Divan je osjećaj ujutro stati na noge koje nisu otečene, buditi se bez osjećaja da ste progutali kantu pijeska i imati snage da obavite nekoliko poslova u krugu pošta-općina-kancelarija -kuća-prodavnica i to bez vrtoglavice i kao olovo teških nogu…
Bio je ponedjeljak, jedan sasvim obični naporni ponedjeljak s bezbroj primljenih i poslanih mailova, s bezbroj telefonskih poziva i zadataka koji se obavljaju usput, po starom dobrom sarajevskom običaju, kojem se čude stanovnici, manjih i manje užurbanih gradova u ovoj zemlji. Rutinu ponedjeljkom koja traje evo već nekoliko godina i koja glasi „Ustani u sedam – počni slati i pisati mailove – počni primati telefonske pozive – napiši „Lupus in fabula” za “Azru” do 11 i 15 i zatim u narednih dva sata na još 6 sastanaka” ili dešavanja u vezi s poslom i nakon toga, tamo poslije dva ili tri sata početi se lagano tresti kao Katmandu i brže-bolje tražiti grožđice za dizanje šećera i zavući se ispod jorgana dok ne dođem sebi.
Tog ponedjeljka, udaljenog dvije sedmice od trenutka kada nastaje ovaj tekst, nije mi hitno trebao izvor šećera, nisam se tresao niti ljuljao dok sam hodao ulicama niti mi je u dva sata poslijepodne trebao krevet. Bio je to sasvim normalan, uobičajeno naporan, događajima prebogat, a slobodnim vremenom siromašan ponedjeljak.
Vikend prije ovog ponedjeljka također je bio naporan, jako bogat obavezama i dešavanjima zbog kojih se trči s jednog kraja grada na drugi. Ništa me nije presjeklo u prsima, nisam počeo da osjećam slezenu kako radi na granici svojih mogućnosti. Također, jedan sasvim OK radno-paradni vikend nakon kojeg nisam osjećao malaksalost i opću slabost. Šta se to dešava? Pali se crveni alarm u meni.
I radna sedmica prije tog vikenda je bila naporna. Inače, rijetko koristim tramvaje u Sarajevu, prljavi su, bučni i zašto ne reći opasni, a u ove toplije dane djeluju kao rerne. Zato radije šetam i nije mi teško pješačiti od Baščaršije do Dolac Malte ili od Koševskog brda do Grbavice. Korak po korak, čovjek sve stigne i još održava kondiciju na najbolji način. No, taj sport ima svoju cijenu i jako crpi energiju mog organizma. I pored napornog rasporeda i torbe prepune raznih dokumenata i knjiga Meše Selimovića, te nakon što sam širi centar Sarajeva prešao šest puta u samo jednom danu, nisam se osjećao umorno, nisam klonuo, nisam imao očajničku potrebu da pojedem dva kilograma čokolade. Bio sam dobro i čudio se tome.
Prvi put od februara 2013. osjećao sam se dobro. Istina, odavno sam samom sebi zadao stroge granice: nema slatkiša, nema grickalica, nema fast-fooda, pite, ćevapa, piletine, bombona, gaziranih pića. Postao sam vegetarijanac, ne pijem mlijeko, ne jedem jaja i meso, nakon što su mi ljekari saopćili da moj organizam ne podnosi životinjske proteine. Organizirao sam svoj život tako da dva sata radim – dva sata odmaram, dva dana radim – dva dana odmaram. U blenderu (da naučio sam i šta je blender i kako se koristi) miksam razno voće i pravim „smoothie”, bar mi se čini da se to tako pomodno zove. Za ručak jedem gljive i tikvice s povrćem, pravim vlastiti dijetalni hljeb u pekaču s lanom, susamom, chia sjemenkama, suncokretom i tri vrste brašna. Ne vozim auto, ne sekiram se i ne gledam vijesti i čitam rubrike „Zdravlje” na portalima. Ja sam dijabetičar, s dijabetesom tip dva, što i nije tako strašno, bar mi tako starije kolege kažu. Tog druga do groba ima, izgleda, svaki drugi novinar i svaki drugi ili treći čovjek na Zemlji. Zašto bih ja bio izuzetak.
Ja sam odlučio da se borim protiv dijabetesa i želim da ode iz mog života onako kako je i došao. Došao je mojom krivicom, mojim 22-satnim radnim danom za kompjuterom, katastrofalno lošom ishranom, radom na osam strana istovremeno i nerviranjem zbog tuđe želje da sam sebi upropasti život. I zaista promjena u životnom stilu je dala rezultate, smršao sam 17 kilograma i ponovo mogu obući hlače broj 32 kao i prije puno godina. Nemam više naglih, bezrazložih padova šećera, ne „gori mi koža” zbog nedostaka glukoze, ne budim se usta suhih kao pustinja zbog niskog šećera u snu. Samo snage nisam imao, sve do prije 15 dana, kada se u meni nešto okrenulo i pokrenulo. Ovog puta na dobro.
Nedavno sam želio s prijateljima, u društvu planinara, obići Bjelašnicu i Visočicu, posjetiti čuveni Lukomir. Nisam otišao, ostao sam kući, jer nisam bio siguran mogu li izdržati naporno pješačenje. A mogao sam, to danas znam, samo se plašio naglog pada šećera u krvi, sasvim uobičajenog i kod profesionalnih planinara. Zato sam sebi rekao ili ja ili bolest. Možda ja to razlog. Možda je „krivac” za moje naglo vraćeno zdravlje i snagu kurkuma začin, koji sada svakodnevno koristim kao dodatak hrani. Kurkuma za koju nisam znao donedavno drevni je indijski lijek protiv dijabetesa. Možda je „krivac” đumbir, moj novi dodatak čaju, za koji također nisam znao donedavno.
Uglavnom, divan je osjećaj ujutro stati na noge koje nisu otečene, buditi se bez osjećaja da ste progutali kantu pijeska i imati snage da obavite nekoliko poslova u krugu pošta-općina-kancelarija-kuća-prodavnica i to bez vrtoglavice i kao olovo teških nogu. Osjećaj da ste zdravi, da kontrolirate organizam i da vam se vraća snaga, nema i ne može imati ekvivalent u novcu ili novom automobilu ili nečem sličnom.