Naša kolumnistica Indira Kučuk-Sorguč autorica je nove predstave „Tako ti je mala moja kad ljubi Mahalac”, koju će predstaviti publici 5. decembra u Kamernom teatru 55 u Sarajevu. U naslovnoj ulozi je mladi bh. glumac Nerman Mahmutović.. Glavni junak dolazi nam iz Mahale, sredine koja njeguje kodeks tradicije. U sudaru s modernom Evropom on se gubi i njegova muškost se preobražava, mijenja i razvija u neslućenom pravcu. On liči na dvorsku ludu koja na putu uspostavljanja sebe kao Mahalca i Evropljanina govori istinu, ali ona čak ne dopire ni do njegovih ušiju. Njegovu ženu, Evropljanku ili pokondirenu Bosanku, glumi izvanredna Negra Čičić.
U jednom od razgovora za medije rekli ste kako ste, nakon dolaska iz Zavidovića u Sarajevo, željeli postati konobar ili pjevač. Ipak, talent je pobijedio, a na prijemnom ispitu ASU prošli ste s monologom na kojem su radili Vaš amidža i njegov prijatelj. Je li to sve tačno?
– To je istina. Ja sam želio u životu najprije da se kutarišem srednje škole i onda da slobodno živim, da budem konobar i da pjevam. Gde god da me zovnu na području Općine Zavidovići, koja je povelika i proteže se od Ponijera na zapadu do Maoče na istoku, to jest od Ze-Do do Tuzlanskog kantona. Ponekad sam išao da pjevam u Žepče i Maglaj. Prevrat se desio kad su roditelji digli kredit da prave kuću i onda je mati rekla:”Kakva, bolan, kuća, preče nam je da malog iškolujemo”.
Moj cilj je bio da pokušam upisati fakultet na kojem nema prijemnog. A iza svega toga krila se moja namjera da dođem u Sarajevo, u tu oazu sreće, te promovišem demo snimak svoje pjesme. Pa sam skovao plan da to uradim, radim kao konobar i ostanem u velikom gradu, kako bih postao pjevač, odnosno zvijezda. Ja sam tad mislio da Sarajevo samo na mene čeka, ali morao sam otići na prijemni, jer se mati nikad ne laže.
Kako je to izgledalo?
– Za prijemni sam kao pripremio tekst čiji su autori bili moj amidža Hake i njegov prijatelj Dževad. Tekst je bio veoma aktuelan, radilo se o momku koji je došao da se zaposli, a ja sam u taj tekst unio cjelokupnog nezaposlenog mene, tako da je komisija na Akademiji, sva ta bh. profesorska elita, ostala u stanju čuđenja koje mi ni dan-danas neće postati jasno. Tada su prijemni ispiti bili otvorenog tipa, pa je publika ostala očarana. Tu pokupim prvi aplauz i tada mi se dopalo da glumim. I tako pa do danas, a prošlo je nekih 12 godina, ostao sam glumac koji voli aplauze kao cuko koji voli vozove. I prođem ja tako na Akademiju i diplomiram, a sve to vrijeme konobarišem, pođahkad i glumim, što znači da sam polukonobar-poluglumac.
U periodu pripreme za dolazak u Sarajevo rekli ste da Vam je glavni bh. grad „ličio na Hollywood”. No, ono što ste kasnije zaključili jeste da postoji sličnost samo prema snazi, kažete, gay lobija…
– Zajedničko Sarajevu i Hollywoodu jesu ti famozni gay lobiji koji upravljaju podjelama uloga u teatarskim kućama, a i na filmu. Evo, jedne istinite priče: Jedan stranac je došao u kafić u kojem sam radio i rekao mi: „Čuo sam da si mnogo talentiran, da hoćeš da radiš, vidim vrijedan si, te je izvadio kartu svijeta i rekao mi pokaži prstom gdje ćeš da te odvedem”. A ja sam pokazao na Majorku, ne znajući šta hoće. Kontam sažalio se čovjek na mene. I onda mi je pokazao na mobitelu slike evropskih glumaca kojima je on pomogao i ja sam se naložio. Ali, ne na njega, nego na Majorku. Onda je on malo više popio i postao malo više agresivan za moj ukus. Onda sam ja izračunao dva i dva prvi put u životu i shvatio sam da, premda sebe smatram dobrim čovjekom, nisam mu mogao pružiti to što je on od mene tražio. A onda je on meni kao pravi Evropljanin rekao: „Ok, and go and fuck yourself”. Ja sam njemu na to odgovorio: „ E moj burazeru, nećeš se ti toga ovdje nafatat'”. A on meni: „Moj prijatelju, da znaš kol’ko ne znaš. Šta ti misliš da ja ovdje džaba dolazim.” I dan-danas žalim što nisam otišao da vidim… Majorku.
Do konačnog uspjeha u teatru, vrlo često i veoma uspješno ste mijenjali kolege ukoliko su odsustvovali iz predstave. Da li Vas je to frustriralo ili…
– Ne. Naučio sam kako za tri sata savladati tekst od 90 strana. Naučio sam i to da uvijek bolje prolaze oni koji se znaju zacijeniti, makar zadnje letve bili, totalni duduci i diletanti sa diplomom. Naučio sam da nikad više tu glupost ne treba da ponavljam, jer taj šok oduzima definitivno 15-20 godina života.
I onda dolazi predstava „Mahalac”. Kako se desila saradnja s Indirom Kučuk-Sorguč?
– Mene je Indira iz kanala izvukla. Rekla mi je da je vidjela molećive oči iz kanala koje su govorile: “Uzmi mene, uzmi mene!” A ona, k’o veliki džomet, sažalila se i rekla: „Uzet ću te ako ćeš biti pametan”. Ja sam rekao: „Hoću, hoću.” A gdje neću. Hoću i ja da putujem u Švedsku, Dansku, Austriju, Australiju… I da vidim Veliku jabuku.
Indira je kolumnama i knjigama razbila krivu sliku o mahali, mahaluši i, evo, mahalcu, koja je, prema pravilu, nosila negativnu konotaciju za one koji ne znaju dušu mahale. Kako je bilo ući u taj lik i kakav je to pravi Mahalac?
– Iako dolazim iz provincije, dolazim iz mahale, i bio sam mahalac. A kad sam došao u Sarajevo, imao sam tu sreću da sam se družio s mahalcima i nikad ne mogu da zaboravim njihovu srdačnost, darežljivost i gostoprimstvo. Koliko sam puta samo prespavao u njihovim kućama, koliko su me puta štitili od džeparoša i drugih papaka koji su me ovakvog snažnog, robusnog i prelijepog htjeli da biju…
Bliži se premijera, pa je logično da Vas pitam imate li tremu?
– U „Mahalcu” sam još dok ga je igrao onaj (Dragan Marinković op.a.), jer sam potajno pikirao na tu ulogu. Naprosto, ako i za šta imam nos, to je za dobar projekt. Iz čitavog tog hršlusa jedino sam ja hajrov’o, jer sam dobio da igram ulogu koja je praktično za mene pisana. Od aprila sam u projektu. Jedino mi je za ramazan Indira dala slobodno, pošto se ispostavilo da ne mogu da mislim na prazan stomak. Imam ogromnu tremu i volim tremu. Na scenu sam jednom izašao bez treme, a bolje da nisam.
Nakon premijere u Sarajevu, slijede gostovanja… Gdje ćete sve ići s predstavom?
– Hoću i ja da odem u Švedsku! A ići ću, odmah nakon sarajevske premijere, u Hrvatsku. Trinaestog decembra smo u Splitu. Vjerujem da će im se i moja uloga svidjeti i da ćemo kao i „Mahaluša” igrati predstavu za predstavom. A onda poslije Nove godine, računam, da ćemo barem u 80 dana obići pola dunjaluka.