Osim o otvaranju „Mikser Housea” u Sarajevu, košarci i porodici, Ivan Lalić za “Azru” otkriva detalje dirljive ratne priče koja ga sve ove godine veže za glavni grad BiH. Imao je 25 godina kada je, 1992., u konvoju Crvenog krsta, za koji je radio kao prevodilac, teško ranjen u Sarajevu. Iz džipa ga je izvukao mladić Mufid, pripadnik Armije BiH, za kojim je Ivan tragao dvije decenije
Ivan Lalić je idejni tvorac beogradskog prostora „Mikser House” u kojem se okupljaju umjetnici iz cijelog Regiona. Po uzoru na beogradski, sarajevski „Mikser” uskoro će glavnom gradu naše države ponuditi novi pristup jačanju svih vrijednosti koje ovaj grad ima. U tom duhu, nakon otvaranja, 8. septembra, bit će to mjesto okupljanja dobrih bendova, pozorišnih predstava, dizajnera i mnogih drugih koji će činiti mozaik jedne dobre energije.
Posjetili smo prostor budućeg „Miksera”, koji se prostire na više od 1.300 kvadratnih metara i sastoji iz koncertne i sajamske sale, design shopa, innovation laba, kantine i galerije Frederik Moris koja nosi naziv po čovjeku čija ljudskost i hrabrost treba da budu primjer, ali i opomena da je svaki ljudski život nemjerljivo vrijedan. Razgovarali smo s izvršnim direktorom Ivanom Lalićem, dramaturgom, piscem, producentom i bivšim košarkašem.
Osim što je govorio o „Miskeru”, košarci i svojoj porodici, Ivan nam je ispričao i dirljivu ratnu priču koja ga sve ove godine veže za Sarajevo. Imao je 25 godina kada je, 1992., u konvoju Crvenog krsta, za koji je radio kao prevodilac, teško ranjen u Sarajevu. Iz džipa ga je izvukao mladić Mufid, pripadnik Armije BiH, za kojim je Ivan tragao dvije decenije.
– To je jedna privatna priča. I ranije sam dolazio u Sarajevo, ali nije bila toliko vidljiva. Međutim, kada se sada ovo s „Mikserom” desilo, i ta moja priča je dospjela u javnost, shvatio sam da ona ima i javni značaj, te je u tom smislu prestala da bude privatna. Iz Beograda sam, i tokom rata sam radio u Međunarodnom crvenom krstu. To je bio moj izbor. Imao sam pozive da se priključim srpskoj vojsci, ali sam smatrao da to nije moj rat. Prvu godinu sam proveo u Hrvatskoj, i čovjek kada uđe u taj humanitarni diskurs, postane vrlo lojalan toj ideji. Poslije Hrvatske, desila se Bosna. Bio sam tu od samog početka, i vidio sam koji je to pakao. Kroz Crveni krst smo počeli da organiziramo logistiku i kanale komunikacije pomoći. Jedne prilike smo donosili infuzije za bolnicu na Koševu, i tada je napadnut naš konvoj na Vratniku, gdje sam bio teško ranjen, a isto tako i moj kolega iz Švicarske. Jedan momak Mufid, koji je bio branitelj Sarajeva, izvukao me iz džipa i nekako sam dospio do bolnice. Bio sam ranjen u glavu, a noga mi je gotovo visila, ali sam preživio – za dlaku. Nažalost, moj kolega Frederik Moris nije. Mufid me dan poslije posjetio u bolnici, donio mi „napolitanke”, i to je bio naš prvi i posljednji susret – počinje svoju priču Ivan, napominjući kako iz mnogo razloga Sarajevo smatra gradom svog drugog rođenja.
– Sve ove godine to je u meni negdje tinjalo, pokušavao sam da nešto kao pisac napišem. Pokušavao sam da nađem Mufida i nisam uspio, pa sam nakon mnogo vremena saznao da je on poginuo šest mjeseci nakon što mi je pomogao. Onda se sve to spojilo s ovim projektom. S prijateljima iz Ženeve, koji su također vezani za Sarajevo, zamislili smo da napravimo galeriju Frederik Moris unutar „Mikser house” u čast nastradalog kolege iz konvoja. Oni će svi doći na otvaranje, 8. septembra. Cijela ova priča ima i tu sakralnu notu. Osim „Miksera”, ima i jedan humanitarni centar koji se zove „Miksalište”, te pruža pomoć izbjeglicama s Bliskog istoka. Taj aktivizam, koji sam tokom rata usvojio kao svoj put, i sada je vrlo prisutan i značajan.
U kontaktu ste s Mufidovom porodicom. Posjećujete li ih nekada tokom svog boravka u Sarajevu?
– Nažalost, njegov otac je umro prošle godine, ali sam ga upoznao. Ima mnogo Mufidovih rođaka s kojima sam u komunikaciji, viđamo se i to je tako lijepo. Tu se mnogo krugova zatvorilo. Nekidan su mi u gostima bili pjevačica „Divanhane” Naida Ćatić i njeni roditelji. Poslije 25 godina sam saznao da su oni radili u urgentnom punktu za prihvat ranjenika, gdje me baš njena majka prihvatila, podvezala nogu i pomogla mi. Tim susretima su mi se otvorila sva sjećanja. Sve to ima veze s ovim projektom „Miksera” u Sarajevu. Ovo nije običan projekt. Sarajevo ima vrstu posebnog mjesta našeg djelovanja. Znate kako kažu da svaki film liči na svog reditelja, pozorište na svog upravnika, tako i ovaj projekt liči na moj životni put. Pošto je on u Sarajevu bio tako dramatičan, emotivan i sudbinski obilježen, mislim da nosi tu vrstu karme. To je jedna lijepa karma.
Jasno je da vas vežu brojne uspomene za Sarajevo, šta su još razlozi što ste izabrali naš glavni grad za ovaj važan projekt, koji će konačno umjetnicima i mladim kreativcima postati “druga kuća” u kojoj će se moći družiti i predstaviti svoj rad?
– Ima nekoliko razloga zašto baš Sarajevo. Prvi je zaista negdje organski, zato što je „Mikser house” u Beogradu formatiran kao Balkanska platforma. To se oslikava u nekom našem ličnom doživljaju, i emotivnom, naravno. Imamo mnogo zajedničkog; od jezika, kulture sjećanja i svih veza koje smo naslijedili iz „one zemlje”. U Beogradu je bilo mnogo onih projekata iz BiH, bili smo, zapravo, kao mala regionalna ambasada za sve koji dođu. Imali smo i festival koji se zvao „Sarajevo, ljubavi moja”, gdje smo predstavili gastronomiju, dizajn, bendove. Tu je i sjajna predstava „Žaba” koja se igrala kod nas.
Kada sve to saberemo, onda se desi jedan Emir Hadžihafizbegović, koji igra u toj predstavi. Njemu se jako dopao naš prostor u Beogradu. Jednom me pitao: „Pa što ne bismo ovako nešto mogli otvoriti i u Sarajevu?”, a ja sam rekao: „Ne reci mi dva puta.” Nekako smo osjetili da ima ljudi iz BiH koji prate ono što tamo radimo, pa je to bio i nekako sasvim logičan iskorak. U tom procesu razmjene energije, gdje je Emir bio ozbiljan katalizator i motivator da se usudimo da dođemo, desili su se Pofalići i ovaj prostor, gdje smo krenuli da sanjamo.
„Mikser house” nalazit će se u industrijskoj zoni na Pofalićima. Zašto baš industrijska zona?
– Da, prostor je industrijski, što nas veoma zanima, jer inspiraciju pronalazimo u industrijskom naslijeđu, koji je jedna sugestija i supstitucija za neki interijer. Autor dizajna je naš studio „Remix”, ali i inžinjeri, arhitekte fabrike, jer je mnogo toga usvojeno od orginalne postavke prostora. Sada iz grubih radova prelazimo u fine. Nije lako, moram priznati. S obzirom na kompleksnost projekt je trebao trajati godinu-dvije, a mi ga radimo šest mjeseci. Trebalo je mnogo hrabrosti i rizika, i svi ti potezi koji su vodili ka ostvarenju sna prenosili su se na sve učesnike u projektu. Projekt je zaista divno primljen i od građana, partnera i medija.
Ne pravim mnogo razlike kada kažem Beograd ili Sarajevo. To su ljudi jednog podneblja, sličnih pogleda na svijet. U ideološkom smislu smo i nebrojno puta dokazali da smo ljudi koji volimo da spajamo, mirimo, integrišemo, te da pravimo novu budućnost na Balkanu. Taj dio ne treba zanemariti, a „Mikser” u Sarajevu vidimo kao portal te komunikacije. Imat ćemo vrlo simbolično otvaranje, jer će prostor otvoriti regionalna Dječija filharmonija, s djecom iz Beograda, Skoplja, Zagreba i Sarajeva, i vjerujem da će njih 80 poslati jednu lijepu poruku. To je šansa da napravimo i pozitivan iskorak ka svijetu, put kako da cijeli Region dovedemo u neku harmoniju i sklad.
Šta „Mikser house” nudi mladim ljudima?
– Trudimo se da to ne bude samo politički korektan pristup prema mladima. Trudimo se da imamo konkretne recepte, da to ne bude samo lijepa slika na zidu, nego da za njih imamo neke modele kako da uzmu sudbinu u svoje ruke. „Mikser” je mjesto šansi, gdje otvaramo konkurse za mlade ljude, pa oni budu i u čudu kako to nije preko veze. Znamo kako na Balkanu to obično biva, dok je to kod nas malo drugačije. Svi oni koji budu primljeni postaju dio borbe za ekonomsku održivost zemlje. Ponosni smo na generacije ljudi koji su prošli kroz „Mikser”, te našli dobra zaposlenja i veće plate. „Mikser” je šansa za mlade ljude, ali i za publiku da konzumira kulturne sadržaje. Sretni smo i zbog toga što smo ovdje naišli na veliku medijsku pažnju.
Osim što ste, ako to mogu tako reći, prvo ime „Mikser house”, dramaturg ste, pisac, producent i bivši košarkaš. Živi li još ljubav prema košarci?
– Kako da ne. Veliki sam ljubitelj košarke. Da se pohvalim, počeo sam da igram u pionirima „Radničkog” sa Sašom Đorđevićem, čuvenim košarkašem. I danas smo drugari, povremeno se vidimo, a on je jednom čak javno, u nekom društvu priznao da je u pionirima bio doslovno moja zamjena (smijeh). Obožavam košarku, pratim je, pamtim sve uspjehe i igrače, a to će tako zauvijek da ostane.
Trenutno ste s porodicom u Sarajevu. Kako provodite vrijeme mimo poslovnih obaveza?
– Da, imam troje djece, sina i dvije kćerke. Imaju šest, osam i 11 godina. Ove godine još nije realno da se skroz preselimo u Sarajevo, jer djeci školska godina počinje u septembru, ali iduće godine ćemo već vidjeti. Ja ću biti sve potrebno vrijeme tu, a poslije ću naći neki balans koliko često ću dolaziti. Našli smo divne ljude koji će raditi u „Mikseru”, a i navikao sam se na putovanja toliko, da mi to uopće ne predstavlja problem. Djeca su već pronašla društvo, vilene tu po Grbavici. Super im je; igra, kuce, mace… Išli smo i na Trebević, pa jedva čekaju da ih ponovo vodimo gore na roller coaster. Malo su tu, a malo i na Visu kod suprugine porodice. Pitam ih nedavno jeste li vi Sarajlije ili Beograđani, kažu: Mi smo „Sarajevci” (smijeh). Lako mogu zamisliti život tu i volio bih da mi djeca rastu u multikulturalnoj sredini, i mislim da je to dobro za njih.
