One su neustrašive, autentične i u potpunosti svoje. Tri mlade žene iz različitih profesionalnih svjetova – mode, filma i medicine – povezuje ista misija: uspjeti na vlastiti način, slušajući intuiciju umjesto šablona. S nama su podijelile priče o odrastanju, preprekama koje su savladale i snovima koje još sanjaju, ali i vizijama kojima žele pomjeriti granice u svojim industrijama.
Pripadnice generacije Z – rođene između 1997. i 2012. – već danas oblikuju svijet oko sebe. Donose svježinu, inovativnost i onu posebnu dozu hrabrosti koja mijenja pravila igre. One ne čekaju prilike, već ih same stvaraju. I upravo zbog te iskrene strasti, autentičnog izraza i odlučnosti da ostave trag, ove mlade žene postaju inspiracija generacijama koje dolaze.
Dalila Bistrić, umjetnica
Dalila Bistrić je dizajnerica, umjetnica i edukatorica, koja ne traži pažnju, već pažnju zaustavlja. Njen rad govori jednako tiho koliko i snažno. U Sarajevo je došla sama, ali nije došla prazna — nosila je sa sobom snove, vjeru i odlučnost da ne bude još jedno lice u masi.
Koliko je, prema Vašem mišljenju, teško uspjeti kao žena u današnjem društvu?
– Uspjeti kao žena danas znači koračati putem na kojem još ima više očekivanja nego istinske podrške. To nije samo borba za prostor, već borba za pravo na autentičnost, na slobodu izbora i izraza – bez potrebe da se pravdate, objašnjavate ili uklapate. Svakodnevno se suočavam s izazovima koji ne dolaze nužno iz otvorene diskriminacije, već iz tihe sumnje u sposobnost žene da istovremeno bude snažna i nježna, kreativna i analitična, moderna i dostojanstvena. Najveći izazov je zadržati tu unutrašnju dosljednost i mir — da vas tuđa ograničena očekivanja ne pokolebaju.
Šta Vas je motiviralo da krenete tim putem?
– Nisam birala ovaj put jer je bio lagan, nego jer je bio moj. Kroz dizajn sam pronašla prostor gdje mogu biti potpuno svoja, gdje mogu ispričati ono što se riječima ne kaže. To je moj način da stvarnost prevedem na jezik izražavanja, prostor otpora, način da se tišina pretvori u poruku. U Sarajevo sam došla iz manjeg mjesta, bez igdje ikoga, osim Boga i vlastite tihe odlučnosti. Nisam imala poznanstava, ni oslonac. Imala sam vjeru. Sebe. I snove koji su, uprkos svemu, ostali glasniji od straha. Bilo je trenutaka tišine koji su boljeli više nego riječi, ali nikada nisam odustala. Jer ono što nas oblikuje ne dolazi iz komfora, već iz borbe — a ja sam birala da me ne slome, nego izgrade.
Šta za Vas znači pojam uspjeha?
– Za mene, uspjeh nije destinacija. Uspjeh je stanje duha. On se ne mjeri onim što posjedujemo, već onim što ostane kada sve površno skinemo — principima koje nismo izdali, vrijednostima koje smo odbranili i ljudima koje smo dotakli svojim postojanjem. Uspjeh je kad ostaneš čvrst, a nisi ogorčen. Kad si ranjiv, ali nisi pokleknuo. Kad tvoj rad ima dušu, a tvoj hod smisao. Uspjeh je tiha postojanost u vremenu koje traži buku.
Koja Vaša osobina ili vještina je najviše zaslužna za Vaš uspjeh?
– Ostajem dosljedna čak i kad bi bilo lakše odustati. Kada tvoje prisustvo inspiriše, ne jer si najglasniji — već jer tvoja tišina nosi poruku. Kada znaš da si ostavio trag — ne na sceni, već u svijesti onih koji dolaze poslije tebe. Najviše me oblikovala dosljednost. To nije tvrdoglavost, nego tihi otpor. To je vjernost sebi — i snaga da to nosiš kroz sve izazove, bez savijanja, bez žrtvovanja suštine. U svijetu koji traži da budeš neko drugi, ostati svoj je radikalan čin.
Šta biste poručili mladim djevojkama, koje su drugačije i žele uspjeti?
– Za sve djevojke koje osjećaju da su drugačije: ne pokušavajte da se uklopite. Ako ste drugačije, to nije mana. To je dar. Kad vas pokušaju utišati — govorite kroz ono što stvarate. Kad vas pokušaju slomiti — stojte još uspravnije. Jer tamo gdje se spajaju bol i snaga, rađaju se žene koje više ne traže dozvolu da postoje. Ako vas vjera drži uspravnom, niko vas ne može pomjeriti. Ako vam je duša čista, ne treba vam ni opravdanje ni potvrda. Vaša tišina može biti najglasnija poruka. Ne tražite da vas puste naprijed — vi otvarate vrata. A kad to učinite, ostavite ih širom otvorena — za sve koje dolaze iza vas.
Glumica Lejla Hakalović
Lejla ima tek 22 godine, ali iza sebe već nosi godine rada na sceni – prvo kroz ples, a danas i kroz uloge koje istražuju slojeve ljudske prirode. Svjesna je da je uloga glumice mnogo više od svjetla reflektora – to je stalni rad na sebi, borba da ostane svoja, i snaga da bude ogledalo društva, ali i same sebe.
Kako je izgledao Vaš prvi susret s pozorištem ili kamerom?
– S kamerom se snalazim jako dobro, jer rad na filmu i ispred kamere ipak je lakši nego na “daskama koje život znače”. Kamera vam pruža određenu zaštitu – postoji osjećaj sigurnosti jer znate da, ako napravite grešku, uvijek možete ponoviti kadar. U pozorištu je potpuno drugačije. Da je gluma sport, pozorišna gluma bi sigurno bila ekstremni sport. Onog trenutka kada izađete na scenu, prepušteni ste samo sebi i svom partneru. U tom trenutku stvarate – i ako se dogodi greška, morate se odmah snaći.
Kada ste shvatili da je gluma Vaš put?
– To sam shvatila prilično rano, jer sam oduvijek bila dijete koje je voljelo biti u centru pažnje, praviti male predstave za porodicu. A plesom se bavim već 15 godina, tako da sam, na neki način, odrasla na sceni.
Šta je za Vas bio prelomni trenutak u kojem ste shvatili koliko ste, zapravo, snažni i sposobni da mijenjate svoj život iznutra?
– Najteži izazov je izboriti se sama sa sobom, otkriti sebe sebi i shvatiti da itekako može, svaka od nas, postići šta god želi i izaći iz svake situacije u kojoj se nalazi. Jer jednom kada spoznate sebe nećete moći dopustiti da živite život koji se ne slaže s vašom istinom.
Koliko je izazovno ostati vjeran sebi u svijetu glume, gdje se često traži da budeš neko drugi?
– Kada se od tebe traži da budeš neko drugi, to se odnosi na uloge i likove koje igramo – i to nije teško. Lakše je biti neko drugi nego ostati vjeran sebi. Jer, da bismo to mogli, prvo moramo pronaći sebe. Imam 22 godine i još sam na tom, nimalo jednostavnom, putu samopronalaska – kao i mnogi drugi. Ali na tom putu stalno otkrivam nove strane sebe. Kad god naiđem na neku koja mi odgovara, trudim se da je njegujem. Još se pronalazim – i vjerujem da je i to dio ljepote života.
Kako se nosite s kritikama i pritiscima koje nosi javna profesija, posebno kao mlada žena?
– Prema mom mišljenju, najvažnije je razumjeti da sve počinje od nas samih. Život je pun plima i oseka, nepredvidiv je – i ne možemo uvijek očekivati da će sve ići glatko. Vjerujem da svaku kritiku – bilo od profesora, mentora ili reditelja – treba prihvatiti kao dobronamjernu. Jer jedino tako mogu rasti i postati bolja glumica.
Plesačica Azra Zulčić
Za Azru je ples mnogo više od pokreta — to je jezik kojim se izražava kad riječi nisu dovoljne. Odrasla u ritmu muzike i samodiscipline, danas kroz ples istražuje emocije, identitet i granice koje svakodnevno pomjera. Inspiraciju crpi iz plesnog kluba koji je bodri, ali i iz tišine u kojoj najdublje stvara. Za nju, tijelo govori ono što duša ne stigne da izgovori — iskreno, snažno i do kraja autentično.
Koji je bio najteži trenutak na Vašem plesnom putu, kako ste ga prebrodili?
– Najteži trenuci za mene su mentalne i kreativne blokade koje sam doživjela u procesu plesnog stvaranja. I dalje mi se događaju, ponekad iznenada, bez jasnog razloga – kao tiha sumnja koja se uvuče u svaki pokret. Ali upravo tada se oslonim na ono što me i dovelo do plesa – ljubav, strast i duboka želja da kroz pokret ispričam priču. To su sile koje me pokreću i kad sve drugo stane. U trenucima krize podsjećam se zašto sam počela, i nastavljam dalje – možda sporije, tiše, ali s istom vjerom u ono što radim.
Koliko je, prema vašem mišljenju, teško opstati u umjetnosti kod nas, i šta Vam to daje snagu da istrajete?
– Umjetnost je vrlo zanemarena na našim prostorima, a ples kao takva je pri samom dnu ljestvice. Ono zbog čega istrajem jeste plesna zajednica koja nas kao individue tjera dalje da se jače i više borimo.
Na koji način Vam ples pomaže da ostanete povezani sa sobom i svojim emocijama?
– Ples je za mene bezdan – prostor bez granica u koji mogu prosuti sve svoje emocije, a da se nikada ne ispuni do kraja. On je tišina kada riječi ne mogu izraziti ono što osjećam, i snaga kad mi ponestane daha. Svaki dan kroz pokret stvaram nešto novo i istovremeno otkrivam dijelove sebe za koje možda nisam ni znala da postoje. Ples mi daje mogućnost da ostanem povezana sa sobom – s onim što osjećam, sanjam, prolazim. To je moj prostor slobode, istine i neprekidnog dijaloga sa sobom.
Da li ste se ikada osjećali neshvaćeno ili potcijenjeno kao žena u plesnom svijetu?
– Žene su potcijenjene u svakoj branši, ali u ovoj rekla bih da to ne dolazi do izražaja, naprotiv, žene se smatraju ravnopravnim konkurentima. Svakodnevno pomjeramo granice ka većem i onom što se smatralo nemogućim za jednu osobu nježnijeg spola.