Šta čini genija genijalnim? Da li se genije rađa ili postaje? Kolika je cijena posebnosti i jedinstvenosti genijalnih umova?
Jedno kišno poslijepodne Albert Einstein se vraća sa svog posla na uglednom Univerzitetu Princetone. Ušao je u taksi i shvatio da je zaboravio svoju kućnu adresu. Upitao je taksistu da li slučajno zna gdje se nalazi kuća profesora Einsteina. Taksist, naravno, nije prepoznao velikog profesora, te je odgovorio da naravno zna gde u Princetonu živi Albert Einstein, te da takvo nešto zna cijeli grad, a ponudio se i da radoznalog stranca lično upozna s Albertom Einsteinom.
– Odlično, odvedite me tamo. Jer ja sam Albert Einstein i zaboravio sam gdje stanujem – rekao je ovaj veliki čovjek preneraženom taksisti.
Brojne su anegdote u vezi sa životnim i poslovnim zgodama Alberta Einsteina. Jedna od tih zgoda desila se na početku njegove karijere, dok je radio kao profesor na Univerzitetu u Berlinu, kada ga portir nije želio pustiti unutra, ne vjerujući da je baš „on” profesor Einstein. Čuveni profesor je, naime, na predavanja često dolazio potpuno nekonvencionalno odjeven, nerijetko pojavljujući se pred studentima u plavom radničkom kombinezonu. Njegova razbarušena kosa tako je postala neslužbeni amblem „ludih profesora”. Albert Einstein je bio mnogo više koncentriran na fiziku nego na svoju kosu ili svoj fizički izgled. Novu odjeću je kupovao rijetko, a i kada bi kupio nešto novo, kupio bi nekoliko istih sivih odijela, samo da ne troši svoje misli i dragocjeno vrijeme na to šta će obući. Iz istog razloga nije nosio ni čarape, a nije koristio sapun za brijanje. Slabo se snalazio s banalnim svakodnevnim obavezama, te je stalno zaboravljao gdje je ostavljao ključeve.
Albert Einstein je bio jedan od najinteligentnijih ljudi svih vremena i najznačaniji matematičar, fizičar i naučnik modernog doba, te čovjek čiji su radovi i teorije izvrnuli nauku naglavačke i iz korijena izmijenili svijet u kojem živimo, dokazavši da ni svemir, ni vrijeme ni pojave i predmeti oko nas nisu onakvi kakvim nam se čine. Prije stotinu godina riječ „relativno” jedva da je postojala u svakodnevnom govoru, no, zahvaljujući Albertu Einsteinu (1879-1955), danas znamo da ni prostor ni vrijeme nisu jednodimenzionalni, nego relativni i upitni kao takvi. Trebalo je imati lucidnost, hrabrost i čeličnu petlju te reći da fizika Isaaca Newtona jednostavno više ne vrijedi. Takvo nešto je mogao napraviti samo jedan genije, a Einstein je bio najgenijalniji um našeg vremena, te možda najgenijalniji čovjek u ljudskoj historiji, pored Aristotela, naravno, kao najvećeg uma svih umova, otkako postoji čovječanstvo.
Einstein je danas poznat po svojoj razbarušenoj kosi, isplaženom jeziku i svojoj teoriji relativnosti, no iza svega toga bio je običan čovjek sa svim problemima, nevoljama koje prate svakoga od nas tokom odrastanja, života i karijere. Kada se mali Albert rodio, 14. marta 1879. u njemačkom gradu Ulmu, utvrđeno je da ima abnormalno veliku glavu, te je njegov potiljak predimenzioniran. Ljekari su bračnom paru Einstein saopćili da će sasvim sigurno njihov sin biti mentalno retardiran. I zaista, Albert Einstien je jedva progovorio, i to u trećoj godini života, u školi mu je jedva išla matematika, u 17. godini nije uspio upisati željeni fakultet jer je pao na prijemnom ispitu, nisu ga voljeli profesori na fakultetu jer je bio pametniji od njih, a bio je mlađi i bio je i Jevrej. Oženio se mlad, no njegov prvi brak sa Srpkinjom Milevom bio je pun bizarnih momenata i svađa, a Einstein je bio u lošim odnosima sa sinom iz svog prvog braka. Druga supruga Alberta Einsteina bila je njegova bliska rodica, tri godine starija od njega. Konačno, godine 1933. Einstein je morao spašavati živu glavu od ruku nacista, koji su mu oduzeli sve titule i kompletnu imovinu, te ga protjerali iz Njemačke.
Sindrom genijalnosti ili nešto drugo
To što je bio dokazani genije Albertu Einsteinu nije pomoglo 1933., kada su se vratima njegovog berlinskog stana pojavili vojnici s kukastim križevima na uniformi. Nije mu pomoglo ni prije, ni poslije toga, u onim momentima kada nije mogao pronaći ključeve ili se sjetiti gdje stanuje. I Einstein je kao i većina genijalnih ljudi, morao živjeti s bolnom činjenicom da vlastita genijalnost možda stvara velika djela, da donosi profesorske titule, ali da ne pomaže u savladavanju svakodnevnih problema, onih koji se običnim ljudima čine sasvim prosti, no genijalnim ljudima predstavlja često nepremostivu prepreku. Vožnja automobila, plivanje, igranje s loptom, izlazak u kafić i započinjanje razgovora s nepoznatim ljudima, oblačenje čarapa ili vezanje pertli, za genijalne ljude nerijetko su prag koji ne mogu preći.
Albert Einstein je bio genije, no nije bio jedini. Tokom cijele historije ljudskog roda rađaju se ljudi čije vještine ruku ili umne sposobnosti zadivljuju savremenike i kasnije generacije. I danas među djecom koju viđate u vama najbližem parku, možda „čuči” neki budući matematički genije, neki novi Tesla, Mozart ili Mark Zuckerberg. Genija je bilo i bit će ih, no jedno pitanje ostaje sa podebljanim upitnikom: Da li se geniji rađaju ili se genije postaje?
– Ako bi djeca odrasla prema onome kako djeluju prema prvim indikacijama, ne bi na ovom svijetu bilo nikoga osim genija – rekao je prije 200 godina pomalo cinični Goethe.
Sasvim mala djeca često djeluju vrlo nadarena za razne vještine, od pjevanja, plesanja, crtanja, a znaju biti i „dobri” govornici ili advokati svojih prava. No, samo neki od njih će biti uspješni poslovni ljudi, političari ili profesori na univerzitetima. Samo jedan posto populacije ima kvocijent inteligencije iznad 130 IQ. Albert Einstein je imao IQ u vrijednosti 160, kao i veliki slikar Pablo Piccaso.
– Desi se ponekad da se pojavi mali genije tokom nečijeg ranog djetinjstva. Kada dijete odraste, ta genijalnost nestane bez traga. Može se desiti da taj dječačić jednog dana postane slikar ili da postane veliki slikar. Ali, on će morati sve početi ponovo, od nule – smatrao je veliki slikar Piccaso, također čovjek kojeg danas smatraju genijem.
Navodno je prva riječ koju je mali Pablo Picaso izgovorio bila „pizz”, odnosno tražio je olovku. Bilo ovo tačno ili ne, poznato je da je Pablov otac također bio slikar te je svog sina podučavao slikarskim tehnikama. Igrom sudbine, porodica Piccaso će se preseliti u Barcelonu te tamo Pabla upisati u prestižnu umjetničku školu, a kasnije će se preseliti u Madrid i u tom gradu ga upisati u čuvenu Kraljevsku umjetničku akademiju, koju će kasnije prezirati iz dna duše zbog njene uštogljenosti i specifičnog nastavnog drila koji je tamo vladao. Trebamo se zapitati: Bi li svijet ikada čuo za slikara Picassa da njegov otac nije bio profesor, solidno imućni pripadnik srednje klase i potomak nekakvog plemića? Da li bi Pablo Picasso postao čuven da je rođen u porodici ribara ili seljaka s obronaka Pirineja? Nikada to nećemo saznati, no historija je prepuna primjera ljudi koji su se našli u pravo vrijeme na pravom mjestu, od Tesle do Billa Gatesa. Da je Nikola Tesla ostao u svom ličkom Smiljanu, vjerovatno bi postao ili pop ili seoski učitelj ili činovnik Austro-Ugarske monarhije. Četvrtog izbora ne bi imao.
Put u Ameriku i traumatično iskustvo s nepoštenim Thomasom Alvom Edisonom u Tesli su pokrenuli ono najbolje i najkreativnije i rezultat je bio kreiranje nevjerovatnih izuma u čijim blagodatima uživa cijelo čovječanstvo, poput neizmjenične struje. Neki genijalni ljudi nisu imali tako traumatična iskustva kao Tesla, jednostavno su se našli u pravo vrijeme na pravom mjestu. Tako je mali Steve Jobs odrastao u južnoj Kaliforniji, u području koje danas znamo kao Silikonska dolina, i koje je u to vrijeme doživljavalo pravi ekonomski procvat, zahvaljujući razvoju vojne industrije, koja je pedesetih i šezdesetih godina tu otvarala tvornice za proizvodnju uređaja kao što su laseri ili radio oprema. Odrastao je u vrijeme kada su nastajali prvi kompjuteri, prva integralna kola, prvi računarski procesori, u vrijeme kada su kolor TV ili mikrofon bili čudo tehnike. Ta “čuda” stvarala su njegove komšije, očevi njegovih drugova iz ulice u čijoj blizini su svoje pogone imali IBM, Motorola, Hewlett Packard. Gotovo svi su radili u industriji preciznih i skupih proizvoda, a u kraju je živjelo jako mnogo inžinjera.
– Sve tate su radile na stvarno sjajnim stvarima kao što su foto-električni uređaji, baterije i radar… Rastao sam u strahopoštovanju prema svemu tome i raspitivao se kod ljudi – pričao je kasnije Jobs.
U to vrijeme dok su pred očima Stevea Jobsa nastajala čuda modernog doba, na drugom kraju Amerike u Seattleu, jedan je 13 godišnjak bio fasciniran novim izumom, kompjuterom. Dječak po imenu Bill Gates, imao je sreću da u doba kada je pohađao osmi razred jedne ugledne, privatne škole, grupa imućnih majki školi donira jedan računar, zapravo teleprinter koji se mogao koristiti kao računar. Mladi Gates je tada napisao i svoj prvi računarski program, bilo je to kompjuterska igrica “Križić – Kružić”, no uprava škole nije na to gledala sa simpatijama. Donacija skupog računara je povučena, a Gates i njegovo troje drugara su dobili zabranu približavanja bilo kakvoj računarskoj opremi. Konzervativni nastavnici škole iz Seatlea nisu ni slutili da su učinili najbolju moguću stvar za čovječanstvo.
– Lekcija je vrlo jednostavna, ali je zapanjujuće koliko nam promakne ispred očiju. Tako smo zaslijepljeni mitovima o najboljim, najbistrijim i samoniklim, da mislimo kako genijalni niču iz zemlje. Pogledajmo Billa Gatesa, to 13-godišnje čudo od djeteta koje je postalo svjetski poznati poduzetnik. Ali to je pogrešna lekcija. Naš je svijet dopustio samo jednom 13-godišnjaku pristup kompjuteru u 1968. godini. Da su milioni tinejdžera imali istu prliku, koliko bismo Microsofta danas imali – pita se američki besteseller-autor Malcom Gladwell.
Ona zastupa teoriju da su genijalci, zapravo, proizvod sretnih i povoljnih okolnosti, da su postigli velike stvari zahvaljujući činjenici da su rasli, odrastali ili školovali se na određenim, pravim mjestima.
– Ljudi ne dolazi niodakle. Oni u sebi kriju skrivena blaga prednosti i izvanrednih prilika, te kulturnog naslijeđa koje im omogućava da mnogo uče i mnogo rade te da čine smislenim što drugi ne mogu. Samo se upitajmo odakle su oni i bit će na nam jasna logika zašto je neko uspio a zašto neko nije – tvrdi Gladwell.
Njegove teorije donekle imaju smisla, ali ne u potpunosti. Otkako postoji svijet i otkako se rađaju genijalni ljudi, postojalo je i uvjerenje da se genijalni ljudi rađaju kao takvi. Sve je bilo u domenu nagađanja do 1944., kada je jedan bečki ljekar primijetio začuđujući fenomen kod jedne grupe dječaka. Svi dječaci su bili vrlo pametni za svoje godine, sa zadivljujućim vještinama za jezike, matematiku ili crtanje, no teško su se uklapali u društvo svojih vršnjaka, sporo su učili da govore i imali su slabe motoričke vještine. Njihovi simptomi su bili vrlo slični simptomima autizma, ali ne u potpunosti. Autistični ljudi često imaju problema s niskim IQ, no dječiji pacijenti profesora Aspergera, koje je on zvao “mali profesori”, bili su vrlo inteligentni, čak mnogo više od prosjeka. Ono što je stoljećima nazivano “sindrom genijalnosti”, godine 1944. će u naučnoj zajednici postati poznato kao Aspergerov sindrom.
Za mnoge velike ljude iz prošlosti danas se vjeruje da su imali neku formu autizma, najčešće Aspergerov sindrom. Iz biografija značajnog broja genija se zna da su razmišljali na vlastiti način, da su živjeli u vlastitom svijetu, najčešće fokusirani samo na vlastiti umjetnički ili naučni rad, s velikim smislom za detalj, no s lošim, zakržljalim socijalnim vještinama i čudnim, bizarnim ritaulima. Nekoliko puta smo u ovom tekstu spomenuli da su gotovo svi genijalni ljudi imali problema s pronalaskom vlastitih ključeva. Mnogi od njih nisu mogli gledati druge ljude u oči, što je klasični simptom autizma ili nisu voljeli dodir drugih ljudi. Albert Einstein je imao djecu no nije volio da ga ona dodiruju niti da budu u njegovoj blizini. Steve Jobs je, također, označavan kao „loš i hladan otac”, no vjerujemo da nije bilo tako, vjerujemo da je samo bio drugačiji.
U čemu je, zapravo, tajna genijalnosti, ostaje otvoreno pitanje, no sasvim je sigurno da je ona kombinacija mnogo faktora, najčešće genetike i sklopa sretnih ili nesretnih okolnosti u životu pojedinaca. Čovječanstvo je tokom svoje historije imalo mnogo genijalnih ljudi, neka pamtimo, neke ne, recimo ne znamo ko je bio najveći i najznačajniji izumitelj svih vremena, onaj čovjek koju je u Mesopotamiji prije otprilike 25 stoljeća izumio točak. Za one čija imena znamo, od Aristotela do Stevea Jobsa, znamo da su često patili, bili usamljeni i ismijavani od okoline. No, njihove „muke po genijalnosti” stvorile su najbolje i najhumanije tekovine čovječanastva, revolucionarne izume, naučne misli i umjetnička djela kojima se divimo. Oni su platili vrlo visoku cijenu za svoju posebnost, i ne sluteći koliko dobra će njihov rad jednom čovječanstvu donijeti.
Aseksualnost
Issac Newton je bio čudo od djeteta, vrlo mlad je postao profesor na Oxfordu, te stvorio teorije na kojima se kasnije bazirala cjelokupna fizika, tehnologija i tehničke nauke. No, Newtoon nije imao nikakvog interesa za žene. Nije bio homoseksualac, žene ga nisu zanimale, niti je imao vremena za njih. Slično je bilo i s Teslom. Genijalni ljudi su često sasvim fokusirani na svoje radove, za seksualni život i drugi spol nemaju vremena. Za genijalne ljude često se veže fenomen aseksualnosti.
– Prije nekoliko godina sam čitao u časopisu “New Scientist” o aseksualnim judima i rekao sam: “Ah, pa to sam ja”. Ponekad bi pomislio da bi bilo dobro skrasiti se s nekim, no ništa na tom polju nisam praktično uradio… Postojale su u mom životu dvije ili tri osobe o kojima sam fantazirao kao o nekakvoj ljubavnoj vezi, ali nikada nisam učinio prvi korak s tim u vezi. Tu su i neke druge stvari. Ne bih mogao ići u disko kako bih upoznao djevojke, jer su moje uši veoma senzitivne na buku i to zna da boli – kaže Simon Norton, nekadašnji matematički genije i britansko čudo od djeteta.
Ovaj sin iračkih Jevreja je prije 45 godina pokazivao IQ od 185 jedinica mjere. Učestvovao je u matematičkim olimpijadama i predavao na Cambrigdeu još kao tinedžer. Simon Norton, također autistični čovjek, 1985. je doživio nervni slom i od tada se zanima za redove vožnje lokalnih vozova. Živi u malom podrumskom stanu koji mu plaća brat, a na ulici izgleda kao beskućnik.
Loše socijalne vještine
Cameron Thompson je još jedno britansko čudo od djeteta o kojem su tamošnji mediji mnogo pisali protekle tri godine. No, genijalni mladi matematičar je imao velikih problema sa svojim vršanjacima te se nije mogao uklopiti u svoju sredinu.
– Imam socijalne vještine na nivou krompira koji govori… Većina ljudi mojih godina jednostavno me prezire. Tako je godinama i svi me obično ignoriraju – požalio se prije tri godine novinarima BBC-a tada 14-godišnji matematički genije Thompson