U svijetu u kojem su pravila, zakoni i odgovornosti svakodnevica, rijetki su oni koji uspijevaju pronaći prostor za nježnost, maštu i introspekciju. Dženana Glavinić je jedna od njih. Rođena u Živinicama, danas svoj život i stvaralaštvo gradi u Sarajevu. Kao magistrica pravnih nauka, zaposlena je u zdravstvu, gdje se od nje očekuje preciznost, racionalnost i dosljednost. No, iza te stroge strukture krije se svijet riječi, stihova i fotografija, svijet u kojem Dženana nalazi sebe.
– Kreativnost mi je neophodna koliko i disciplina, jedno me uzemljuje, drugo uzdiže – kaže Dženana za „Azru“ i dodaje:
– U svemu što radim, tražim balans između glave i srca, i vjerujem da se upravo tu, između reda i slobode, rađa ono najljepše.
Njen prvi rukopis, knjiga „Veliko nevidljivo pero“ nastajala je godinama. Objavljuje je kao samostalna autorica u martu 2025. godine, a u njenoj srži su dnevnički zapisi i intimna poezija, proizašla iz bola, promišljanja i ljubavi.
Pravo i književnost
– Nisam nikada razmišljala o tome kako su se pravo i književnost spojili u meni. Možda se čini da su to svjetovi koji ne mogu zajedno, ali u meni su pronašli način da koegzistiraju. S obzirom na to da sam ja jedna analitična Djevica, kroz svakodnevicu me vodi razum, ali književnost i emocija koja nastaje dok pišem i čitam me čine živom. Moj analitički um jednako je prisutan kao i kreativni duh. Spojili su se onda kada sam shvatila da mi oboje trebaju, i reda i slobode – govori autorica.
Na pitanje šta je bio presudan trenutak za početak pisanja ove knjige, Dženana iskreno odgovara:
– Ne bih to nazvala presudnim trenutkom. Oduvijek sam pisala, ali trebalo je da se desi presudna osoba koja je prepoznala posebnost u mom pisanju. To je bila moja profesorica B/H/S jezika i književnosti Alma Šahbegović, kojoj sam neizmjerno zahvalna na podršci i izgrađenom samopouzdanju. Dala mi je krila i tada sam shvatila da riječi koje godinama pišem samo za sebe imaju snagu da dotaknu i druge.
Zatim nastavlja:
– Ova knjiga je duboko lična. Mašti sam dala prostor da udahne boje onome što je možda bilo sivo. Ponekad sam događaje iz prošlosti gledala očima sadašnje sebe, a ponekad sam dozvolila da riječi sanjaju ono što stvarnost nije stigla da ponudi. Pisanje mi je bilo i ogledalo i utočište.
Međutim, da bi riječi iznutra mogle biti izgovorene naglas, bilo je potrebno proći kroz proces unutrašnje katarze.
– Morala sam otpustiti strah da ću biti neshvaćena, da sam previše ogoljena, da ću biti prepoznata tamo gdje sam pokušala da se sakrijem. Otpustila sam i sumnju u to da ono što pišem ima vrijednost. Ova knjiga je moj čin povjerenja prema sebi, ali i prema čitaocu – dodaje Glavinić.
Sloboda stvaranja
Dok joj pravna karijera donosi stabilnost i jasnoću, pisanje joj daje ono što zakon ne može:
– Pisanje mi je pružilo prostor u kojem nisam morala da dokazujem, objašnjavam niti pobjeđujem. Dovoljno je bilo da osjećam. Tamo gdje pravo traži strogu formu i proceduru, pisanje mi je dalo prostor da budem i ranjiva i zbunjena, da ne moram znati sve. Daje mi slobodu da budem nesavršena.
Uprkos izazovima svakodnevnog posla, stihovi nalaze svoj put.
– Moj posao od 9 do 17 ne ostavlja puno prostora za izlete u svijet poezije. Dan mi je ispunjen rokovima i procedurama, ali ako mi stih ipak ‘pokuca’, bilo u pauzi, na semaforu, u nekoj tišini između zadataka, ja ga zapišem. Nekad samo riječ, nekad cijeli red. Pisanje više nije obaveza ni plan, već mali unutrašnji bijeg koji se dogodi kad mu se prepustim – ističe ona.
Na kraju, kad se postavi ono vječito pitanje, pravila ili osjećaj, Dženana zna svoj odgovor:
– Pravila su važna, ona nam pomažu da ne zalutamo, da se sačuvamo. Ali po osjećaju se živi. Osjećaj je onaj tihi kompas koji nas vodi tamo gdje razum možda ne bi ni pokušao. Kada biram srcem, onda zaista osjećam da sam živa. Pravila me usmjeravaju, ali osjećaji me pokreću. Zato, ako bih morala birati – birala bih osjećaj. Jer u njemu ima više mene.
„Veliko nevidljivo pero“ nije samo knjiga, već je intimna mapa jedne duše koja ne pristaje na jednostavne odgovore. Dženana Glavinić piše tiho, ali ostavlja dubok trag. I pokazuje da tamo gdje se dodiruju pravo i poezija, nastaje prostor za najiskrenije čovjekovo biće.