Matične knjige bilježe da je 14. marta 1932. na svijet je došao dječak Miroslav, porodičnog prezimena Antić. U njegovim biografijama na zadnjim stranima školskih lektira iz osamdesetih stoji da je bio “poznati lirski pjesnik”, prije svega dječiji, da je bio dramski pisac i novinar, da se mnogo bavio filmom, te da ga je zanimalo slikarstvo. Volio je svoju ravnu Vojvodinu, svoj Banat i Novi Sad, volio je dječiju radost, kafane i žene. Piše i da je zauvijek sklopio oči u ljeto 1986. godine.
Rijetki su pisci čije djelo ne doživljava devalvaciju nakon njihove smrti. Život ide dalje, dolaze neka nova vremena, neki novi, mlađi autori, stare knjige se rijetko doštampavaju, ostane tek poneka pjesmica u čitankama. Tako su mlađe generacije, one rođene nakon smrti ovog pjesnika, Miku Antića poznavale kao autora pjesme “Plavi čuperak”. “Čuperak kose obično nose, neko na oku, neko do nosa, al’ ima jedan čuperak plavi, zamisli gde? U mojoj glavi. Kako u glavi da bude kosa? Lepo. U glavi. To nije moj čuperak plavi već jedne Sanje iz šestog ‘a'”, kultni su stihovi koje su valjda bili napisani u svakom spomenaru jednog vremena, tamo krajem osamdesetih, dok su još postojali spomenari i na ceduljicama su pisana ljubavna pisma.
Čuperak kose
Takozvana MTV generacija je u jednom momentu zaboravila Antića. Poezija je bila nekako “Demode”, nije bila ni “in” ni “cool”, bila je jednostavno pojava iz nekog bivšeg, davnog prošlog vremena, kao i romantika, ljubavna pisamca, fliperi, stripovi ispod klupe, već spomenuti spomenari i čednost… Tako je bilo sve do trenutka kada su u naše živote ušle društvene mreže, Facebook, prije svega. Kao i svaka nova pojava, koja je iz temelja izmijenila svijet (televizija, Jazz, rock muzika, walkman, telefon i slično) i društvene mreže, Facebook na prvom mjestu, na lošem su glasu zbog navodnog kvarenja omladine, širenje nemorala i bespostrebnog trošenja vremena zbog besmislica i voajerstva.
Ima u tome možda i neke istine, ali se prešućuju i pozitivne strane društvenih mreža, mogućnost brzog informiranja i neformalne edukacije. Facebook je iz mrtvih digao i književnost, učinio ju je zanimljivom mlađim generacijama koje putem uokvirenih citata danas znaju za Tagorea, Nerudu, Whitmana, Poea, Selimovića, Ujevića, Andrića i na kraju Miku Antića. Ako je nešto pozitivno proizašlo iz samog Facebooka, onda je to da je ova društvena mreža u naše živote vratila najljepšu poeziju. Facebook je drugi put među nas vratio Miroslava Miku Antića.
Trideset godina nakon što je otišao u vječnost Mika Antić živi svoj drugi, novi život i na Facebooku i izvan njega, gdje ga neprekidno svi citiraju, čak i oni koji iz njegove biografije ništa na znaju, ni da je Mika već odavno ispustio dušu. Onu istu dušu iz koje su svojedobno izašli najljepši stihovi ovog podneblja.
– Niko nije tako bogat i siromah kao ja, brate moj. Niko nije tako srećan i nesrećan kao ja, brate moj. U jednom selu kojeg nema, u jednoj ulici koja još ne postoji, pred jednom kućom koju još ni sazidali nisu, na jednoj klupi što samo zbog mene čeka da tek izraste kao drvo, sedim tako svako veče i sviram u jednu tamburu koju nemam nekakvoj divnoj deci koja još nisu rođena, a vole i mene i tebe onako – kako mi to hoćemo. Ako misliš da se šalim, nemoj da mi veruješ. Ako misliš da ozbiljno govorim, naseo si, brate – pisao je u pjesmi “Raja”, u okviru zbirke “Garavi sokak”.
Danas se Mika ponovo čita i izvan Facebooka, čitaju se njegovi stari intervjui, istražuju se zanimljivi detalji iz njegove biografije i pokušava odgnetnuti kakav je čovjek bio taj Mika Antić. A bio je čovjek, veliki, prije svega. Samo najveći ljudi žive decenijama nakon svoje biološke smrti, ljudi poput čovjeka koji je napisao pjesmu “Plavi čuperak” i koji nas još i danas uveseljava svojim mudrostima. Mika je vječita inspiracija.
Imam jedan gad, Mika Antić se zove…
Mika Antić nije bio samozatajan, nije bježao od televizije, rado je pričao za novine, davao i intervjue. Živio je cijeli život uz novinare, a i sam je u suštini živio od novinarske plaće, te ih se nije bojao, kao recimo Selimović. Rado je govorio o sebi, bivajući sarkastičan, na sebi svojstven, originalan način.
– Rođen sam 1932. godine u severnom Banatu, u selu Mokrinu, gde sam išao i u osnovnu školu. U gimnaziju sam išao u Kikindi i Pančevu, a studirao u Beogradu. Živim u Novom Sadu. To je čista moja biografija. U stvari, ja svima kažem da pravu biografiju, onakvu kakvu bih želeo, još nemam, i pored toliko knjiga koje sam napisao, slika koje sam izlagao, filmova koje sam snimio, dramskih tekstova, reportaža u novinama… Svakog jutra poželim da počnem jednu odličnu biografiju, koja bi poslužila, ako nikome drugom, bar đacima u školi, jer oni, nažalost, moraju da uče i život pisca.
Ja bih bio najgori đak, jer ni svoj život nisam naučio. A radio sam svašta. Bio zidarski pomoćnik, fizički radnik u pivari, kubikaš na pristaništu, mornar, pozorišni reditelj, bavio se vodovodom i kanalizacijom, radio kompresorima, obrađivao drvo, umem da napravim krov, glumio u jednom lutkarskom pozorištu, čak i pravio lutke, vodio televizijske emisije, bio konferansije… Imam i neke nagrade i priznanja… Najviše bih voleo da sami izmislite moju biografiju. Onda ću imati mnogo raznih života i biti najživlji među živima. Ostalo, što nije za najavu pisca, nego za šaputanje, rekao sam u pesmi “In memoriam”. I u svim ostalim svojim pesmama – otkrivao je Mika.
Evo što je Mika napisao u ovoj čuvenoj, brutalno iskrenoj pjesmi. Kome je Mika “posvetio” In Memoriam, nećemo nikada saznati.
– Postoji jedan neverovatan gad koji se zove Miroslav Antić, Ždere moj hleb, pravi moju decu, nosi moja odela, Sa mojom ženom leže u krevet na moje Rođene oči… Jer zna da sam tog trenutka sigurno negde Daleko u Lenjingradu… I taj Antić što me je upropastio i kao Pisca i kao čoveka, Dakle, taj koji će na kraju leći u moju Sopstvenu grobnicu. Pita me jedno jutro šta vam je boga mu, Čoveče Izgledate mi nekako bolesni, A šta se izvinite za izraz baš njega tiče, Kako je meni i dokle mi je. O meni se najlepše brinu oni koji me Ostavljaju na miru, A on pere ruke mojom rakijom, ima ključ od Mog ateljea… On je ta uvažena životinja kojoj ja pišem Biografiju, Ovako popljuvan i sam i do krajnosti zgađen, što moram da mu javno pozajmim oči i dušu, i ono malo para koje sam jedva pozajmio. Jedan stvarni licemer, Jedan provincijalac… Jedan koji je trpeo sve ono što ja nikada neću
trpeti i koji sada tako fino žuri da crkne umesto mene, Da bi umesto mene… Svinja jedna… Da bi umesto mene što pre jedini žive – pisao je Mika u svojoj najintrigantnijoj pjesmi.
Oni koji su poznavali Miroslav Miku Antića, decenijama kasnije se sjećaju ovog kozmopolite, čovjeka otvorenog i neuhvatljivog duha i velikog prijatelja koji je živio za dobro drugih.
– Bio je najčudesniji čovjek kojeg sam u životu sreo. Nepredvidiv, beskrajno odan prijatelj, rijedak filozof u čitavoj toj generaciji pjesnika – sjećao ga se Mišo Marić u intervjuu za “Azru” u ljeto prošle godine.
Vječiti mladić i poezija koja živi
Antić ima najbolju, najpoželjniju publiku na svijetu. Njega čitaju mladi, oni se u njegovim stihovima pronalaze, nalaze tu neka nova značenja i neke nove momente o kojima možda ni Antić ne bi znao, da je slučajno živ u ovoj 2016. godini.
– Moje pesme nisu pesme, nego su pisane svakom od vas. On nisu u ovim rečima koje čitate, nego u vama, a reči se upotrebljavaju samo kao ključevi, da se otključavaju vrata iza kojih stoji neka poezija, već doživljena, već mnogo puta rečena čeka da je neko oslobodi. Knjiga je oslobođenje pesme, one što ko zna od kada postoji u svakome od vas – objašnjavao je on svoju poeziju svojoj publici – tvrdio je on.
U njegovo vrijeme, i prije i poslije, bilo je pjesnika koji su sebe titulirali pjesnicima za djecu, no bilo je malo onih koji su pisali za jedan specifičan uzrast, za mlade ljude koje trese ljubav, pubertet, za djevojčice i dječake u dobi između 12 i 16 godina. Prve ljubavi, prvi sastanci, prve čežnje, prve suze, prva šetkanja korzom, prvi ples na prvoj igranci, prvi poljubac i prvo ljubavno pismo.
To su motivi Mike Antića. Treba znati da četrdesetih, pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća nije postojao pojam “tinejdžer”, postojao je, doduše, pojam “omladina”, no više u nekom birokratskom smislu, nego u onom pojmu koji je označavao “lude godine”, vrelu krv pogonjenu hormonima, spremnu da uradi sve što joj se prohtije, jer čovjek je mlad i to samo jednom. Osim ako nije Mika Antić, čovjek kojem je Facebook, dao drugi život i novu mladost.
– Antićeva je lirika ljubavnih nemira, tajni, snova i želja djevojčica “sa očima punim neke treperave sreće… sa osmijehom toplijim od mjesečine na proplanku”, djevojčica zaljubljenih u “prvu loknu na svom čelu” i “cio svijet dječaka koji su večeras prvi put uljem zalizali kosu, pa im se čini da su ozbiljni i sličniji odraslim ljudima”, djevojčica i dječaka koji trebaju da zaplešu “prvi tango u životu” – piše dr. Zvonimir Diklić u predgovoru knjige “Plavi čuperak”, izdanje “Veselin Masleša”, iz godina 1991.
Zato se ne treba čuditi zašto današnji mladi tako mnogo citiraju Antića. Evo šta on kaže u čuvenoj poemi “Tango”:
– Hajde, započnimo ovaj naš prvi tango u životu… Igrajmo! Nije strašno Dva levo – jedan desno. Jedan levo – dva desno. Evo, brojimo svi uglas. Zbogom olovni vojnici! Zbogom detinjstvo sa kikama i plavom mašnom! Zbogom sve ono sto je bilo juče! Dobro nam došlo sve ovo što je ispred nas! Nije ovo čas hemije niti čas matematike. Tiho! Tiho za one pred kojima se večeras otvara mladost široka.
Antić je bio prvi knjižvnik na ovim prostorima koji je pisao o tom čudnom i ludom slatko-bolnom prelasku iz djetinjstva u dječaštvo, dugo skrivanoj istini da i mladi u tim godinama imaju intimu i intimne trenutke i intimne probleme. Evo šta stoji u “Golišavoj pjesmi”.
Kad mrak uz okno nos pritisne
i zvirka u klince što se svlače,
neko se isplazi,
neko vrisne,
a neko kaže:
oho, mrače!
Na spljošten nos mu palac metne
i onda,
uz osmeh,
spusti roletne.
Šta se tog mraka svaki čas tiče
na šta golišavi klinci liče.
U Antićevim stihovima nema pornografije, nema predimenzionirane, vulgarne erotike. Antić ne piše ni o čemu drugom osim o onom što svako od nas zna ili je doživio jednom u životu.
– Antićevo razumijevanje je duboko i prefinjeno. To je izuzetan dar, dar prirode, sam donekle pedagoški, a mnogo više ljudski, oplemenjen pjesničkim darom, Antić je od onih ljudi što nisu zaboravili svoje djetinjstvo i radost, što čuvaju u sebi svoj nekadašnje klikere, olovne vojnike i spomenare. I raduje se što je takav. I svima onima što su nekad kad su bili djeca, glasom mladosti poručuje da bi se, zbog sreće svoje djece, morali prisjećati djetinjstva, u kome i šaka pijeska može da vrijedi kao velika prostrana Sahara – pisala je Nasiha Kapidžić-Hadžić u knjizi “Od Zmaja do Viteza” iz 1970.
Vrijeme prolazi, Antić ostaje
Antić nikada nije želio biti kniževni bard, da, recimo, postane novi Krleža ili vojvođanski pandan Andrića. Prezirao je nagrade, titule, ceremonije, edicije najboljih djela i stvaranja kulta ličnosti, makar ta ličnost bio i sam Mika Antić.
– Kažu da pisac, kad prvi put pronađe neku svoju pesmu i đačkoj čitanci, komotno može oprostiti se sa mladošću. A ako mu i cela knjiga dospe na popis obavezne školske lektire, može smatrati da je već uveliko čiko i da će biti stavljen u neku sredovečnu ladicu. Šta onda misliti o izabranim pesmama? Je li to moje priznanje pred samim sobom da sam postao nekakav književni deda?
Starost – to je ono doba čovekovog života kad ne umemo da se smejemo. Zato se nemojte iznenaditi ako pronađete nekog dedu i među svojim vršnjacima, baš kao što ćete sresti u životu toliko staraca koji su vedri, raspoloženi, mladi i detinjasti. Svemu treba verovati, samo ne izvodu iz matične knjige rođenih. Još kako možeš sresti usedelicu u dvanaestoj godini, jezičavu, dosadnu, pakosnu, ili džandrljivog penzionera već u sedmom razredu osnovne škole – bunio se protiv svrstavanja u stare i legendarne pisce.
Htio je i uspio ostati vječiti mladić. Niti jedna životna nevolja, a imao ih je mnogo, od besparice, tri braka sa šestero djece do sukoba s nacionalistima iz vlastitog naroda, nije ga promijenila.
– Možda bih i ja obukao farmerke, ali ne može. Kaže mi pre dve godine jedan milicionar na ulazu u Skupštinu, u klubu poslanika: Idite, druže, kući i uzmite belu košulju i kravatu. Mogu ja vas da pustim unutra i ovako, ali moja deca vas uče u školi. Nemate pravo da se lično ponašate drukčije nego što vas zamišljaju. Uhapsio sam sebe i time što sam u godinama. Rastao sam. Stario. I sad, kad sednem na bicikl, kaže mi žena na pijaci od koje kupujem sir i kajmak: “Siđite s tog bicikla, ne priliči vam”. Ja pisca drugačije zamišljam: brada, brkovi, dugačka kosa, dostojanstveni hod – šalio se on sa samim sobom.
Tako je bilo do posljednjeg trenutka njegovog života, u ljeto 1986., kada se Jugoslavijom proširila vijest da je umro Mika. Preminuo je od raka s kojim se borio 14 godina.
– Dolazi delegacija vrha Vojvodine i traži državnu sahranu, sa svim počastima, a meni Ljilja daje komad kockastog papira, na kojem piše: „Draga Dudo, neću nikakvih zvaničnih govora, ni sahrana. Kad me ponesu, neka Toma Jovanović izgovori ‘Besmrtnu pesmu’. Dok me budu nosili i sahranjivali, neka Tugomirova ili Džanetova banda, a to su ciganski orkestri koje je obožavao, a koji ne govore između sebe, pjevaju „Pira manđo korkoro”. Pitam ja Ljilju: „ Hoćeš li ti sahraniti supruga ili dobitnika nagrade Vojvodine, jednog od najvećih pjesnika Jugoslavije?” „Kako misliš?”, pita ona mene. “Pa hoćeš li ispuniti njihovu ili njegovu želju”, pitam je. „Pa zaboga, Mišo, naravno da ću Mikinu”, kaže mi ona. Tako je i sahranjen – sjećao se Mišo Marić za naš magazin.
Trideset godina poslije, nema odavno više ni “učeničkog korza”, ni plesnjaka, ni prvog tanga, ni ljubavnih pisamaca ni spomenara. Dok su nekada 12-godišnja djeca sanjala o plavom čuperku iz drugog odjeljenja”, danas klinci iz tog životog razdoblja otvoreno na svom profilu označavaju da su “u vezi”. Ipak, jedno je ostalo isto.
Klinci se i dalje zaljubljuju prvi put, a poezija Mike Antića je jednako svježa, jednako mlada i mladalačka kao i prije četrdeset ili pedeset godina, kada je nastajala. I današnji dječaci i djevojčice vole poeziju Mike Antića, pokušavaju osvojiti svoje prve simpatije njegovim stihovima, često ne znajući ko je uopće bio čovjek koji je stvorio najljepšu poeziju ovog prostora. Mika Antić, dok s oblaka posmatra kako se njegovi stihovi pretvaraju u nekakve FB statuse, sigurno se ne ljuti. Oni koji su ga poznavali znaju da se on mogao naljutiti na cijeli svijet, samo na djecu nije mogao. On je bio i ostao vječiti dječak. Zato ga danas pamtimo i pjevamo. Zato će Antić da živi dok na ovom svijetu postoji ijedna biblioteka.
Volio je žene
Ženio se tri puta i imao šestero djece. Pored ove tri, volio je bezbroj žena, i to svaku podjednako… naročito je volio učiteljice. I svi su voljeli njega.
– Od braka do konjaka samo je pola koraka. Od druma do ruma samo razroka šuma uma… Svako ima svoju pesmu. Ja nemam svoju ženu, svoj tip žene. Sve žene na svetu su mi se dopadale i sve muzike na svetu.
Poricao je da je pjesnik ljubavi.
– Ja, u čijim ljubavnim stihovima dečaci izjavljuju svoju prvu ljubav devojčicama (čak ponekad tvrde da su to njihove pesme), ne snalazim se u zamršenim lavirintima ljubavi. To je tačno. Kad god sam voleo neku ženu, nisam umeo da odem na vreme… Ljubav je talenat. I to još kakav. Izgleda da ga ja ne posedujem. Neki ljudi imaju ključ kojim lako otvore srce žene. Za tili čas. Mene priroda tim ključem, izgleda, nije darovala. Od onih sam koji moraju propisno da izmrcvare sebe i da iskrvave ruke ako žele da, bez ključa, otvore čarobnu kutiju na kojoj piše: “Ljubav” – “pravdao se” Mika.