Mladi bh. glumac Rijad Gvozden, nakon što je ostvario nekoliko zapaženih uloga u filmovima domaće, ali i strane produkcije, u naredna četiri mjeseca će se posvetiti radu na dva velika projekta. Potpis na ugovorima još je svjež, a on obično podrazumijeva da se o ulogama ne govori dok se projekti ne snime i ne pripreme za premijeru. Ovaj 29-godišnji glumac naročite simpatije domaće i regionalne publike stekao je igranjem u predstavi “Bosanac na odmoru”, koja će uskoro doživjeti svoje 100. izvođenje. Monodrama je igrana širom BiH, ali i u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Njemačkoj, Norveškoj i Sloveniji. Publika će je ponovo imati priliku gledati 10. februara u Centru za kulturu Jelićeva u Sarajevu. Rijad se nedavno okušao i u novoj ulozi, u spotu Lepe Brene.
– Spot je režirao Haris Dubica, s kojim sam prošlog ljeta sarađivao snimajući spot „Sail on“ Ashera Monroea. Sviđa mi se njegov način rada, odnosno što u te tri do četiri minute, koliko spot uobičajeno traje, želi ispričati jednu cjelovitu priču, a time glumcu daje priliku da radi svoj posao, koji će u konačnici samo biti plasiran kroz jedan drugi medij. Snimanje ovog spota je bilo zanimljivo i za mene drugačije iskustvo.
Oduševili ste publiku širom BiH, ali i u gradovima u Hrvatskoj i Crnoj Gori, monodramom „Bosanac na odmoru“. Jeste li očekivali ovakav uspjeh predstave, kakav je njen dalji život i planirate li novu monodramu u skorijoj budućnosti?
– Predstava će uskoro doživjeti 100 izvođenja, čime se iznimno ponosim. Nastala je sasvim spontano, nakon razgovora s prijateljem i autorom teksta Esmirom Salihovićem. Ljudi su je, uistinu, zavoljeli. Igrao sam je u Njemačkoj, Norveškoj, Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, a gotovo da nema grada u BiH u kojem nismo igrali, u nekima i više puta. Splitsku dvoranu „Lora“ smo napunili šest puta, a posebno me raduje kada u publici vidim ljude koji predstavu gledaju po drugi ili treći put. Reakcija publike je za svakog glumca iznimno važna i za mene je bila vjetar u leđa. Radeći na ovoj predstavi, spoznao sam da mi forma monodrame odgovara, tako da već radim na novom projektu, koji će se, nadam se, također svidjeti publici.
Završili ste Srednju saobraćajnu školu u Gračanici, šta se prelomilo u Vama pa ste na kraju izabrali glumu za životni poziv, preselili se u Sarajevo i upisali Akademiju scenskih umjetnosti?
– Sve se desilo na čudan način. Dugo vremena sam vjerovao da ću jednog dana biti policajac ili vojnik, bavio sam se i fudbalom, mislio sam da bih jednog dana mogao biti dobar golman. Međutim, s nekih 16-17 godina sam „otkrio“ glumu i dileme više nije bilo. Znao sam da će to definitivno biti moj put i danas sam sretan što sam napravio taj izbor.
Za vrlo kratko vrijeme ostvarili ste nekoliko zapaženih uloga, igrali u filmu Danisa Tanovića, imali glavnu ulogu u crnogorskom filmu “Film u boji”, u japanskoj verziji “Boška i Admire”, a također ste za njemačku produkciju snimili remake filma “Winnetou”. Postoji li neka saradnja koja Vam je naročito prirasla srcu, kroz koju ste najviše profesionalno rasli i sazrijevali?
– Poseban je osjećaj kada odmah na početku profesionalnog puta dobijete priliku raditi s najboljima, a moja prva profesionalna saradnja bila je s Danisom Tanovićem, najznačajnijim rediteljskim imenom s ovih područja. Beskrajno sam mu zahvalan što mi je vjerovao i kada sam imao samo 23 godine, te mi tada povjerio ulogu Dušana u filmu „Prtljag“ i ulogu Rijada u filmu „Smrt u Sarajevu“ prije nešto više od godinu. Svaka od uloga koje sam do sada igrao su mi bile važne i drage, ali uloga Dušana u „Prtljagu“, ipak, zauzima posebno mjesto.
Kakve glumce cijenite?
– Volim glumce koji se mogu transformirati i ne biti „tipski“ – težim ka tome da i sam budem takav glumac, da i izborom uloga, ali i njihovom interpretacijom budem drugačiji. Cijenim glumce koji su dobri partneri i koji znaju kako odigrati svoju ulogu tako da dozvole onom s kojim rade da zasjaju, a u isto vrijeme i sami ostvare izuzetnu ulogu. Divim se glumcima koji istinski vole svoj poziv, koji bez obzira koliko uloga imaju iza sebe, svaku narednu dožive kao izazov, uzbuđenje i priliku za učenje kao i onu prvu koju su odigrali.
Je li uvijek samo gluma bila prostor u kojem ste se osjećali sretno i ispunjeno, onako do kraja?
– Gluma je zaista nešto što me istinski ispunjava, a svaki novi glumački zadatak za mene je prilika da upoznam nove ljude, istražujući naučim nešto novo o samom sebi. Često je „platforma“ da skrenem pažnju na teme koje su važne za mene, ali i društvo u cjelini. Iako sam spoznao da me i režija zanima, pa sam se okušao i u toj ulozi nekoliko puta, ipak je gluma prva i najiskrenija ljubav kojoj uvijek ostajem vjeran.
Rođeni ste u Gornjem Vakufu, veoma mladi ste ostali bez oba roditelja. Majku ste izgubili s devet godina, oca ubrzo nakon nje. Topli dom su vam pružili u SOS Dječijem selu Gračanica, gdje su postali Vaša druga porodica. Kakvo je bilo odrastanje u toj ustanovi?
– Na neke stvari u životu naprosto ne možete utjecati. Tako sam se i ja našao u situaciji da zbog gubitka roditelja dođem živjeti u SOS Dječije selo. Svakako da su mi moji roditelji nedostajali u periodu odrastanja, kao uostalom što nedostaju i danas, i kao što će uvijek nedostajati, ali sam ipak imao sreću da je SOS porodica za mene bila mjesto sretnog odrastanja, a SOS mama i cijeli tim ljudi koji se svakog dana brine da djeci bude dobro, bili i još su istinska podrška i neko ko mene, a i ja njih doživljavam kao pravu porodicu.
Osim što sada pomažete na razne načine SOS Dječijem selu, bili ste i zaštitno lice reklame za akciju „Budi Kum/a“.
– Snimanje spota i promoviranje kumstva SOS porodica je za mene nešto najdraže što sam do sada uradio za SOS Dječija sela. Toliko dugo i na tako poseban način su SOS Dječija sela bila uz mene, da je ovo najmanje što sam mogao uraditi zauzvrat. U vrijeme kada sam snimao spot za kumstvo, dobio sam ponudu za snimanje spota za jedan poznati brend, ali sam odustao jer nisam htio da se kosi sa onim što sam u reklami za kuma. SOS Dječija sela zaslužuju više od toga i zaista nema tog novca koji može stati ispred moje zahvalnosti SOS-u.
Bili ste prinuđeni odrasti prije nego Vaši vršnjaci. Koliko je bilo teško u tom dobu snalaziti se, i što je najvažnije uspjeti ostvariti svoje snove u ovim izazovnim vremenima?
– Koliko god da uistinu možda i jesam odrastao nešto ranije u odnosu na svoje vršnjake, istovremeno i nisam. U konačnici sam imao sve ono što i moji prijatelji. Kada sam se zbog studija odlučio preseliti u Sarajevo, bio sam tek još jedan od studenata koji žive u drugom gradu. U principu, naučio sam da u izazovima koje mi je život postavljao, zapravo, vidim priliku, a ne poteškoću. Mislim da su vjera u ispravnost izbora i odlučnost za mene bili presudni. Vjerovao sam i još vjerujem da, kada radiš posao koji voliš, onda je sve moguće. Ako sam odlučio da budem glumac, onda ću se potruditi da budem najbolji glumac što mogu.
Kako danas izgleda Vaša svakodnevica?
– Kako imam predstave koje igram u sarajevskom Kamernom teatru 55 i Pozorištu mladih, dio mog vremena je svakako tome posvećen. U Centru za kulturu Sarajevo držim časove glume za djecu osnovnoškolskog uzrasta i moram priznati da, osim što ja njih pokušavam naučiti nekim vještinama i tehnikama, često i oni mene uče. U posljednje vrijeme imam mnogo sastanaka i dogovora za neke nove projekte, a vrijeme volim iskoristiti da pročitam neku zanimljivu knjigu ili pogledam dobar film i predstavu.
Foto: Romano Kuduzović