlo počašćen tim momentom otkrića – sjeća se Piot, danas direktor ugledan londonske škole za higijenu i tropsku medicinu.
Zanimljivo, termos-boca napunjena krvlju zaraženom smrtonosnom ebolom, do laboratorije u Belgiji je putovala redovnom putničkom linijom iz Kinshase, u torbi jednog putnika. Kakve su mogle biti posljedice za čovječanstvo da se ta boca izgubila ili razbila, može se samo pretpostaviti.
Film Outbrake
Desetog marta 1995. godine u američka kina je stigao “Outbrake”, film katastrofe o grupi naučnika koji putuju u Kongo kako bi se borili protiv epidemije smrtonosnog virusa. U filmu su glumile velike zvijezde Dustin Hoffmann, Morgan Freeman, Kevin Spacey i drugi, a sasvim je jasno da je bolest koju su scenaristi nazvali „motubu”, zapravo ebola. Film nije ostvario pretjerano velik uspjeh kod publike i tokom proteklih 19 godina je pao u zaborav. Sve dok ove godine, odnosno desetog marta, tačno 19 godina nakon premijere filma, vlada Gvineje nije objavila da se ebola vratila i proglasila epidemiju.
Bolest i jedna tužna rijeka
Yambuku je zabačeno mjestašce u kojem se bolest pojavila prije 38 godina. Zairski doktor je tada pozvao najbolje belgijske naučnike, uključujući i mladog Petera Piota, dao ima na raspolaganju opremu u sredstva i zatražio da otkriju šta se, zapravo, dešava u Yambuku i kakva je misteriozna bolest od koje ljudi umiru. Bolest tada još nije imala svoje ime.
– Razmišljali smo da bolest nazovemo Yambuku groznica. No, nismo željeli stigmatizirati bilo koje mjesto – kaže Piot.
Novu, strašnu bolest su stoga nazvali po Eboli, rijeci koja je bila najbliža selu u kojem se bolest pojavila.
Prenošenje i simptomi
Simptomi ebole su slični običnoj gripi, uz povišenu temperaturu, malaksalost, povraćanje, ali i obilno krvarenje iz tjelesnih otvora…Ebola se ne prenosi običnim rukovanjem, boravkom u prostoriji s drugim zaraženim ili dahom. Isključivo se prenosi tjelesnim sekretima, mokraćom, spermom, krvlju ili pljuvačkom