U velikom intervjuu za “Azru” legendarna mostarska novinarka i osnivačica radija “Studio88” govori o svojoj bogatoj karijeri i životu u Mostaru. Nakon operacije limfoma na mozgu oporavljala se poprilično brzo, a rijedak je slučaj da osobe prežive ovakvu operaciju, a kamoli da nakon nekoliko godina rade i pišu gotovo istim tempom kao i prije. Naljeto bi trebala biti objavljena njena druga knjiga “Mostarski kuhar; hrana za dušu i tijelo”, u kojoj će objediniti stare recepte iz hercegovačke kuhinje, zanimljive priče iz Mostara, ali i pojasniti pojam komšiluka.
Amela Rebac, mostarska novinarka i osnivačica kultne radiostanice Studio 88, prije 11 godina se zbog teške bolesti prestala baviti novinarstvom. No, samo novinarstvom u klasičnom smislu. U međuvremenu se zaposlila u RAK-u i stoički i hrabro se uhvatila u koštac sa svojim zdravstvenim problemima. Amela je danas dobro, živi i radi u svom voljenom Mostaru. Neki bi možda ili već jesu digli ruke od dvije obale, koje razdvaja Neretva, no, Amela, nikada nije. “Studio 88″ Mostarci i danas pamte kao radiostanicu za cijeli grad, odnosno građane s obje strane modre rijeke. U korijenu svega što je radila i radi ljubav jeste prema Mostaru i njegovim ljudima. Prije pet godina promovirala je svoju prvu knjigu „Svjedok vremena”, koja je, zapravo, transkript emisija koje je radila od 2000. do 2008. godine, i koji su svojevrstan dokument o dešavanjima u Mostaru. Do kraja ljeta ove godine trebala bi objaviti i drugu knjigu „Mostarski kuhar; hrana za dušu i tijelo”, u kojoj će objediniti stare recepte iz hercegovačke kuhinje, zanimljive priče iz Mostara, ali i pojasniti pojam komšiluka.
Prošle sedmice posjetili smo Amelu u njenom domu, gdje se lagano privode kraju stranice “Mostarskog kuhara”. Vedrog duha dočekala nas je u svom stanu i oduševila svojim dobrim raspoloženjem, smislom za humor i pričom koja zaista inspirira i daje nadu u bolju budućnost ove države, grada Mostara i suživota bez obzira na naciju i na stranu Neretve na kojoj neko živi. Ko istinski voli novinarstvo, ko ga je živio ili živi, nikad ne prestaje ni govoriti o njemu. U to nas je uvjerila i Amela.
– Postratno vrijeme je bilo idealno za profesionalne novinare i novinarstvo, kojih je, nažalost, u oba slučaja bilo malo. U Mostaru su se mediji dijelili na bošnjačke i hrvatske. Moj radio „Studio 88″ je bio prvi multietnički, profesionalni radio u kojem su radili iskusni novinari, ali i učili novinarski zanat poletarci iz svih dijelova grada, i svako je govorio svojim maternjim jezikom. U želji da taj radio bude dostupan i rado slušan, svoje novinare sam slala na radne zadatke kod, uslovno rečeno, suprotnih strana, u vrijeme kada se još sporadično prelazilo s jedne strane na drugu… S ponosom mogu reći da su moji novinari – moji prijatelji, moja djeca, na posao dolazili i pored barikada i tenkova koji su tada smirivali situaciju u gradu. Bilo je opasno tada prelaziti s jedne na drugu stranu, nisi znao hoćeš li se vratiti kući, i pored toga što sam govorila da novinari iz „zapadnog Mostara” ne dolaze na posao, svakog jutra svi bi bili u redakciji – priča nam Amela.
Optimizam i volja za životom
Nikada ona nije sumnjala u mogućnost suživota u gradu na Neretvi. On ju je, uz potrebu za objavljivanjem pravovremenih i istinitih informacija, i inspirirao za osnivanje radiostanice.
– Radio se nalazio na Musali u „istočnom Mostaru” u poslovnom prostoru našeg novinara, tadašnjeg suvlasnika radija, jer niko u gradu, ni na jednoj strani nije želio izdati stan ili poslovni prostor, multietničkom radiju, ni za kakav novac, jer niko više nije vjerovao da će Mostar ikada zajedno prodisati. Zaista sam se ponosila tim ljudima, koji su prkosili vremenu u kojem su radili i stvarali bolji život te pokušavali artikulirati javno mnijenje koje će se usprotiviti podjelama, segregaciji i nacionalizmu. I muzika je doprinosila našem uspjehu. Emitirali smo pop-rok muziku iz svih dijelova ex-yu, bez predrasuda i bez mržnje. Svirali smo i sevdalinke i klape, jazz&blues… Ljudi su jednostavno voljeli “Studio88″, a slali su nam kolače ili pite, učestvovali u hamanitarnim akcijama i političkim javnim tribinama.
Stranci, koji su najčešće bili naši finansijeri, dolazili su u Studio k’o na foto safari, da uslikaju Bošnjake, Hrvate i Srbe kako zajedno rade, vođeni idejom profesionalizma i ljubavi prema rodnom gradu.
Iskreno, nervirala me ta podjela koje se ogledala i u najbanalnijim stvarima, npr. porodilišta u istočnom i zapadnom Mostaru; radiostanice u to vrijeme iz zapadnog Mostara objavljuju broj rođenih beba samo za taj dio grada, u istočnom dijelu također. Mi smo prvi objedinili tu informaciju i kako tu, tako i sve ostale. Moj radio je bio kao Pokret otpora, na radiju i u našem malom kafe klubu okupljala se alternativna i građanska opcija Mostara. Danas je novinarstvo senzacionalističko i novinari u većini tragaju za senzacijom, a ne za informacijom – priča Amela i odgovara koliko joj danas nedostaje posao novinara.
– Šta god da kažem, slagat ću. Fali mi u smislu da sada ne mogu „lajat’ na zvijezde”. S jedne strane, i dok sam trajala i “lajala”, reakcija nije bilo, i pored svih napora nisam mogla iz mrtvih dignuti nezainteresirano i isprepadano javno mnijenje u Mostaru. S druge strane, ljubav prema novinarstvu platila sam glavom, teško sam se razboljela, i zahvaljujem Bogu da sam dobila posao u RAK-u, jer sam u ovoj Agenciji i na ovoj poziciji najbliža novinarstvu. Tješim se ovakvim „benignim uradcima” kroz koje se trudim prikazati moć zajedničkog života.
Što je naš razgovor odmicao, sve više nas je ova heroina oduševljavala svojim optimizmom i voljom za životom. Nakon operacije limfoma na mozgu oporavljala se poprilično brzo, a rijedak je slučaj da osobe prežive ovakvu operaciju, a kamoli da nakon nekoliko godina rade i pišu gotovo istim tempom kao i prije. Oporavku su, priča nam ona, osim te volje za životom i njene borbe, doprinijele i hiljade poruka podrške koje su stizale od poznanika i prijatelja, te je tako osjetila sinergiju ljubavi koju su joj, dok je ležala u bolnici u Sarajevu, slali njeni Mostarci.
– Stara je priča, ali i ona će dobiti svoj epilog u knjizi naslova „Ja pobjednik”. Bit će to priča o mojoj familiji, njenoj podršci u svakom trenutku bolesti, o mojim kolegama i prijateljima, koji i kad nisu dolazili, slali bi tople, ohrabrujuće poruke, o požrtvovanom medicinskom osoblju Univerzitetske kliničke bolnice u Sarajevu i o nekakvoj atmosferi koju su mi pružili ljudi u bijelom da bih se osjećala dobro i sabrano, kako bih se mogla boriti s teškom bolešću. O mojim razgovorima s Bogom i anegdotama koje pamtim i optimizmom kojim sam, ipak, nosila duboko u sebi i pobijedila opaku bolest limfom na mozgu. Iz mog Mostara stizala je ljubav hrpimice u obliku poruka.
Od nekoliko hiljada primljenih zapisala sam ih 800, koje mogu biti šlagvorti ili dijelovi mog zaista neobičnog i uspješnog puta prema ozdravljenju. Sada, 11 godina nakon svega, mislim da mogu pisati o tome s distance i bez rezerve, jer sam jedna od rijetkih „hvala Bogu” koja je preživjela, ali sve zahvaljujući pažnji familije, sinergiji ljubavi, religiji i znanjima mojih doktora – kaže Amela.
Na stolu su spisi, spremni da se ukoriče u knjigu “Mostarski kuhar; hrana za dušu i tijelo”. Bilo je vrijeme da s Amelom otvorimo i poglavlje priče, koja nas je, između ostalog, iz hladnog Sarajeva i dovela u Mostar.
– Moj “Mostarski kuhar; hrana za dušu i tijelo” nastao je iz potrebe da ovjekovječim recepte i jela ovog „božijeg vrta”, kroz koji se u zelenoj vodi Neretve i Radobolje, najplavljem nebu na svijetu, u kamenim vinogradima i voćnjacima i vrtovima, od Bijelog polja i trešanja, do mora i ribe, što nertvanske, što morske, ogleda naš jedinstveni način života. Možda bi ovaj moj kuhar trebao nositi ime „Ne može bez buredžika”, jer nema Mostarca od Mostara do Australije koji ne sanja o buredžicima.
U vremenu kada kuharske emisije i kuhari dostižu gledanost poznatih serija ili informativnih emisija, u vremenu kad kuhari postaju zvijezde, poput Rudolfa ili Jamiea Olivera, kada te nemaštovite kuhinje promoviraju ukusnu svjetsku hranu, vrijeme je da i mi Mostarci progovorimo o toj temi, pogotovo što naša hrana sublimira sve čari istočnjačke, evropske i mediteranske kuhinje. Smješteni na granici svjetova, podjednako bliski i jugu i zapadu i istoku, mi smo najbolji reprezent „pobratimstva lica u svemiru” kada je riječ o kuhanju.
Zato je pravo čudo, kako i zašto se do sada nisu otkrile čari mostarske kuhinje. Mostar je uvijek bio multietnički grad, te su se u njemu spletom okolnosti, kako životne, tako i prehrambene navike građana ispreplitale i poprimale utjecaje svih njegovih građana od Beča, Dubrovnika, Moskve, Budimpešte – to je naša hrana. Ta hrana koju ću predstaviti je najautentičniji predstavnik Mostara, jer kroz “Mostarski kuhar” prestavljam i neka posebna jela Bošnjaka, Hrvata, Jevreja i Srba.
Amela kaže kako “Mostarski kuhar” zaslužuje pažnju, jer promovira Mostar i njegov način života na specifičan način; kroz hranu i humor, za koje se kaže da su najbolji put prema ljubavi, a ljubav – ljubav ide kroz stomak. Knjiga je podijeljena na dva dijela: Cerničke priče – Majkicina kuhinja i Jelovnike izgubljenog vremena/hrana i jela iz komšiluka.
Neistine o buredžicima
– Jela prate autentične anegdote u vezi s kuhanjem i kuharicama kao npr.; nena našeg omiljenog Mostarca prof. dr. Zdravka Grebe pravila je najbolje buredžike u Mostaru. Čuveni prim. dr. Isidor Papo, koji je radio na beogradskoj VMA, javni obožavatelj buredžika, koji se družio s braćom Grebo, pa tako i s Hamom, ocem prof. Grebe, obavezno bi išao kod nene Memušaginice Grebinice na buredžike…
Uz ovu priču demantiram i neke neistine o buredžicima kao bureku polivenom kiselim mlijekom. Buredžici, jalan sarma, japrak, pirjan od raštike i smokvara je ono što se u Mostaru najčešće pravi, ali to je za mene viša matematika. U ovom kuharu pišem, ponešto sitno napravim, a ozbiljan posao obavljaju moja tetka, daidžinice, rodice i naravno komšiluk iz „Jelovnika zaboravljenog vremena”. Na pitanje koja posebna jela prave Srbi, Hrvati, Jevreji ili bilo ko u Mostaru, složno su odgovorili da oni kuhaju kao što se kuha u Mostaru, samo nam je, ali samo ponekad, drugačije meso.
I naravno svima nama bez obzira na vjeru i naciju kraljica kolača je baklava. Pravimo je za vjerske praznike, diplome, slave, rođenja djece… Tekstove sam završila, sakupila većinu novca za objavljivanje, a ubrzo slijedi kuhanje i priprema svih onih mostarskih delicija u kojima mi Hercegovci nemilice uživamo. Negdje krajem ljeta ili početkom septembra, možete očekivati prvu promociju, u zavisnosti od ritma kuhanja, a i od obaveza recezenata i promotora – kaže na kraju Amela, čiju knjigu su do sada, prepoznajući njen značaj, podržali Eronet, Turistička zajednica HNK, Advokatska kancelarija Škoro i Fondacija Slipičević, koji su se okupili da bi se zajedničkim snagama ostvario jedan cilj, a to je promocija hrane koja nas ujedinjuje.