IntervjuNovosti

Ineta Karačić: Moj Ivan stalno govori: Kad bismo svi igrali za Bosnu, ova zemlja bi bila prvak u svemu

Nije ostalo još mnogo vremena do početka rukometne utakmice BiH – Hrvatska u Kataru. Ali, kazaljka kao da je od olova. Teška je i spora. Ne čuju se još ni himna ni sudijska zviždaljka. Rezultat Rukometnoj reprezentaciji BiH ne znači ništa, već smo se oprostili od SP-a, ali igramo s komšijama. Obraz je sada u zalogu.

Danijela, Martina, Ana, još jedna Ana, Magdalena, Lela, sve su se one prošlog petka okupile u mostarskom domu Inete Karačić, supruge našeg rukometnog reprezentativca Ivana Karačića. Fale još Maja, Ivana, Biljana, Vesna i Jelena. To su Inetine, kako ona kaže “amigasice”, nakon Ivana i porodice, napominje nam, njena najveća podrška koju ima kroz život.

– Za koga cure večeras navijamo? Za Bosnu?

– Naravno! – progrmješe djevojački glasovi.

Jednoipogodišnji Ivanov sin Leon je pred velikim TV ekranom, prstićem traži nekog, zbunjuju ga slike, režiser prebrzo mijenja kadar s igrača na igrača. “Tataaaa”! Prepoznao ga je. Sada može biti miran. Sedmogodišnja kćerka Ivona pozira na trenutak pred našim objektivom, ali se odmah vraća na svoje mjesto. Slikala bi se još, ali kako će, tata joj igra.

– Otkako traje Svjetsko prvenstvo, stalno smo u kontaktu s Ivanom. Bio jako tužan i razočaran nakon utakmice protiv Tunisa. Slomljen. Inače je vrlo temperamentan i osjećajan kada su te stvari u pitanju. Obično nakon poraza, bilo gdje da igra, on ne zove kuću odmah. Prvo se smiri, pa se onda čujemo. Kakav je rezultat znam po pozivu – priča nam 28-godišnja Ineta, studentica građevine na Univerzitetu “Džemal Bijedić” u Mostaru.

– Kako se najbolje oraspoloži u takvim situacijma?

– Kad je neraspoložen, snimim mu našeg sina Leona, on mu kaže: „Tata”, i Ivanu je srce puno.

Rijetke su priče poput ove. A, dvadesetdevetogodišnji Ivan živi primjer bremena koje ova zemlja stoljećima nosi. Hrvat iz Hercegovine je izabrao da igra za BiH!!? Gle čuda! Komentiraju sedmicama oni iznenađeni. Porodici Karačić ovakav izbor je sasvim normalan…

– Kod Ivana nije bilo dileme za koga će igrati. Nikada nije smatrao da jedan Hrvat iz Hercegovine nužno treba igrati za Hrvatsku. On ne vjeruje u to, i čitav život se bori protiv takvih razmišljanja. Njegov tetak iz Livna ga naročito voli zbog toga. Što se suprotstavlja ustaljenim načinima razmišljanja na ovim prostorima. Ivan često zna reći: Kad bismo svi igrali za BiH, ova zemlja bi bila prvak u svemu – govori Ineta.

Kako ste upoznali Ivana?

– Upoznali smo se u Mostaru. Bilo mi je 16 godina, vidio me je u jednom kafiću, budući da tada internet i socijalne mreže nisi bile popularne kao što su danas, on se raspitivao za mene preko prijatelja, i počeli smo izlaziti. Bio je miran, povučen… Drugačiji smo bili. S vremenom smo se upoznavali i pridobio me je.

Naš prvi sastanak neću zaboraviti. Dogovorili smo se da se vidimo na jednom mjestu koje se prije zvalo Mliječno, on je rekao tu, a ja sam mislila da se trebamo sresti kod mljekare, na totalno drugom mjestu. I čekali smo se na dva različita mjesta. Ali, na kraju smo se, ipak, našli.

Sjećate li se dana kada Vas je zaprosio?

– Nas dvoje smo u vezi bili pet godina. Imala sam 21 godinu kad smo se vjenčali, također u Mostaru. Bila sam trudna s našim prvim djetetom, kćerkom Ivonom. Tek sam bila dala uslov za drugu godinu fakulteta.

Budući da smo znali da ćemo se vjenčati, nismo od naših zaruka pravili nikakvu ceremoniju, bile su veoma intimne. Ivan je u sobici izvadio prsten, pitao me da se udam za njega, pristala sam. Ali, znate šta je zanimljivo, prsten mi je bio mali (smijeh). Otišli smo da ga zamijenimo. Većeg nije bilo, pa smo uzeli drugi. Ali, sve je bilo tako slatko.

Je li Ivanu uvijek bio san da igra za Rukometnu reprezentaciju BiH?

– Jeste. On je inače tip koji pravi planove. Svake godine on sebi postavi cilj, a tome je naučio i nas. Napravi planer, na velikom papiru je sve ispisano šta želi, i šta je sebi zacrtao, i kad to ostvari, onda je sve uredu. Jedan od ciljeva mu je bio i da igra za neki klub u inozemstvu. Ostvario je i to. Potpisao je ugovor za HC “Meshkov Brest” u Bjelorusiji.

Prija li Vam život u Bjelorusiji i kako ste ga organizirali?

– Život u Bjelorusiji mora prijati kad si sa svojom obitelji. Grad Brest ima tri miliona stanovnika, pun je parkova, samo oko naše zgrade smo imali četiri parkića, te nekoliko tržnih centara, ali uglavom onih prehrambenih (jer oni samo novce troše na hranu), ali se nađe sve što ti treba. Kad si tako sam u nepoznatom gradu, najviše vremena posvetiš djeci i našim odnosima. Tako da se i moja organizacija svodila uglavnom na djecu, planiranje njihovog dana, što nas je sve više zbližavalo.

U Bjelorusiji smo bili s Ivanom skoro sedam mjeseci i onda je došlo vrijeme da Ivona pođe u školu. Mnogo smo razmišljali šta i kako s njom. Da li da upiše školu u Bjelorusiji ili da se vratimo u Mostar? Na kraju je Ivan presudio da ćemo u Mostar (jer je on imao siguran ugovor samo na godinu) pa da ne bude predbacivanja, bolje je bilo da pođe u Mostar. Kad budemo znali da li će Ivan produživati ugovor sa sadašnjim klubom ili eventualno ići negdje drugdje, tada ćemo ponovo biti u dilemi šta, kako, gdje…

Prije nego što je otišao u Bjelorusiju, Ivan je, između ostalog, igrao i za „Borac”. Kakve su Vam bile četiri godine života u Banjoj Luci?

– Lijepe četiri godine. Banja Luka je inače predivan grad, ne znam zašto, ali čini mi se da mi mrvicu više odgovara tamošnji mentalitet od ovog našeg hercegovačkog. Kod nas se ovdje živi po principu: sve je potaman, sve je fino, niko se ne sekira, za sve se ima vremena… Lijepo je to, ali meni je tako super funkcionirati na odmoru, međutim, kada ne radiš, kada si stalno s djecom, onda osjetiš potrebu i za drugačijom svakodnevicom.

Udajom ste ušli u pravu sportsku porodicu. Ivan ima još dvojicu braće, Igora i Gorana, i obojica su sportisti. Iz kakve porodice dolazite Vi, je li Vam se iko bavio sportom?

– Mama Jasmina i tata Željko Miličević, koji je preminuo 2000. godine, jesu Mostarci. Imam i mlađeg brata Vedrana. Kad je počeo rat, otišli smo u Njemačku, tamo smo živjeli četiri godine. Nismo život posvetili sportu kao što je to slučaj s Ivanom i njegovom braćom. Dok je tata bio živ, igrala sam tenis.

Nakon njegove smrti upisala sam mažoretkinje s kojima sam osvojila Evropsko prvenstvo u Bratislavi 2003. godine, a brat mi je magistar Prehrambeno-tehnološkog fakulteta i pomoćni trener prvog tima košarkaša HKK “Zrinjski”. Tako, imamo i mi malo sporta u venama (smijeh), samo što nam je možda knjiga bila na prvom mjestu.

Vaše ime nije često u BiH. Kako ste ga dobili?

– Mama ga je birala. Mislim da je čitala jednu knjigu, italijanskog autora, i rekla je da će joj se djevojčica zvati Ineta. Ime je, dakle, iz knjige.

Priča o braći Karačić obišla je cijeli svijet. Inozemni mediji su, također, pisali o nesvakidašnjem fenomenu da dvojica braće igraju za dvije različite reprezentacije. Zašto je Ivan izabrao da igra za BiH?

– Još dok je svojevremeno igrao za mladu reprezentaciju svijeta, izabrao je da igra za BiH. O njegovoj odluci nismo nikada previše pričali. Čak i kad je bio na širim spiskovima da igra za BiH, ljutilo ga je što nije dobijao poziv, pa se pitao: Zašto me ne zovu?

Je li Ivan ikada znao, barem u šali prigovoriti Igoru zašto i on nije izabrao da igra za BiH?

– Jeste, to je njima glavna prepirka. Zna se šaliti s njim pa mu reći: „Hajde ti kod nas, pobijedit ćemo ovog, onog, čuda ćemo zajedno napraviti…”. Igor je imao drugačiji put. Prošao je sve selekcije u Rukometnoj reprezentaciji Hrvatske: prvo kadete, pa juniore, a onda i seniore. Zvali su ga i Makedonci da igra za njih. Njegov izbor da igra za drugu reprezentaciju vjerovatno je logičan slijed svih ovih stepenica koje je već prošao.

Generalni sekretar Rukometnog saveza BiH Smajo Karačić, zanimljivo ima isto prezime kao i Vaša porodica, javno je pohvalio Ivanovu požrtvovanost da nakon nedavnog loma prstiju na šakama, a potom i operacije, ipak dâ svaki atom snage na terenu, te da na najljepši način zaduži naš rukomet.

– Svi su bili uz njega nakon operacije. Zvali su Ivana, njegovog tatu, mene, stavili su sve potrebne resurse na raspolaganje kako bi se on što prije oporavio. Slomio je dva prsta, ali je ipak igrao. On jednostavno voli Bosnu. On, kao i kolege saigrači, trener, osjećaju potrebu da pokažu svima kako su zajedno bez obzira na to ko se kako zove, odakle je, šta je… Jer, svi oni su se u početku borili protiv mnogih predrasuda; zašto je ovaj igrač odavde, onaj odavde, a opet igraju svi zajedno. Znate kako to ide kod nas. Tek kad su vidjeli koliko složno igraju za BiH, počeli su ih podržavati. Nakon poraza svako će te pokuditi, to je normalno, a vidite sad, oni su izgubili tri utakmice u Kataru, a ljudi su stali iza njih. To je nevjerovatno. Lijepo i pozitivno.

Da, to je bh. realnost, pričajmo o još jednoj. Vi ste dijete iz mješovitog braka, kako se u još podijeljenom gradu kakav je Mostar, danas gleda na takve zajednice?

– To je sve od obitelji do obitelji. Kako te je mama nečemu naučila, tako ćeš i ti prenositi na svoju djecu. Ja kod svog daidže idem na Bajram, i Ivan ide sa mnom. Potom smo svi zajedno na Božiću. Logično. Nema nas mnogo i držimo se zajedno. Meni je to normalno. Ali, sad kako svi, ili kako drugi gledaju na to, ne znam.

U Mostaru ima i dalje mnogo mješovitih brakova, neko poštuje samo jednu stranu, neko poštuje obje, svako dakle onako kako mu odgovara. Kako se na to gleda na ulici, u svakodnevnom životu? Otvara se to polako.

Kao i u svemu, tako i u ovom uvijek ima i onih kojima takve zajednice smetaju, imam osjećaj da ima još onih koji s jedne strane grada ne prelaze na drugu. Tužno je i smiješno u isto vrijeme da ti ideš i vječito praviš krug po jednoj polovici Mostara. Treba biti građanin svijeta. Živjela sam vani, i odgojena sam tako da nemam apsolutno nikakve predrasude ni prema ljudima ni prema bilo čemu drugom. Tako je ljepše živjeti.

U čemu ste suprug i Vi najsličniji?

– Slični smo što pokazujemo osjećaje. Otvoreno. Pozitivni smo i uporni oboje, mada Ivan za mene zna u šali reći “LI-la”. Ima i razlika, naravno, on je tip koji smiruje situaciju, dok ja reagiram na prvu. Ja volim promjene, Ivan ne voli. Kako smo stariji, malo smo i mudriji, naučili smo se i na kompromis.

Sada, kada vidite svoju porodicu na okupu, je li Vam drago što ste se mladi udali?

– Vjerujte mi, žao mi je samo što nakon prvog djeteta, kćerke Ivone, nisam odmah rodila i drugo dijete. Ivan i ja želimo mnogo djece, troje, četvero. U trećem mjesecu sam trudnoće i Ivan i ja ćemo dobiti i treće dijete. Ivona želi sestru. Pitam je nekidan: Kćeri, šta ako bude muško? Kaže mi, ideš odmah na četvrto (smijeh).

Nakon očeve smrti osjećala sam uvijek kao da mi nešto fali, fali mi još ljudi oko mene. Želim djecu, Ivan također dolazi iz velike porodice. I on jako voli djecu. Velike porodice su nama normalne.

Razliku u godinama između prvog i drugog djeteta sam napravila kako bih završila fakultet, međutim, prateći Ivana, nisam ga završila, ali uskoro ću ga privesti kraju.

U kojim tipično ženskim stvarima naročito uživate?

– Volim ležerni stil odijevanja. Ako moram da biram između cipela i torbi, biram cipele, možda i zato što sam non-stop s Ivonom i Leonom, pa je njihova torba uvijek uz mene.

U čemu su Ivan i Igor najsličniji svojim roditeljima?

– Ivan više liči na majku, dok je Igor sličniji ocu. Ivan je povučeniji, smireniji, suzdržaniji, dok je Igor veći šaljivdžija, kao i otac mu. Vole da su okruženi ljudima, da se druže… Sjajno se svi u porodici slažemo.

[nggallery id=750]

Pratite nas na društvenim mrežama