Ovaj posao nekada može više umanjiti samopouzdanje, nego ga podići. Valja se konstantno izazivati i uvijek davati još. Uta Hagen je rekla da je svaki glumac po svojoj prirodi nediscipliniran i da se treba boriti protiv te svoje prirode, i tih njenih riječi se držim. Borim se protiv vlastite nediscipliniranosti, kandžijom se tjeram da budem disciplinirana i uspijeva mi, te ubirem plodove toga.
Maja Jurić je mlada bh. glumica, koja, osim na domaćoj, niže uspjehe i na internacionalnoj glumačkoj sceni. Do sada, o 28-godišnjoj Sarajki i studentici četvrte godine Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, niste imali priliku čitati u novinama. To je bio njen izbor. Osjećala je da je pravo vrijeme za priču u medijima onda kada bude imala mnogo toga reći. Ovo je taj trenutak, i Majin prvi intervju.
Starija garda glumaca, ona sa značajnim radnim stažom, smatraju je najperspektivnijom mladom glumicom ovih prostora. Nedavno je svoj potpis stavila i na ugovor za snimanje serije u Engleskoj, u produkciji prestižnog BBC-a.
Kada ste se počeli baviti glumom?
U tri godine, iz trećeg pokušaja primljena sam na Akademiju. Prije toga sam studirala na Pravnom fakultetu, pa sam zbog prijemnog odustala. Kada nisam bila primljena, upisala sam Komunikologiju, kako to kod nas u državi ide – samo da imaš fakultet. Shvatila sam, ako se ne počnem baviti glumom, komunikologija je ono u čemu bih se mogla pronaći, bila bi to alternativa u kojoj ne bih bila pretjerano nesretna. Prije Akademije nikada se nisam bavila glumom, tako da sam se njome počela baviti relativno kasno, sa 23 godine. Bila je to želja koja je spavala u meni, i u jednom trenutku se samo probudila, shvatila sam da je to moj poziv i nema smisla baviti se bilo čim drugim. Ništa drugo me ne bi moglo usrećiti kao gluma.
Je li na početku bilo teško izboriti se za uloge?
– Prvu ulogu sam dobila relativno brzo. Završavala sam prvu godinu kada mi se javila kasting direktorica i rekla da ima kasting za film u Luxemburgu, pozvala me da dođem, zatim sam se spremila za casting, snimili smo sve potrebno, poslali, i za tri dana sam dobila poziv da dođem tamo. Otputovala sam u Luxemburg, odakle sam promašila povratni avion. Dešavala se prava noćna mora, i pomislila sam da nikada neću dobiti tu ulogu. Po mene dolazi producentica, smije se i kaže: „Ma neka si promašila avion, svakako da sjednemo i nazdravimo, jer si dobila ulogu”. To je bio moj prvi film. Dobila sam glavnu sporednu ulogu, mnogo mi je značila.
Nije bila mala uloga zaista, riječ je o dugometražnom filmu, što je za klinku od 23 godine ogromna stvar. Preporučili su me i za mnoge druge projekte. Ali iskreno, nešto što me najviše preporučilo za daljne uloge je samo istrajnost, odnosno uporno snimanje kastinga koje mi moja agentica Anila Gajević šalje. Bilo to u pola tri navečer, sama sa sobom, bez asistenta, kako god, kad god. I na kraju se to isplatilo. Sam se moraš izboriti, jer poslovi ne padaju s neba, od čekanja na posao nema ništa, da sam sjedila i čekala, ni sada vam ne bih imala o čemu pričati.
Tokom pripreme za razgovor s Vama, nisam uspjela pronaći niti jedan Vaš intervju na internetu. Zašto prije niste govorili za medije?
– Nekoliko puta su mi iz različitih medija slali pitanja i bila sam u dilemi da li odgovoriti, pa ipak nisam. Iskreno, nisam imala šta korisno reći. Mogla sam im pričati o mojim projektima na Akademiji, koji su svakako kvalitetni, i jednoj ulozi… Željela sam da moj prvi intervju bude objavljen onda kada budem imala šta ispričati.
Vrlo ste mladi, a već ste imali uloge i na domaćoj i na inozemnoj sceni. Šta je ono što Vas je već sada izdvojilo od mase drugih kolega i kolegica, i što Vas već sada čini uspješnom glumicom koja je u rangu s najboljima?
– Ne mogu reći da sam u rangu s najboljima, možda bi ih uvrijedila da sebe stavim u rang s njima. Ipak, oni imaju mnogo više iskustva, filmova, pozorišnih projekata, i to su moji idoli, ali definitivno imam cilj da budem u rangu s njima. Putanja ide u tom smjeru, ali približavam se lagano, korak po korak. Šta me izdvojilo? Hmm…, možda neka luda sreća što izgledam internacionalno, faca mi pije vode i u BiH, ali pije vode i kada odem u Njemačku, Austriju, Englesku, Luxemburg… To je Božiji dar, ne mogu time da se pohvalim, ali to je komad sreće koji mi je pomogao sigurno. A pored toga, to je rad, trud i disciplina. Kada snimam kasting uvijek se trudim da ljudima ponudim nešto jedinstveno i nešto na šta će se moći „zakačiti” i da samo ja to mogu najbolje, i ta vrsta razmišljanja se isplatila zaista. Za sve što radim pripremam se mnogo.
Dio ste glumačke ekipe turskog filma „Secret from the past”, u kojem igraju i Emir Hadžihafizbegović, Slavko Sobin, Nataša Petrović, Amila Terzimehić. Jeste li prije imali priliku glumiti s nekim iz tog sastava, kakva su iskustva sa snimanja?
– Nikada prije nisam snimala ni s kim iz te ekipe. To iskustvo je bilo ludo i nezaboravno. Zadovoljstvo mi je bilo raditi sa Selmom Alispahić, koja je idol, fantastična je. Volim raditi s kolegama koji su stariji i iskusniji, zato što toliko mogu naučiti od njih. Kada god odem na set uključim sva čula, postavljam im mnogo potrebnih, možda i nepotrebih pitanja, ali ja tako učim. Bilo mi je jako izazovno raditi na tom filmu, bile su teške scene, ali se isplatilo.
Koja je Vaša uloga u tom filmu i kada možemo očekivati premijeru?
– Mislila sam da je to mala uloga, ali zaista nije, iako se ne pojavljuje mnogo u filmu, ta uloga riješi zaplet. Ne smijem mnogo reći, jer je moja uloga nekako senzibilnijeg karaktera, a ako sada ispričam, mislim da bi pokvarila užitak gledanja filma. Još nije određen tačan datum premijere, uskoro izlazi trailer, tako da bi uskoro mogli očekivati i premijeru.
Osim spomenutog filma, Vi ste i dio glumačke postave serije koja se snima u BBC-evoj produkciji. Velika je to stavka u biografiji svakog glumca. No, od Vas bismo voljeli čuti detalje, kako za spomenuti, tako i za druge projekte na kojima ste trenutno angažirani?
– Osim konstantnih projekata koje imamo na Otvorenoj sceni Obala, snimam seriju u BBC produkciji koja se zove „Love, Lies And Records”. Serija se snima u Velikoj Britaniji, u gradu Leedsu. Radi se o radnicima u općini, što na prvu zvuči strašno nezanimljivo. Ali, kao i sve najbolje priče, to su veliki događaji u životima malih ljudi. Radi se o ženi koja radi u općini, prijavljuje rođenja, smrti, vjenčanja…, te se serija bazira na velikim problemima s kojima se ona susreće u tom poslu.
Kako je tekao put do dobijanja ove uloge?
– Kao i za svaku ulogu, dobila sam e-mail od moje agentice Anile. Čim sam vidjela da je BBC kasting, znala sam da nije šala i da se mnogo treba spremati. Snimili smo kasting iz šestog puta, relativno brzo završili, poslali i čekali… Inače, barem u roku od sedam dana dobije se odgovor, međutim, ovoga puta odgovor smo dobili nakon tri sedmice, koji je, srećom, bio pozitivan. Nakon dva mjeseca otputovala sam u Leeds na čitaću probu, i sada konstantno putujem na snimanja.
Kako je raditi u BBC produkciji?
– To je ogromna produkcija, najveća na kojoj sam radila. Vrlo je uzbuđujuće raditi s nekim engleskim veteranima, s ogromnim facama, i dođe ti da imaš kompleks neke manje vrijednosti kad stigneš tamo (smijeh). Nevjerovatno je zabavno, nije teško, divno je, igram se, smijem se… Svi su divni, krasni i nasmijani. Jednostavno divno, i to mi je prava avantura.
S obzirom na to da snimate i van BiH, koja je razlika između rada na domaćem i inozemnom terenu? Da li se talent izvan naše zemlje cijeni više?
– Ne bih rekla. Mislim da se ovdje talent itekako cijeni, a to znaju svi oni koji rade u sferi umjetnosti. Imamo mali, ali fantastičan tim umjetnika. S obzirom na to da smo jako mali i imamo zaista mala finansiranja, mislim da se borimo mnogo više nego umjetnici vani. Uvijek gledamo da se uz minimalna sredstva ispoljimo maksimalno.
Šta je ono što jedan uspješan glumac treba znati i raditi osim glume?
– Svaki glumac treba da je u dosluhu sa svojim tijelom, a ako nije, treba da teži ka tome. Osim toga, potrebna je nepobjediva volja i ljubav prema svome poslu, jer je ovo posao s mnogo više prepreka i problema nego bi se dalo naslutiti. Sve te stvari treba prevazići i izboriti se s njima. Sve što publika vidi na sceni to je rezultat ogromnog truda i rada. Ovaj posao nekada može više umanjiti samopozdanje, nego ga podići, valja se konstantno izazivati i uvijek davati još. Uta Hagen je rekla da je svaki glumac po svojoj prirodi nediscipliniran i da se treba boriti protiv te svoje prirode, i tih njenih riječi se držim. Borim se protiv vlastite nediscipliniranosti, kandžijom se tjeram da budem disciplinirana i uspijeva mi, te ubirem plodove toga.
Osim glume, čime se Vi još bavite?
– Radim jogu kod kuće, prateći Youtube trenere, rezultati su odlični i mnogo bolje se osjećam u svom tijelu. Sviram i gitaru, možda to nije ni za čije uši, ali je za moju dušu. Volim slušati i otkrivati novu muziku, voziti bicikl i ići u prirodu. Kao da dio mene umre kada nisam određeni period u dosluhu s prirodom. Mnogo čitam i gledam filmove. Trudim se da sam uvijek informirana o dešavanjima u našoj zemlji i svijetu… Sve u svemu, gledam da imam neko dobro znanje iz općih stvari, i ako se ne bavim glumom, najčešće se obrazujem. Sve što radim je u službi jednog ultimativnog cilja – glume.
Postoji li osoba s kojom biste voljeli raditi?
– Da, to je Brie Larson. Dobila je Oscara za ulogu u filmu „Room”. Veliki sam njen fan i voljela bih da radim s njom, više nego bilo šta na svijetu.
S kakvim ljudima najviše volite provoditi vrijeme?
– Za društvo biram osobe dubokog razmišljanja koje mi mogu ponuditi nešto novo. Prijatelji, kojih nemam mnogo, uvijek mi nude novi pogled na svijet, koji ja ne mogu da dokučim. Valjda je to i cilj prijateljstva – da izađeš iz okvira svog uma i da se toliko zbližiš s nekim, da ti dopusti ulaz u svoj um, svijet i prespektivu, i ja se trudim dati to zauzvrat.
Koliko Vam je porodica podrška u životu?
– Porodica je ogroman vjetar u leđa. U jednom trenutku zamalo sam pokleknula, dvije godine nisam upala na Akademiju, i mislila sam da mi život neće imati smisla. Baš u tim trenucima porodica mi je najviše pomogla. Oni su bili ti koji su rekli: „Nećeš sada odustati, kada si ovoliko truda uložila, odustala od dva fakulteta, ima da sada upišeš”. Doslovno su me natjerali da treći put izađem na prijemni ispit. Strašno smo vezani, iskreni, ništa ne tajimo. Puno se smijemo, šalimo i volimo.
Da li se neko u Vašoj porodici bavio umjetnošću?
– Nije. Tata je htio upisati Akademiju likovnih umjetnosti, odlično crta i ima talent za to, ali nije bilo mogućnosti. Dolazimo iz porodice srednje klase, koja to nije mogla priuštiti. Završio je Pravni fakultet i nikada se nije bavio time, ali mislim da sam taj osjećaj za umjetnost naslijedila od njega.
Gdje se vidite u skoroj budućnosti?
– Voljela bih imati pozorišnu karijeru, neku dobro etabliranu karijeru u evropskoj kinematografiji, na koju se mogu osloniti bez da brinem za posao.
Foto: Edvin Kalić