Naš rukometni reprezentativac Ivan Karačić od prošle godine igra u Izraelu. Vrlo brzo se navikao na novu sredinu, u kojoj mu svakodnevicu ljepšom i lakšom čini njegova porodica; supruga Ineta i njihova djeca. Za magazin „Azra” bračni par Karačić govori o svim ljepotama Izrela, te nam ustupaju svoje porodične fotografije.
Nakon što se razišao sa švicarskim Kadetten Schaffhausen klubom, bh. rukometni reprezentativac Ivan Karačić karijeru je nastavio u „Maccabi Srugo Rishon Lezionu” u Izraelu. Tridesetjednogodišnji Mostarac odlično se snašao u novoj sredini. Uživa u gradu, klubu, ali i slobodnom vremenu, koje koristi kako bi upoznao sve znamenitosti živopisnog Izraela.
– Razlaz sa starim klubom pao je u nezgodno vrijeme. Između nekoliko ponuda koje sam imao iz Njemačke, odlučio sam se za ponudu iz Izraela, jer je bila najadekvatnija od svih evropskih. Sada čekam reprezentativna okupljanja ili ljetnu stanku da bih uživao u svome rodnom gradu i kraju! – kaže Ivan za „Azru”.
DVIJE ADRESE
U vrijeme dok smo dogovarali razgovor za naš magazin, u Izraelu je boravila i Ivanova supruga s njihovo dvoje djece Leonom i Irinom. Sretna porodica uživala je na lokalnoj plaži u Jafi, ali i kupanju u Mrtvom moru. Obilascima su se naročito obradovali njihovi mališani.
– Ivan je u Izrael došao 11. maja prošle godine i ima ugovor na tri i po godine. Djeca i ja smo još na dvije adrese! Malo Mostar, malo Izrael. Trenutno nam škola dirigira sve! Ivona, naša najstarija kćerka, ide u treći razred u Mostaru i čekamo da ga završi pa da vidimo šta dalje – priča nam Ineta, koja je oduševljena Rishon LeZion gradom.
– Rishon LeZion je deset kilometara udaljen od Tel Aviva. Prvi utisak na mene je ostavila savršena klima, more i velike pješčane plaže. Njihova radna sedmica, za razliku od naše, počinje nedjeljom. Petkom se radi do 15 sati, a subota je shabbat. Shabbat je dan odmora i povezan je sa Suncem. Počinje zalaskom Sunca petkom i traje do zalaska Sunca subotom. Ono što je zanimljivo jeste da ga ljudi poštuju i provode s porodicom – govori Ineta i uz osmijeh otkriva kako se tek sprema naučiti lokalni recept za humus.
– Ne znam još spremati taj njihov specijalitet, ali ću prvom prilikom pitati. Humus je glavni prilog, odnosno namaz za sve – kaže mlada mama.
Ljubitelji sporta, naročito rukometa, i dalje se sjećaju sjajne i napete utakmice od prije dvije godine, između reprezentacija BiH i Hrvatske. U jednoj je igrao Ivan, a u drugoj njegov mlađi brat Igor.
Tada je našu ekipu, kao uostalom i brojne druge iz BiH i Regije, ugostila porodica Karačić u Mostaru. Zajedno smo svjedočili kako roditeljsko srce ne može da se dijeli napola. Svi smo navijali za dobru tekmu i mnogo pogodaka. Simpatije domaće publike Ivan je pridobio svojom srčanošću. I povrijeđenih ruku znao je dati zadnji atom snage u dresu BiH.
– Mnogo mi znači igrati za Reprezentaciju. Prije svega, to je nagrada za trud u poslu kojim se baviš. Drago mi je da Reprezentacija BiH ide naprijed, makar i sitnim koracima. Bitno je da ne stagnira. A velika mi je želja da zaigra na Evropskom rukometnom prvenstvu, koje se održava u susjednoj Hrvatskoj! Zakomplicirali smo sebi stvari s prve dvije utakmice, ali i dalje postoji šansa da u iduća četiri susreta pobijedimo tri – poručuje Ivan iz dalekog Izraela.
Život u novoj sredini uvijek je lakši uz prisustvo i podršku porodice. A Ivan je od supruge Inete i svojih mališana ima još od prvih dana. Zbog školskih obaveza starije kćerke porodica sada s mnogo više opreza i razmišljanja donosi odluke o dugoročnijem preseljenju u neku novu zemlju.
– Trenutno najteže sve to podnosi Ivona, upravo radi škole! Ivoni smo ove školske godine već priredili jedno prebacivanje kad je bilo riječi o Švicarskoj. Pa kad je Ivan raskinuo ugovor, ponovo vratili u Mostar. Zato sad oprezno razmišljamo o Izraelu. Al’ tek kad završi ova godina. A velika prednost za djecu jeste upravo to što oni puno lakše sklapaju nova poznanstva, vide nove običaje, nova mjesta, a da ne pričam o jeziku. Proces navikavanja na novu sredinu traje svega jedan ili dva mjeseca, kada im je baš teško (pričam najviše o Ivoni) i kada je nama uz njih teško! Poslije toga su već mali Švicarci ili Izraelci (smijeh). Ovi maleni i ne znaju. Čak se mi šalimo pa kažemo: idemo u tatinu kuću u Izraelu, a u povratku u maminu kuću u Mostaru! Pa nas znaju pitati koliko oni kuća imaju (smijeh).
Inetinom svakodnevicom u Izraelu upravljaju sinčić Leon i kćerkica Irina. Sve se, kaže nam, vrti oko njih i njihovih navika i običaja. No, ona dobro zna organizirati vrijeme i u moru roditeljskih obaveza s dvoje male djece uspijeva odvojiti vrijeme i s porodicom obići sva važna mjesta i znamenitosti.
U TATIN ZAGRLJAJ
– Ovako mala država s toliko povijesnih mjesta privlači mnoge, a nama je trenutno dom! Od ovoga što smo do sada vidjeli najviše su me očarali Mrtvo more i Jeruzalem! Sveti grad svih naroda, šta da vam više pričam. A Mrtvo more mi je imalo neke čari, pogotovo spuštanje do samog mora. Prolazite kroz pustinjske stijene, nalik na planine. Zlatne su boje i svako malo imaju oznake koje nam govore na kojoj smo nadmorskoj visini. Samo Mrtvo more je na – 420 m – priča Ineta i otkriva ko su ljudi s kojima se porodično druži u Izraelu.
– Pa kako to obično bude, najviše se družim sa ženama drugih rukometaša. Za sada smo više u porodičnom okruženju i upoznavanju znamenitosti Izraela. Međutim, kao žensko, nisam mogla ne primijetiti (i curnuti) da imaju puno tržnih centara, krcatih raznim radnjama. Kolekcije su, kako vrijeme zahtijeva, većinom proljetno-ljetne. Cijene, huh…,ovdje je mnogo veći standard pa ću sebi, vjerovatno, rjeđe priuštiti koju krpicu – govori veselo.
I dok Ivan pruža dobre partije u novom klubu, s tribina uvijek ima i najdražu publiku.
– Kad smo god tu, u prvim smo redovima. Mala raja glasno navija u mini verziji tatinih dresova. Doduše, najdraži im je sami kraj utakmice, kada mogu uletjeti u teren, tati u zagrljaj – kaže Ineta.
Završetkom Ivanove sezone porodica Karačić, krajem maja, dolazi u rodni Mostar.