U velikom intervju za “Azru” Danijela Martinović otvoreno govori o razlozima zbog kojih je odlučila napisati knjigu i u njoj otkriti najintimnije dijelove svog života. Govori nam i o svom odnosu s majkom, ali i pojašnjava zašto ne razmišlja da snimi duet s Petrom Grašom
Hrvatska pjevačica i bivša članica grupe “Magazin” Danijela Martinović prošle sedmice je u Zagrebu promovirala knjigu „Šalabahter života”. Na 180 strana, podijeljenih u tri poglavlja, ispričana je sreća, bol, ljubav, patnja, dileme, kroz koje je ova 45-godišnja Splićanka prolazila. Ovom knjigom, Danijela je javnosti željela pokazati kakva je ona uistinu ličnost, jer, koliko god da je govorila o svom privatnom životu ranije, njena publika ipak je najbolje poznaje kroz ono što ona dugo godina radi, a to je njena muzika.
– Osobe koje me dobro poznaju, znaju da sam sve kontra površnosti. Kroz životne situacije, spoznavala sam sebe i kroz ulogu prijateljice, žene, pjevačice, te javne osobe, čija riječ bi se trebala čuti. Sama sebi sam izgradila zid kroz koji dalje nisam mogla, vrijeđalo me što su moje riječi na putu do publike bile izgubljene. Svemu tome je prethodila jedna velika bol. Mi smo ljudi kojima jedino bol otvara vrata prema nekim spoznajama. Jako volim svoju tugu, koja mi je mnogo ljepote dala. Nisam to mogla zaustaviti, toliko snažan poriv je bio.
Po noći sam se budila, pisala ujutro, na stolnjacima, jelovnicima, pričala sam u diktafon i jednostavno je to bio način da preživim. Knjiga je napisana u tri dijela: Šalabahter života, Misli svojom glavom i PMS. U prvom dijelu knjige je romantična i emotivna poezija, u drugom se obraćam ljudima na način šta bi to svaki pojedinac trebao napraviti da bi živio istinski ovaj život i da shvati koliko, mijenjajući sebe, može mijenjati i stvarnost oko sebe. PMS je najduhovitiji dio, koji najbrilijantnije iskazuje moju ličnost kada postajem ironična, kritična, neprilagođena. To se ljudima jako dopalo, jer, mnogo stvari nisu očekivali od mene – kaže Danijela na početku razgovora za “Azru”.
Kažete da ste se prije pisanja knjige nosili s velikom boli. Na koju bol mislite?
– Bol površnosti ovog života, da smo nešto željeli, a da je ispalo drugačije. Bol kojom svjedočimo svakodnevno, sve informacije svijeta su nam dostupne. Meni ta bol nije neugodna. Empatična sam prema svijetu i svemu što me okružuje.
Jeste li zaista otkrili sve u svojoj knjizi, da li je ijednoj Vašoj misli prethodila određena vrsta cenzure?
– Skoro sve. Ljudi su me pitali gdje je stvarnost, a gdje fikcija. To uvijek prepuštam oku, uhu i srcu čitatelja. Bila sam u situacijama koje su me motivirale. Imala sam ih potrebu zapisati. Sto posto zapisanog je lično Danijelino. Ovo su samo neki dijelovi knjige: „Poštujem tvoja pravila, ti poštuj moju slobodu.” „Postoje oni koji obožavaju svaku pojedinu vlas vaše kose, i oni koji bi najradije da se nikada niste rodili, nema veze, volite ih jednakom snagom”. Svoje misli nisam cenzurirala. Čak me je prijateljica, koja je bila na promociji, nazvala sva u šoku i rekla: “Danijela, pa ti prostačiš!?”. Prostačim, ali u svrhu poezije. Prvi moj zapis je pročitao doktor književnosti Ivan Majić nakon čega je kazao da mu se jako sviđa moje prostačenje, jer je estetično i ima pokriće. Potrudila sam se da to bude tako. Nisam pisala s namjerom da izdam knjigu, ali kada sam svoj prvi zapis napravila, nazvala sam prijateljicu, koja je nakon što sam joj pročitala jedan dio, počela plakati, jer ju je emotivno dotaklo.
O kojoj temi nikada ni s kim ne pričate?
– S vama volim razgovarati o svemu. Rijetko je ovako dobrih i opuštenih intervjua, izuzetno uživam pričati s vama, ne znam da li postoji tema o kojoj ne bih voljela razgovarati. Samo ako ćete me pitati o politici, to, ne da ne želim, već ne znam ništa o tome zato što ne pratim tu scenu, a za bilo koju temu sam otvorena.
Onda razgovarajmo otvoreno i o sljedećoj temi; ženi se nameće jako mnogo uloga, a to je, da bude dobra majka, supruga, uspješna žena… Kada kažete da je žena uspjela u karijeri, obično slijedi ono, ali…, nije još rodila, ili nije se još udala. Kako komentirate ovakva razmišljanja?
– Nije lijepo da se žena definira kroz bilo kakvu ulogu, pa tako ni kroz majčinstvo, zato što je žena mnogo više iznad pojedinačnih uloga. Ženama je prirodan odabir majčinstvo i to je njihova najveća uloga, ali u slučaju da to i nije tako, smatram da je nepristojno prozivati žene koje su se zbog svoje slobodne volje i životnih okolnosti odlučile da svoj život provedu bez da su okusile ulogu majčinstva.
Na koji način razmišljate o majčinstvu?
– Naravno da mi je želja da se ostvarim kao majka, ali u životu stvari nekada nisu onakve kakve želimo da budu. To sam napisala u svojoj knjizi i to mi je jedan od dražih citata: „Mi ne živimo život, nego život živi nas”. Mislimo da mnogo toga možemo, a zapravo smo jako limitirani, i kada pustimo da nas vodi životna navigacija, onda u naš život dođe sve ono što je za nas najviše dobro. Moja prijateljica Milana Valović na prezentaciji knjige je rekla jako poučnu rečenicu: „Dosta je više o tome da se žene definiraju kroz njihovu maternicu”. To je postalo skoro pa uvredljivo.
Danijela sa majkom Ivankom i ocem Ivanom
Kakav odnos gradite s majkom?
– Prošla sam sve ono što svaki pubertetlija prolazi, od neke privrženosti, pa do trenutka kad ulaziš u period kada te sve na mami nervira, kada moliš Boga da ne ličiš na nju, ne želiš imati niti jedan njen pokret, sve ti je to grozno i gadi ti se, užasno ti na živce ide sve što ti priča i svi su ti draži od vlastite mame, a onda odrastaš i prođeš mnogo toga u životu kada ti se te riječi rezoniraju i vraćaju kao neka jeka, onda dođe trenutak kad se uhvatim da prekrižim noge isto kao moja mama, pa kako mi je ruka naslonjena na jastuku kao i njena, te shvatim da je to jedna najljepša neraskidiva veza, koju je vrlo teško objasniti.
Imate dva brata i sestru, možete li za sebe reći da ste dobra sestra?
– S punim srcem i mnogo ljubavi mogu reći da sam dobra sestra. Imamo homogeni odnos, slažemo se, privrženi smo, čujemo se često i mnogo pričamo o svemu. Iako nas je četvero, sada kada smo odvojeni, nedostaje mi sve to. Nekada mami kažem: “Baš si bezveze, mogla si mi roditi još jednu sestru”. Jedna smo vrlo otvorena happy family.
S Petrom Grašom ste 18 godina u vezi, šta je najljepše u vašem odnosu?
– Naša ljubav je krenula iz prijateljstva i zbog toga je tako posebna. Kada je došao svirati kao pomoćni klavijaturist u grupi “Magazin”, često sam mu u šali govorila: „Bio si dugo vremena iza mene i znao si kako s leđa izgledam i prije, bolje nego ostali”. Postali smo jako dobri prijatelji, a o vezi nije bilo ni razgovora i to se tiho vuklo, tako da ni on ni ja ne znamo kada se to tačno dogodilo, ali mi smo dan kad smo se upoznali uzeli kao datum godišnjice, da ne budemo baš neko ko nema svoj datum. Naša veza je posebna zbog privrženosti, vjernosti, iskrenosti, slobode, bezuvjetne ljubavi, neuvjetovane ničim da bismo zadovoljili potrebe. Naučili smo živjeti odvojeno, a pritom biti izuzetno privrženi, odani i vjerni, možda čak i više nego da 24 sata provodimo zajedno. On je i dalje jedan od mojih najboljih prijatelja. Definitivno je temelj i uvjet da ljubav opstane upravo to prijateljstvo.
Nedavno, kada sam razgovarala s Petrom, kazao je kako svaki put kada se vidite nakon dužeg vremena, ima osjećaj da ste na prvom ljubavnom sastanku. Da li je i kod Vas isti osjećaj?
– Svakako. Da me pitate da li bih nešto mijenjala, ne bih, jer većina brakova mojih prijateljica davno se već raspalo, niko o tome ne priča, jer ih je ubila jednoličnost svakodnevice. Nama je odvojenost dala prostora da imamo mogućnosti zamišljati kako bi bilo u trenutku da smo zajedno, što nam olakšava mnogo stvari. Definitivno čarolija zbog toga duže traje. Zna se desiti kada smo zajedno duži period, a ja sam u PMS-u, da kažem: “Čije je vrijeme da ide na put?”.
Snimali ste duete, no, s Petrom ne znamo nijedan. Budući da ste u istoj branši, možemo li u skorijoj budućnosti od vas dvoje očekivati da ćete snimiti zajedničku pjesmu?
– Imamo duet koji je snimljen u periodu našeg prijateljstva. To je prepjev pjesme italijanske pjevačice Giorgie. Petar je napisao prijevod teksta, pjesma se zove “Kako da znam”. Često smo to pjevali našim prijateljima na druženjima i dobro su reagirali. Međutim, nama su se dogodile odvojene karijere i u medijima je bilo lažnih okrivljavanja i etiketiranja i shvatili smo da je najbolje da ništa ne demantiramo, nego da će to vrijeme učiniti. Ako su se Angelina i Brad mogli rasuti kao prašina, onda je sve moguće. Ukratko, trudimo se ne biti kao lančić i privjesak.
Danas je jako teško vjerovati nekome, rijetko je ko iskren prijatelj, vjerujete li Vi mnogo ljudima i da li Vas je to povjerenje nekada koštalo nečega?
– Vjerujem svim ljudima. Vjerujem da su ljudi dobri, dok me ne uvjere u suprotno, ali nikad ne idem s premisom da sam oprezna, bez obzira što sam imala raznih iskustava. Mislim da su to ljudi napravili, jer tog trenutka nisu mogli, a ni znali bolje, jer da jesu, sigurno to ne bi učinili. Ne dozvoljavam da to poljulja moju vjeru u druge ljude, jer ovaj svijet je zaista lijepo mjesto, samo ga treba gledati iz pravog ugla.
