Sarajka Edita Mujkić od 1994. godine živi u dalekoj Australiji, gradu Melbourneu. U maju 1992. pobjegla je iz ratom razorenog Sarajeva s dvoje male djece, u posuđenom automobilu, s dvije torbe i pedeset američkih dolara u džepu. Njen suprug Goran je ostao, zarobljen u okupiranom Sarajevu. Vjerovali su da je to samo na nekoliko mjeseci. Nakon pet mjeseci čekanja Gorana u Splitu, Edita i njena djeca odlaze u Englesku. Prošlo je još mnogo mjeseci dok je svaki Goranov pokušaj bijega propao. Edita je znala da mu mora pomoći. Istraživala je svaku opciju, ali svaka ideja se činila beskorisnom sve dok jednog dana dijelovi slagalice nisu počeli padati na svoja mjesta.
Iz želje da djeci ostavi pisani trag o tome zašto su otišli iz Sarajeva, kroz šta su prošli i kako su došli u Melbourne, odlučila je da napiše memoare „Između prije i poslije“.
– Trudila sam se da to uradim na zanimljiv način, s mnogo detalja, da ih priča zainteresuje kada je budu čitali. Sve je to išlo jako polako, trebalo je srediti dokumentaciju, pisma i slike koje sam imala. Onda sam iz čiste znatiželje poslala isječak na jedno takmičenje 2016. i bila u prvih 20, u otprilike pet posto od ukupno prijavljenih. Kada sam pogledala kvalifikacije ostalih na listi, svi su imali diplome, magistrature i doktorate iz engleskog, historije, literature. To me je, naravno, ohrabrilo da nastavim s pisanjem jer ne samo da mi engleski nije maternji jezik, moje obrazovanje i profesija nisu vezani za literaturu, diplomirala sam na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu i cijeli život radila kao informatičar – istakla je na početku razgovora.
Dobili ste brojne nagrade, koliko Vam to znači?
– Nakon prve nagrade nastavila sam malo intenzivnije da pišem i da šaljem isječke na takmičenja. U narednih par godina sam dobila još tri nagrade, jedna od njih je bila druga i jedna prva nagrada. Svaka nagrada mi je dala snage da se još više posvetim rukopisu i dovedem ga na nivo za koji sam ja mislila da je vrijedan izdavanja knjige.
Izdavača, ipak, nije bilo lako naći. Do izdavača me je dovela kratka priča koju sam poslala na takmičenje i koju je Hawkeye Publishing objavio u antologiji kratkih priča u januaru 2021. Kada sam im rekla da je priča bazirana na mojim memoarima, pročitali su cijeli rukopis, dopao im se i tako je krenula priprema za izdavanje.
Šta je bio Vaš cilj s ovom knjigom i kakve su reakcije čitatelja?
– Nakon što sam shvatila da će se rukopis pretvoriti u knjigu koja će se izdati, cilj mi nije bio samo da ostavim priču mojoj djeci nego da pokažem cijelom svijetu, ili bar onima koji će pročitati moju knjigu, kakvu tešku tragediju rat uzrokuje, koliko su porodice ugrožene u takvim situacijama, naročito djeca, te koliko pažnje, ljubavi i podrške je potrebno da se porodica ratnih izbjeglica sačuva i djeca zaštite od posljedica rata.
Neizmjerna ljubav između roditelja i prema djeci je tu, naravno, esencijalna, jer daje snagu da se ustane iz kreveta svaki dan i da se bori za ono što se taj dan može postići, ali isto tako je bitna ljubav i podrška prijatelja, poznanika, čak i relativnih stranaca. Ja sam iz Sarajeva izašla sa dvoje djece, bez para, u posuđenom autu. Da nisam imala pomoć prijatelja u samom početku, a kasnije i ogromnu pomoć i podršku ljudi koje sam upoznala tokom izbjeglištva, naša priča možda ne bi imala sretan završetak.
Reakcije recenzenata i čitalaca su prevazišle sva moja očekivanja. Od pohvala poznatih i priznatih australskih pisaca i novinara do zahvalnica poznatih i nepoznatih čitalaca što sam ostavila lijepo napisano svjedočanstvo o priči kakvu su mnoge izbjeglice iz Sarajeva proživjele, ali možda nisu u stanju da to pretvore u pisanu riječ, priču o ratnom iskustvu žene, majke, i djece koji snose posljedice rata na načine o kojim se rijetko izvještava. I recenzenti i čitaoci su knjigu pročitali u jednom dahu, često u dan-dva, jer su ih emocije vukle da čitaju dalje.
Knjiga je izdata u Australiji 1. marta ove godine i još nije prevedena na bosanski, a ja bih to zaista silno željela.
Kako gledate na današnju situaciju u svijetu i nadate li se pozitivnom ishodu?
– Da nisam vjerovala u bolje sutra 1992., a i moj cijeli život, i prije i poslije, ja ne bih bila tu gdje sam sada, u sretnom braku, s dvoje divne odrasle djece, i knjigom izdatom na engleskom jeziku.
Bez obzirna na to što se dešava oko nas, ljubav nam daje snagu i nadu za bolje sutra. Najvažnije od svega na svijetu je da volimo i da smo voljeni. Tada sve ide lakše, sve poteškoće i svi problemi izgledaju i manji i rješivi.
Da li planirate još nešto objavljivati?
– Još sam jako angažirana na promociji prve knjige tako da trenutno nemam vremena aktivno raditi na sljedećoj, ali ideja imam i nadam se da ću uskoro početi novi rukopis.
Opišite nam malo Vaš život u Australiji, imate li prijatelje iz Bosne i Hercegovine?
– Život je isti ma gdje da živite ako imate posao, ili bilo kakav izvor prihoda, sretnu porodicu i nekoliko dragih prijatelja. Naš krug prijatelji čine ljudi iz raznih dijelova bivše Jugoslavije, a naravno i Australijanci. Moj moto je uvijek bio da je važno kakav je čovjek, a ne odakle je.
Druženje s prijateljima iz mladosti, koji su sada razbacani po cijelom svijetu, uglavnom je virtuelno. S nekolicinom se svakodnevno razmjenjuju poruke, a viđamo se kad imamo priliku. Australija je svima mnogo daleko tako da su se samo rijetki odlučili da nas posjete u Melbourneu, ali mi vrlo često dolazimo u Evropu i uvijek pokušamo da se vidimo sa što više prijatelja.
Koliko često dolazite u BiH?
– Dugo smo dolazili u Sarajevo svake godine, ali sticajem okolnosti ja nisam bila nekoliko godina. Dvije-tri godina zbog povreda koje su otežavale putovanja, a 2-3 godine zbog Covida. Ali, svakako se nadam da ću ponovo i vrlo skoro prošetati ulicama rodnog grada.