Dvadeset prvi mart je Svjetski dan osoba s Down sindromom. Koliko god se nekima svi ti datumi koji obilježavaju nešto činili besmislenim, oni itekako imaju smisla. Ako ništa, kampanje i kratki izvještaji u medijima o njima, jumbo plakati i predavanja/radionice u školama podstaći će nas da se zapitamo kako, u ovom slučaju, žive osobe s Down sindromom, na kakve teškoće oni svakodnevno nailaze i što je najvažnije, šta mi činimo da im olakšamo život. A možemo učiniti mnogo toga. Prije svega, promijeniti stavove.
A oni su, pokazalo je istraživanje koje su u našoj zemlji proveli USAID, Delegacija Evropske unije u BiH i UNICEF, katastrofalni.
Pazite ovo: jedna trećina ispitanika smatra neprihvatljivim da dijete s intelektualnim smetnjama ide u isti razred s njihovim djetetom. Čak 45 posto ne bi prihvatilo dijete s intelektualnim smetnjama kao najboljeg prijatelja svog djeteta. Jedna četvrtina ispitanika smatra da djeca sa smetnjama u razvoju trebaju biti zbrinuta u posebnim ustanovama… Sramota!
Bi li tako mislili da je riječ o njihovoj djeci? Kako bi u tom slučaju reagirali da se svuda susreću sa sažaljivim pogledima i uzdasima prolaznika? Ovu važnu lekciju, zvanu empatija, kao i mnoge druge, mogli bi naučiti upravo od djece s Down sindromom i od njihovih roditelja. A oni su skupa dokazali da uz ljubav, pažnju i strpljenje mogu sve. Možemo (li) i mi!
Spomenute organizacije pokrenule su kampanju simboličnog naziva: “Govorimo o mogućnostima”. Cilj joj je unapređenje znanja i promjena stavova i prakse opće populacije prema djeci sa smetnjama u razvoju i njihovim porodicama.
Govoriti o mogućnostima djece s Down sindromom jedini je pravi način da se razbiju predrasude i da ova djeca postanu ravnopravni članovi društva. Jer oni MOGU ići u redovne škole i vrtiće, MOGU se igrati, čitati, pisati, slikati, plivati, skijati, igrati fudbal, jahati, MOGU učiti strane jezike, pohađati časove glume, plesa, ritmičke gimnastike… a više od svega MOGU nas naučiti kako voljeti. U tome su najbolji