IntervjuNovosti

Uroš Đurić, anđeo iz kultnog filma “Mi nismo anđeli”: Da mogu birati bio bih danguba

Prošlog vikenda u našem glavnom gradu boravio je srbijanski glumac, čuveni Anđeo iz sad već kultnog filma „Mi nismo anđeli”, Uroš Đurić. Dogovor za intervju trajao je veoma kratko, razgovarat ćemo, kazao nam je, uz uvjet da ga “Azra” odvede na sarajevske ćevape. U ugodnom, duhovitom i na momente smrtno ozbiljnom razgovoru Đurić nam je govorio koliko se Sarajevo promijenilo od ‘71. godine, kada je u njemu boravio prvi put, zbog čega nema ništa protiv turbo folka, ali i zašto je film „Mi nismo anđeli” doživio ogromnu popularnost, zbog koje su mu nudili vize iz raznih zemalja Evropske unije.

No, budući da je Uroš ovoga puta u naš glavni grad došao kako bi nastupao kao DJ sa svojim kolegom Srđanom Žikom Todorovićem, na otvaranju „Mikser Housea”, muzika je bila tema koja se prirodno nametnula.

Kako izgleda kada se Anđeo i Đavo nađu zajedno za pultom?

– Veoma dinamično. Do sada su nam svi tulumi bili veoma posjećeni, a publika je odlazila nasmijana, sretna i zadovoljna, što je najveća satisfakcija za svakog izvođača. Obično puštamo modernu muziku (smijeh), krajnje savremene orijentacije, zapadno-evropski rock and roll u svim njegovim varijantama od pedesetih pa do danas.

 Koliko Vas dugo nije bilo u našem glavnom gradu?

– Prošle godine sam bio tu, ali prije toga me nije bilo deset godina. U Sarajevo dolazim od ‘71. godine. Sarajevski urbanitet ostao je prepoznatljiv bez obzira na sve okolnosti historijskih dešavanja. I ono što sam danas vidio, onaj potez kada se ide od Holyday Inna do Dobrinje, tamo se najviše gradi. Taj dio mi je djelovao potpuno spektakularno. Zato što sam najmanje ispratio šta se s tim dijelom dešava, jer kada vas dovedu u Sarajevo, obično vas naguraju u centar, gdje je malo toga promijenjeno, ali taj dio Sarajeva mi djeluje kao spektakl, kao jedan potpuno novi grad i bit će mi zanimljivo šta će su tu dešavati za nekih dvadesetak godina, kada se ustanovi ta neka nova sarajevska raja.

 Svjedoci smo da je danas na muzičkoj sceni sve prisutniji turbofolk i njemu slični žanrovi. Kako komentirate današnju muzičku scenu i muzički ukus regionalne publike?

– Kad sam imao 17 godina, ‘81. godine, Šemsa Suljaković je nastupala u kafani „Stara Srbija”, u ulici Maksima Gorkog, mikrofon, četiri stola… To vam je u centru Beograda, na Čuburi, gdje sam odrastao. Šemsa je tri godine kasnije imala turneju, i to fantastičnu turneju s „Južnim vetrom”. Šemsa pjeva sva u transu, to je nevjerovatno gledati. Mene je to potreslo. Sve je bilo puno, prepuno. Ta žena kad pusti glas, probija zvučni zid. Iz jedne žene standardne veličine izlazi tolika snaga. Obožavam da slušam kada pjeva: „Što me pitaš kako živim ja … kako živim i šta radim…” (smijeh )… Šta, bre danas? To je oduvijek bilo prisutno. Samo je bilo: ta muzika je za ovakve, za onakve… Za crne, za bijele.

 I nove generacije odrastaju na turbo folku.

– Današnje generacije, školovane u beogradskim gimnazijama, uglavnom kada završe školu, kada maturiraju, kada posljednjeg dana spaljuju knjige i urlaju, više ne urlaju uz „Azru”, „Bijelo dugme” i „Film”, nego uz „turbo”. Zašto je to tako, ne znam, brate. Recite vi meni zašto je to tako? Ja sam se prvi put s narodnom muzikom, u toj količini, susreo kada sam služio vojni rok, s 19 godina. Kada godinu živite u takvom ambijentu, normalno je da zapamtite sve te pjesme.

Mi koji smo bili malo obrazovaniji, gimnazijalci, studenti, slušali smo rock and roll. Sad to više nije tako, prije svega zbog medijske dominacije turbo folka. U to vrijeme je narodna muzika bila uglavnom samo na radiju, ali vrlo malo na TV-u, i kada je emitirana, to su bile samo najveće zvijezde i u specijaliziranim emisijama. Prva emisija koja je taj narodnjački segment uvela jeste „Top lista nadrealista”, sa svim trešom, što je nekad smatrano u funkciji humora i zabave… ali poslije „haha i hihi” te ličnosti postale su glavna stvar. Od Čolovića i „Malog mrava”, pa do Tome Zdravkovića, a najjači od svih je bio Halid Muslimović, tzv. Plavi čuperak. Taj čovjek je vječno nasmijan, meni je to fenomenalno, mislim da se on budi nasmijan, liježe nasmijan. Strašna je ona njegova pjesma: “Hej jarane, jarane”. Ne znam koji živi čovjek, pa makar slušao i “Disciplinu kičme” ili najžešći punk, nije znao za „Hej jarane, jarane”.

 Na kakvoj muzici ste Vi odrastali? Jeste li imali nekog muzičkog uzora?

– Na svakakvoj. Kao klinac sam imao i ploče Esme Redžepove i “Beatlesa”. Obožavao sam Esmu Redžepovu kao dijete, a o “Beatlesima” da ne govorim. Kasnije sam se sve više orijentirao na rock and roll, ali narodna muzika je uvijek bila tu, ona je prosto dio ambijenta, prostora gdje živimo. To je tradicionalna muzika ovih prostora, tako da je nikada nisam odbacio. Samo što nisam neko ko će sjesti, uključiti radio, i baš tražiti stanicu s narodnjačkim hitovima. Prosto je nešto dobro ili ne. I dan-danas mogu slušati braću Serbezovski i njihove čarobne pjesme, ali to nije nešto što ću učiniti na dnevnom nivou. Na dnevnom nivou ja i danas slušam rock and roll.

uros6

 Svirali ste i u punk bendu. Postoji li koncert na kojem ste se najbolje proveli?

– To je bilo s bendom “The Saints”. Jedna moja Beograđanka udala se za basistu “The Saintsa”, koji je Holanđanin, ali je bend inače iz Australije i bili su mi veliki uzori kada smo bili klinci, i onda se cijeli bend pojavio na svadbi svog basiste i svirali su za ekipu. Svadbena žurka je bila u maloj sali Doma omladine, natjerali su me da izađem s njima i odsviram svoju omiljenu pjesmu „No time”, međutim, jedina raspoloživa gitara bila je od nekih heavy metalaca, koji su također bili na toj svadbi, a ono što je sumanuto jeste što je taj metalac imao ruski štim za koji ja nikada nisam čuo. Samo mi je rekao: „Ma to ti je lako, sve ti je pomjereno za pet pragova.” I sada kad ti se to kaže, to je ok, ali u praksi je malo drugačije. Tako da sam nabadao ko zna šta, pokušavajući da shvatim. Ovi iz “The Saintsa” gledaju u mene oduševljeno, a ja sam, ustvari, bio potpuno izbezumljen. U ta tri, četiri minuta nisam znao šta da sviram, a kao trebao sam da kažem da sam svirao s njima. Nisam se opustio nijedne sekunde, tako da je to bilo moje najluđe pojavljivanje na sceni. Jer, nisam znao šta radim. Kad imate uspješan nastup, to nekako brzo izvjetri, a ja ću ovaj pamtiti cijelog života. Ostao je ogroman ožiljak u meni (smijeh).

 Ideja „Mikser House” rodila se u Beogradu, a sada je otvoren i u Sarajevu. Kako komentirate ovakve projekte, i šta mislite koliko će ovo donijeti boljim komšijskim odnosima nakon strašnih ratnih dešavanja?

– Mi smo ljudi jednog korijena, a što bi stari ljudi rekli, tri zakona. Zaista ne vjerujem u ove nacionalne izmišljotine. Mi smo jedan narod, a ako su to čak i Albanci shvatili, koji govore totalno drugim jezikom, ne znam šta je problem s nama. To krvoproliće, koje se devedesetih dogodilo, bilo je još veće među nama u Drugom svjetskom ratu, pa su ljudi sakupili hrabrosti da se okupe oko jedne ideje. Jer, realno nisu nas Nijemci toliko pobili, koliko smo se mi međusobno poubijali. Vidim muku, pogotovo u mladim ljudima koji ništa nisu krivi, koji su rođeni devedesetih godina, poput moje kćerke, vas, da osjećaju određeni pritisak sredine, da se prepuste jednoj normalnoj komunikaciji i životu. Mi smo žrtve unutrašnjih neprijatelja, izdajnika – nacionalista. Za mene ako si nacionalista, ti si izdajnik svoga roda.

Moraš pustiti ljude da se opredijele ako hoćeš živjeti s njima. Šta će dalje biti, ne zavisi u velikoj mjeri samo od nas, već i od onih koji su već stotinama godina veoma uspješni kolonisti. Oni koji limitiraju kvalitetu obrazovanja, pa svoju djecu šaljemo u inostranstvo da se školuju. Time se vraćamo u 19. vijek. To je jedna nesreća koja će potrajati. Mi smo ucijenjeni. Živimo ovako da nam ne bi bilo gore. Proći će decenije, ja to, vjerovatno, neću doživjeti. Ali, ne možete protiv prirode. Mi smo kulturološki jedna sredina. Mi historijski inkliniramo jedni drugima, jer ako su se nordijski narodi koji su se klali do prije 200 godina, izmirili, i mi ćemo napraviti jedan pakt o zajedničkom životu, jer je to prosto prirodno. Ovaj prostor Jugoslavije. I to je pravi naziv, a ne Zapadni Balkan, šta im je uopšte Zapadni Balkan?!

 Posjedujete mnoge talente, glumite, svirate bubnjeve, gitaru, bavite se DJ-ingom, slikar ste po profesiji. Da morate birati jedno od ovih zanimanja, čime biste se bavili?

– Ja sam, prije svega, slikar, ali da mogu da biram, bio bih danguba. Najviše bih volio da sam danguba, ali moram da plaćam račune. Ako mene pitate, ne bih radio ništa u životu, samo bih se šetkao naokolo i trošio pare koje bi dolazile ni od kuda. Ja nemam neke velike prohtjeve. Dođem ovdje, pa odem na sljedeće mjesto, zato što sam Strijelac u horoskopu, a za nas se kaže da nas ne drži mjesto.

 Šta je, prema Vašem mišljenju, najveći razlog uspjeha filma “Mi nismo anđeli”?

– To što je istinit. U njemu nema ništa izvještačenog. Mi smo to pravili kao veoma mladi ljudi i u želji da ga napravimo onako kako mi mislimo da treba da se napravi. On je nastao u samom zalasku Jugoslavije i može se reći da je posljednji jugoslavenski film. Radili smo u vrijeme kada je stala opsada Vukovara, kada su još hrvatski kadrovi sjedili u Beogradu, i iz te perspektive nismo mogli ni da zamislimo da će se sve to dogoditi devedesetih, nekako smo vjerovali da će se stvari popraviti. Film je izašao u ljeto kada se u Bosni sve već zahuktalo 1992. godine. I on je na neki način postao prvi film nove dimenzije stvarnosti. Na početku i nije bio shvaćen koliko su se ljudi nakon nekoliko godina vraćali i pronalazili one elemente koji su im pomagali da ostanu sabrani. Bio je neka vrsta sedativa i neka vrsta internog ponosa, da se takav film može napraviti čak i u najgorim okolnostima. Bio je to niskobudžetni film, a mi smo bili jako mladi. Tek sada u ovim godinama cijenim tu činjenicu.

 Jeste li u životu više anđeo ili đavo?

– Trudim se da budem dobar čovjek. To je, vjerovatno, posljedica mog odgoja. Morate stalno raditi na sebi. I ja sam pravio gluposti, možda sam nekome svojim ponašanjem nanio zlo, ali trudim se da budem dobar. Nisam ja ni anđeo ni đavo, ja sam ljudsko biće koje u određenim trenucima ima snage, nekad nemam, nekad sam dobre volje, nekad nisam. Bitno je da ne postoji konstanta, jer ako postoji, takvi ljudi najčešće postaju diktatori, demagozi, masovne ubice. Svi ljudi koji imaju uvjerenje o svojoj čestitosti i veličini, o apsolutnoj čistoti vlastite ideje, jesu ljudi koji vas vode u ponor, a to smo više puta vidjeli i kroz historiju.

uros2

Foto: Admir Kuburović