Postoje sportisti koji imaju igračko znanje, preciznu tehniku, a postoje i igrači koji uz sve to imaju i jednu posebnu karakternu crtu u sebi, što ih čini drugačijim od većine. Vjerovatno ta crta u čovjeku i pravi razliku među velikima, pa su jedni, ipak, za nijansu veći od drugih. Asmir Begović je takav tip čovjeka. To će vam reći svi oni koji su imali priliku s njim provesti minut više od onih koji ga gledaju tek na stadionima ili malim ekranima.
Sjajan golman, veliki humanitarac. Odmjeren, uljudan, s manirima prave engleske gospoštine. U braku je s Nicolle, djevojkom tako strastveno zaljubljenom u konje. Ona se bavi dresurom konja na nacionalnom nivou. I radi to jako dobro. Nicolle je rođena u Americi. Nakon deset godina života s roditeljima se preselila u Englesku, rodnu zemlju svoje majke, i tu živi već dvije decenije. Rođenog Trebinjca, koji je zbog rata u našoj zemlji bio prinuđen s porodicom provesti djetinjstvo s koferima u rukama, mijenjajući adrese od Makedonije, Turske, do Njemačke i kanadskog Edmontona, gdje ga je otac Amir, prijeratni čuvar mreže „Leotara“, učio kako se postaje golman, upoznala je u Portsmuthu u jednom lokalnom kafiću.
Danas Asmir i Nicolle, koja je inače diplomirani računovođa, imaju dvije kćerke: Taylor i nedavno rođenu Blair Rose. Život su izgradili u Engleskoj, gdje Asmir godinama gradi golmansku karijeru. Za „Azru Family“ iz svog doma Begović govori o fudbalu, ali i svojoj porodici, odgoju kćerki i strahovima s kojima se suočava svaki odgovoran roditelj.
Mediji ovih dana javljaju da će Vam povodom osvajanja naslova prvaka Engleske biti dodijeljena medalja prvaka. Šta Vam predstavlja ovo priznanje?
– Mislim da je svima jasno koliko to mnogo znači i meni i mojoj porodici. Cijeli život radite i trenirate, kako biste u jednom trenutku došli u priliku da se borite rame uz rame s najboljima na svijetu i protiv najboljih na svijetu, i na kraju pobijedite. Biti prvak Engleske je zaista fantastičan osjećaj.
Nema previše imena s ovih prostora koja su imala priliku igrati u engleskoj ligi. Iz “Stoke Cityja” ste otišli sa zavidnim statusom, nekoliko puta su Vas u Engleskoj proglašavali najboljim golmanom, a Amerikanci nazvali kamenim zidom odbrane “Stoke Cityja”. Jeste li se ijednog trenutka pokajali što ste otišli u „Chelsea“, mali klub ima svoje čari, veliki svoje. No, je li lako biti igrač (golman) kluba kakav je „Chelsea“?
– Ne samo meni, već i cijeloj mojoj familiji je stvarno bilo lijepo u Stokeu. Tamo smo bili dugo, napravili svoj dom, čak razmišljali i da tamo ostanemo živjeti. Međutim, u fudbalu je pet godina jako dug period i logično je da dođe do zasićenja. Sa „Stokeom“ sam napravio maksimum, igrali smo u Evropi, igrali finale kupa na Wembleyu, ali osjetio sam zasićenje i da trebam novi izazov. Onda je došao poziv prvaka Engleske, poziv Josea Mourinha, a takvo nešto se u fudbalu teško odbija.
Ljudi kažu da je sjedenje na klupi u „Chelsea“ nedostatak ambicije, ali ja mislim da je potpuno suprotno, da je to, ustvari, bio ambiciozan potez, jer sam došao u „Chelsea“ da se borim za svoje mjesto u klubu, i to sa i protiv najboljih igrača i trenera. Desile su se stvari na koje nisam mogao utjecati, jako čudna prva sezona, otišao je trener koji me je doveo, promijenilo se mnogo toga, ali nijednog trenutka ne žalim što sam odlučio preći u „Chelsea“. Ostvario sam neke od snova, radio s najboljim igračima i trenerima na svijetu, igrao Ligu prvaka, osvojio titulu prvaka Engleske. Šta se tu ima žaliti?
Koji Vas mega trener intrigira, Guardiola, Mourinho ili neko treći?
– Teško mi je reći da me neki veliki trener intrigrira. Po nekim stvarima, Tony Pullis i Mark Hughes su bili veliki, u „Chelsea“ je bilo sjajno raditi s Mourinhom prije nego su stvari krenule nizbrdo. Antonio Conte također spada među vrhunske trenere i ima specifičan način rada. Naravno da bi bilo zanimljivo raditi i s Guardiolom ili Ancelottijem, svi oni imaju nešto posebno.
U Engleskoj ste osnovali porodicu, te sa suprugom Nicolle imate dvije kćerke. Zašto Vam prija život u Engleskoj, u kojem dijelu živite, i planirate li ostati živjeti tu neovisno o tome u kojem klubu budete igrali u budućnosti?
– Trenutno živimo u Cobhamu, mjestu u kojem se nalazi i trening kamp „Chelsea“ i u kojem žive još neki fudbaleri „Chelsea“ i „Arsenala“. Terryevi su u komšiluku, tu je Petr Cech, još nekoliko igrača „Chelsea“ i „Arsenala“. Ovdje nam je idealno, dovoljno smo blizu Londona, ali i dovoljno daleko od brzine i gužve velikog grada. Taylor ide u obližnju školu, tu je i dio Nicolleine familije i moram priznati da smo ovdje nekako brzo pronašli dom. Kako sada stvari stoje, plan je da nastavimo ovdje živjeti.
Zašto je Engleska dobra zemlja za odgajanje djece?
– Teško mi je upoređivati takve stvari, jer sam u Engleskoj već jako dugo, tamo su se rodile obje djevojčice i kao roditelj nisam iskusio ništa drugačije. Ovdje je školski sistem dobar, nije idealno, ali je dobro, djeca se osjećaju sigurno i to nam je najvažnije.
Davno ste otišli iz Bosne, ali vjerujem da se često sjetite svih ljepota rodnog Trebinja. Ima li u Vašem engleskom domu ijedna sitnica koja Vas podsjeća na Bosnu?
– Naravno, to što smo rano morali napustiti domovinu utjecalo je na sve nas i naravno da se rado sjećam djetinjstva te da je u kući mnogo toga što me podsjeća na Bosnu i Hercegovinu. Nicolle i cijela porodica su mnogo puta bili u BiH, obišli smo neke od najljepših dijelova i svi su jako oduševljeni i stvarno vole našu zemlju. Žao mi je što nemamo više vremena da provodimo u BiH, ali bit će i za to prilike.
Nedavno ste dobili i drugu kćerkicu. Ko je Blair Rose dao ime?
– Recimo da sve odluke u kući donosimo zajedno (smijeh).
Na koji način Vas je očinstvo promijenilo, koliko ste sada odgovorniji otkako su u dom ušle dvije djevojčice?
– Rano sam postao otac i moram priznati da me je to iskustvo jako promijenilo. Postao sam odgovorniji, ustvari, ozbiljniji, posvećeniji radu i porodici. Svjestan sam da imam posao kakvog bi svako drugi samo poželio, i zbog finansijske situacije, a i činjenice da igram fudbal, te da taj posao uzima jako puno vremena, da se čovjek mnogo emocionalno i fizički troši i da je porodica ta koja najviše trpi. Zato se trudim maksimalno posvetiti njima i baš svaki slobodan trenutak provesti s njima.
Kako supruga i Vi dijelite roditeljske obaveze? Popuštate li kćerkama, starijoj, prije svega, mlađa je još beba, pred svim njihovim prohtjevima i željama ili ipak postavljate granicu u tome šta je dozvoljeno, a šta ipak ne?
– Blair Rose je, srećom, još premala da bi imala zahtjeve (smijeh). Šalu na stranu, trudimo se da ih usmjerimo na pravi put, da im pokažemo da novac i materijalno nisu najvažniji i da ne mogu imati sve što požele, da se neke stvari moraju zaslužiti i da se za njih mora vrijedno raditi. Naravno da je nekada teško odoljeti djeci, ali trudimo se da se znaju granice i da se one poštuju.
Otac Amir je svojevremeno bio golman „Leotara“, mama Ajnija dolazi iz jednog od najljepših gradova BiH, Stoca. Kad razmišljate o odrastanju, jeste li imali lijepo djetinjstvo, i koje odgojne metode ste od njih usvojili u odnosu prema svojim djevojčicama?
– Bio sam jako mali kada smo napustili BiH, i ustvari je moje djetinjstvo bilo na putu, između novih zemalja, novih škola, učenja novih jezika. Ali, mogu reći da sam, ipak, imao lijepo djetinjstvo, da su se moji roditelji maksimalno trudili da mi što manje osjetimo sve te turbulencije, da uživamo biti djeca. Rano sam se i osamostalio, bio prinuđen da se odvojim od porodice, ali njihovi savjeti su mi uvijek bili od ogromne pomoći, i tako je i danas.
Kada razmišljate o budućnosti svoje djece, a živimo u veoma teškom i turbulentnom vremenu, od čega biste voljeli da ih naročito zaštitite?
– Mislim da se tu ne razlikujem od bilo kojeg drugog roditelja. Svojoj djeci želim pružiti i osigurati sve najbolje, ali, prije svega, želim da su zdravi, da su sposobni brinuti se o sebi, razmišljati svojom glavom.Vremena jesu teška, ali svaki period kroz historiju ima svoje prednosti i mane i svi su se u svoje vrijeme nosili s nekim većim ili manjim problemima.
Osim što će Vas ljudi pamtiti po činjenicama da ste jedan od najsrčanijih igrača našeg nacionalnog tima, također i kao igrača koji je pripadao sjajnoj generaciji fudbalera koji su našu zemlju prvi put odveli na Svjetsko fudbalsko prvenstvo. Bez obzira na sve uspjehe, klubove, i godine, Asmire prestaje li ikada u Vašem slučaju glad za pobjedom?
– Kada spomenete Svjetsko prvenstvo, ja se naježim i sjetim Kaunasa, tog osjećaja, onda se sjetim Marakane, čitavog tog spektakla i te atmosfere u i oko Reprezentacije i čitavoj zemlji. I onda prvo što pomislim je kako želim to iskusiti opet, i opet. I napraviti korak naprijed. Isto je s klupskim fudbalom, želim se dokazivati, osvajati trofeje, praviti iskorak individualno i sa timom. I uvijek želim još, mislim da je to jedini i najbolji način i ono što me vuče dalje.
Šta bi Vam u karijeri još bio naročiti izazov?
– Pokušavam ne razmišljati tako, nego se fokusirati na sljedeći dan i svaki novi izazov koji on nosi. Želim biti bolji, raditi na sebi, napredovati, a to će onda onda, nadam se, biti nagrađeno i dobrim rezultatom.
