Nakon uloga u filmovima: „Turneja“, „Tamo i ovdje“, „Meso“…, glumac Narodnog pozorišta u Banjoj Luci Željko Erkić, odigrao je i jednu od značajnijih uloga u turskoj seriji „Kosem Sultani“. Spomenuta serija nastavak je mega popularnog serijala „Sulejman Veličanstveni”, rađena pod palicom iste produkcijske kuće „TIMS“. Rijetko kojem glumci pripadne čast da glumi u tako vrhunskoj produkciji. Ulogu je dobio posredstvom sarajevske agencije „Zona“.
– Trebao sam uraditi kasting na turskom jeziku, koji nikada ranije nisam govorio, ali sam se potrudio i pronašao jednog imama u Banjoj Luci koji govori turski jezik. Pomogao mi je, a onda sam vježbao i snimio kasting. Nisam uopće vjerovao da ću dobiti ulogu, međutim, moja agentica Anila (Gajević,op.a) dobila je poziv od njih, željeli su da sarađujemo, a kasnije je sve išlo svojim tokom.
Radili smo u vrhunskoj produkciji, imao sam obezbijeđene profesore, učio sam tekst i radio. Kasnije, kada je sve prošlo, mogao sam sagledati stvari, te sebi reći da sam uradio veliku stvar. Shvatio sam koliko glumac mora da bude u treningu, spreman i prilagodljiv na sve okolnosti – kaže Željko za “Azru”.
Budući da ste imali priliku vidjeti i okušati se kako u domaćoj, tako i u inozemnoj produkciji, koje razlike se uočavaju odmah, već u prvim danima snimanja?
– U suštini posla, tu ne bi trebalo, a niti ima razlike, gluma, režija, scenarij, kao što sam već rekao. Ali, razlika postoji u stilu, koji opet dolazi iz onog kulturološkog dijela. Naprimjer, Turska ima jako malo pozorišta i slabo razvijenu pozorišnu umjetnost u odnosu na nas, ali su zato daleko više zastupljeni filmovi i televizija. Upoznao sam vrlo gostoprimljiv narod. Ono što sam primijetio, posmatrajući ljude na ulicama i u saobraćaju, jeste da su Turci vrlo smireni. Čini mi se da treniraju da se mnogo ne sekiraju.
Trenutno boravite u Americi, gdje radite na novom projektu. O čemu je riječ?
– Ovdje sam više došao turistički, da obiđem prijatelje, pa tako i velikog prijatelja i pisca Milana Kneselca, čiju dramu „Izgubljeni u Bruklinu“ već četiri godine uspješno igramo u Narodnom pozorištu u Banjoj Luci. Sada, on i ja u njegovom domu na obali Hudsona gledamo Manhattan i radimo na novom pozorišnom projektu, koji bi na scenu trebao da dođe krajem godine.
Postoji li zemlja u kojoj ste doživjeli najljepšu avanturu, naučili najviše, testirali vlastite snage?
– Postoji. To je Amerika. Ovdje sam doživio najljepšu avanturu, naučio najviše… Od 2007. godine redovno dolazim ovamo i baš sam testirao i snagu, mnogo naučio i uživao.
O Vašem privatnom životu se malo zna. Studirali ste građevinu, no, ipak ste se odlučili za glumu. Šta je prevagnulo glumačkom svijetu?
– Jednostavno, ogromna želja koja je postojala od rane mladosti, a koja je kulminirala na drugoj godini građevine. Sve sam ostavio, okrenuo se i posvetio novom pozivu.
Ko Vam je bio glumački uzor?
– Ima ih mnogo, ali uvijek je na prvom mjestu neprikosnoveni Marlon Brando.
Imali ste priliku živjeti i u Grčkoj, po čemu naročito pamtite dane djetinjstva?
– Djetinjstvo pamtim po prvim stvarima u svemu, kada kreneš da istražuješ svijet. Pamtim i po Grčkoj, jer sam tamo kao mali naučio grčki jezik. Sjećam se da mi je samo bilo bitno da naučim da pitam: „Šta je ovo?“ i onda nisam prestajao s tim pitanjem. Nažalost, dosta sam ga i zaboravio.
Imate dvogodišnjeg sina. Kada bi se jednog dana odlučio za glumu, bi li imao Vašu podršku?
– Ako je suditi po tome šta mu zaokuplja pažnju, a to su auta i kamioni, mislim da će biti mehaničar, vozač… Vidjet ćemo, nek’ je živ i zdrav. Rano je za bilo kakvo prepoznavanje u tom smislu. Naravno, dijete mi je, imat će podršku šta god da odluči. Mada, ima i boljih zanimanja, pokušat ću da ga usmjerim koliko budem mogao. Sada ga učim da govori (smijeh), a učit ću ga da, prije svega, bude razuman i dobar čovjek.
Zbog poslovnih obaveza mnogo putujete, no, na koji način volite da provodite vrijeme sa svojom porodicom kada ste kući?
– Volim da idem na izlete s porodicom i uživam igrajući se sa svojim sinom.