IntervjuNovosti

Nives Ivanković: Razu sam zvala drugom majkom

Nakon uspjeha filma „Zvizdan” u Cannesu, Nives Ivanković, televizijskim gledaocima poznatija kao Splićanka Ajna iz serije „Lud, zbunjen, normalan”, dobila je ponudu od Italijanske producentske kuće „Tico” da igra jednu od četiri ravnopravne ženske uloge u filmu „Babilon sisters”, reditelja Gigija Rocatija. Premijera filma bila je na Filmskom festivalu u Rimu, a Nives ga je doživjela kao jedan veliki izazov, jer nije znala italijanski jezik. Iako se uhvatila u koštac, imala je podršku cijele ekipe, a pogotovo italijanske glumice Lucije Mashcino. Nives je u Italiji upoznala mnogo ljudi i divnih kolega, a zbog njih je upisala i privatne časove italijanskog jezika.

Nives je radnu energiju nakon Rima i Cannesa preusmjerila na svoju Dalmaciju, te se posvetila novom, autorskom projektu “Ko je jamio, jamio je”, za koji potpisuje scenarij, režiju i glumi u njemu.

– Napisala sam scenarij za humorističko-dramsku seriju „Ko je jamio, jamio je”. Serija bi imala dvanaest epizoda, a scenarij je ušao i u uži krug na našem najvećem takmičenju „Hrt”, ali dalje od toga – ništa. Okupila sam tim profesionalaca da zajedničkim snagama produciramo mini pilot u trajanju od 14 minuta. Trailer verziju objavili smo na mom youtube kanalu, gdje smo došli do 93 hiljade pregleda. Mediji i publika su izuzetno pozitivno reagirali, komercijalne televizije su bile veoma zainteresirane, ali uslovi za snimanje ovakve serije, gdje se sve odvija na različitim lokacijama, vrlo su vremenski i finansijski zahtjevni. Pošto bi ovaj projekt trebao biti kruna moga rada, moja želja je da se to napravi kvalitetno. Tako da ne znam hoće li se realizirati i kada, ali i dalje se borim da ostvarim svoj san – kaže Nives na početku razgovora.

Kada ste počeli raditi na ovom projektu i odakle baš naslov „Ko je jamio, jamio je”?

– Serija je svojevrsna hronika vremena koje živimo. Opterećeni tranzicijom, izvrnutim društvenim vrijednostima, korupcijom, nepotizmom, politikom… U fokusu priče je Anđelka Munjiza (koju igram ja) i njena porodica, prikazani kroz duhovitu prizmu, koja grca u dugovima, u raljama kamatara, u nezaposlenosti i besperspektivnosti. Vjerujem da ćemo se svi prepoznati u sudbinama glavnih protagonista porodice Munjize i Kedže. Radnja se odvija u Splitu, ali ne u Splitu koji vidimo na turističkim razglednicama, nego na periferiji periferije tzv. „faveli”. Radila sam na scenariju godinu, a tematika serije je najbolje sročena u sintagmi „Ko je jamio,jamio je”.

Planirate li seriju ponuditi nekoj televiziji u BiH?

– Ne, zato što kontaktiram s kolegama i znam da je u BiH još teža situacija. Ali, u mom projektu, ako ga realiziram, bit će angažirano mnogo bh. glumaca. Serija nije samo lokalnog karaktera, stoga sam za neke glumce pisala uloge. Ne mogu previše otkrivati, ali sad nek se baš „zijani” jer će saznati putem vašeg magazina, ulogu koju sam s posebnom ljubavlju napisala je za jednog od najboljih profesora na Akademiji, najvrsnijeg glumca i komičara cijele Regije prof. Admira Glamočaka.

 U seriji „Lud, zbunjen, normalan” glumite Splićanku Ajnu. Kako je bilo sarađivati s ekipom serije?

– Kada sam se vratila sa studija, odmah sam ušla u angažman HNK Split kao stipendist. Uvijek sam negdje potajno sanjala da mi je otići u Sarajevo i zaigrati u nekoj predstavi, seriji ili filmu. Želju mi je ostvario scenarist Feđa Isović, koji je pri jednom slučajnom susretu na Sarajevskom filmskom festivalu napisao za mene lik Ajne. Bila sam tako uzbuđena i sretna. Kada sam došla na set, moram priznati, imala sam ogromnu tremu. Ali, već prva rečenica mog partnera i kolege Senada Bašića učinila je da se opustim i vratim u moj „sarajevski film”.

Da li Vas je taj period, kada ste snimali u Sarajevu, vratio u studentske dane?

– Naravno. Prvo što sam učinila otišla sam svojim „studentskim stazama” od centra do Baščaršije i posjetila drage prijatelje s kojima nikada nisam ni izgubila kontakt. Posebno sam vezana za Baščaršiju, gdje sam stanovala dvije godine kao podstanar kod porodice gospođe Raze Sipilović, koju sam uvijek zvala drugom majkom. Brinula se o meni kao o svojoj rođenoj kćerki. Sada je teta Raza rahmetli, pa joj odem do mezara uvijek kada dođem u Sarajevo.
nives6

 Šta je za Vas najljepše što BiH ima?

– Duša.

Publika vas voli zbog glumačkog, a posebno komičarskog talenta. Šta je za Vas humor i živi li još na našim prostorima?

– Moj TV opus je baziran na komičnim ulogama. U teatru i na filmu sam se više razvijala u dramskom pravcu. Često čujemo rečenicu da je ljude lakše rasplakati nego nasmijati, što je u biti tačno. Komedija jeste najzahtjevniji žanr . Mislim da je smisao za humor Božiji dar, stoga sam zahvalna što svojim radom mogu izmamiti ljudima osmijeh na lice. Glumac živi za publiku i najdivnije što sam čula u životu kada me ljudi sretnu i kažu: „U svim problemima i nevoljama vi me oraspoložite i nasmijete”. Za mene je to najveća nagrada. Nažalost, humora je sve manje na našim TV ekranima. Mislim da je najveći problem u produkcijskim uvjetima. Danas TV produkcije za kvalitetnije projekte ne mogu i ne žele izdvajati novce, jer smo mi premaleno tržište i nemaju povrat novca. Dakle, ulaže se mnogo manje, kvaliteta postaje nebitna, ali imate program. Iako mi se čini da i taj trend lagano prolazi, jer i publika ima svoje zahtjeve i konkurencija je velika, pa se toplo nadam da će doći vrijeme kada će se moći raditi formati serija, gdje će na prvom mjestu biti kvalitet.

 U javnosti vas doživljavaju kao odvažnu, snažnu i samouvjerenu ženu? Razlikuje li se ta Nives u javnosti, od one privatno?

– Svaka medalja ima lice i naličje, tako i čovjek. Ta „scenska snaga” je odraz mog temperamenta, volje i htijenja. Privatno sam potpuno drugačija. Prilično sam zatvorena i nisam baš neki veseli tip. Iako sam komunikativna, dosta sam ranjiva i nesigurna, sklona promjenama raspoloženja. Drugim riječima, nisam baš „klasa optimist”, kako me ljudi doživljavaju kroz moje uloge.

 Kao nekada, i dalje ste lijepa i šarmantna žena. Šta činite da izgledate tako?

– Pokušavam se, kao i svaka normalna žena, pomiriti sa svojim nedostacima, manama, nezadovoljstvima. Zbog dinamike posla održavam liniju. Mnogo putujem, nerviram se i pušim. Nije baš pohvalno, ali tako je. S obzirom da na poslu provodim mnogo vremena pod teškom šminkom, tretiranjima kose i lica. Pokušavam jednom kontinuiranom njegom, u vidu tretmana i dobrih preparata, održati postojeće stanje, jer je naše tijelo i naš „glumački alat”. Ne volim teretane, lijena sam za vježbanje. Jedino što istinski volim jeste plivati i cijelo ljeto koristim tu blagodat, jer mi je plaža tri minute od stana. Nešto malo i genetike, i to je to. Htjela bih se riješiti cigareta, iako nisam strastveni pušač, želja mi je da prestanem.

Bližite se pedesetoj godini. Kakav odnos imate prema godinama?

– Prvog juna punim okruglih pedeset. Nisam blizu, već su tu. Nikada se ne bih vratila u dvadesete, gdje sam se tražila, one su mi bile najbolnije i najtraumatičnije. Naljepše razdoblje mog života je od trideset pete do sada. Dovoljno mladi, a dovoljno iskusni i pametni. E sada, svi mi kažu da grafikon od 50 ide prema dolje. Starost je neminovnost i ne plašim se, jedino čega se plašim je nemoć i bolest.

 Želimo Vas bolje upoznati, ispričajte nam kako je porodica Ivanković došla u Split? Dolazite li inače iz velike porodice, kakvi su vaši zajednički trenuci i da li funkcionirate po principu veselih i bučnih italijanskih porodica?

– Domicil mojih Ivankovića je zapadna Hercegovina. Kako je zemlja dolje dosta škrta, moj djed je stoku na ispašu vodio u planinske krajeve, u selo Bovo pored Tomislavgrada. Tu su ostali, i djed je svojih šestero djece, od toga i dvije kćerke, što u to vrijeme nije bio običaj, uspio školovati. Moj tata je već u osnovnu školu otišao u Split. Mama je isto porijeklom iz zapadne Hercegovine, ali je kao beba odvedena u Dubrovnik kod tete koja nije imala djece. Mamin život kao da je opisan u Papićevom filmu „Život sa stricem”. Roditelji su se vjenčali u Dubrovniku. Kada je tata završio fakultet u Sarajevu, vratio se kao stipendist u Tomislavgrad i radio kao profesor u Gimnaziji i kao dopisnik BHRT-a i TV Zagreb. Najranije djetinjstvo sam provela u Tomislavgradu, gdje sam i rođena. Pošto je tata i osnovnu i srednju školu završio u Splitu, to je bio grad u kojem je htio živjeti. Kada je dobio ponudu od tadašnje TV Zagreb, a sadašnjeg HRT-a, preselili smo se u Split. U Splitu živim 43 godine, i to je moj grad. U njemu sam doživjela sve: od prvih ljubavi, izlazaka, velikih prijateljstava… Split me oblikovao i dao mi sve. U našoj porodici ostala je ta nomadska crta. Sestra i brat već dugo godina žive u Zagrebu, a ja živim na relaciji Split-Zagreb. Roditelji su isto u Splitu. Zajednička okupljanja su moguća za praznike i rođendane, tako da koristimo prilike da budemo što češće zajedno. I da, pogodili ste, temparament je južnjački, tako da je kod nas uvijek bučno i veselo.

 Vjerujete li ljudima i šta činite kada neko iznevjeri Vaše povjerenje?
Čovjek je stvoren da vjeruje. Mnogo puta sam bila povrijeđena i iznevjerena, ali nekako kada mislite da su svi ljudi takvi, opet se pojavi neko ko demantira i ko zavrjeđuje vašu pažnju. Kao što je to rekao američki pisac Frank Crane: „Ako budete imali i previše povjerenja, možda će vas neko i prevariti, ali ako ne budete imali povjerenja, živjet ćete u mukama.

 Neke Vaše kolege pravile su otpor ka sapunicama, da bi s vremenom mijenjali mišljenje, pa čak počeli i igrati u njima. Zašto je važno igrati, pa makar to bile i serije, i osloboditi se razmišljanja kako treba igrati samo u pozorištu ili na filmovima?
– Postoje sretnici u našem poslu koji kontinuirano rade na filmu i nemaju potrebu, i ne žele raditi u formatima kao što su sapunice. To poštujem, međutim, ima kolega koje sam viđala na audicijama za te iste sapunice i koji nisu dobili ulogu, među njima je bilo najžešćih “pljuvača” tog žanra. Moja priča je potpuno drugačija. U vrijeme kada sam došla sa Sarajevske akademije i reditelji u Hrvatskoj me nisu poznavali, meni je svaka prilika za afirmaciju i zaradu bila jako bitna. Iako sam već bila zaposlena u teatru, počela sam snimati zabavno-muzičku emisiju „Je l’ me netko tražio”. Tada sam u teatru imala problema, govorili su: “nikad od nje ozbiljne glumice”. Međutim, ja sam svaku pruženu priliku iskoristila i nisam se libila snimati ni sapunice u kojima sam dala sve od sebe da to ne bude „sapunjarski” proizvod. Na „Ruži vjetrova” dvije godine sam snimala po cijele dane, a po noći pisala Seku Odak. Od jedne marginalne uloge, stvorila sam lik koji je dokazao da potpuna predanost u poslu može prkositi brzini i nekvaliteti, kao i lošim produkcijskim uvjetima. Što je najvažnije, osigurala sam svoju egzistenciju i „krov nad glavom”. Paralelno sam se razvijala i u teatru, te postala prvakinja drame HNK Split, a TV uloge su mi donijele divnu publiku i uloge na filmu „Ta divna splitska noć”, “Zvizdan”, “Babylon sisters” i ostvarenje životnog sna – odlazak na Cannes film festival. Jedino što mogu reći da je format TV novela najkrvaviji i najteži glumački posao – kaže Ivanković na kraju razgovora.