Upućujem ovu lijenu
popodnevnu misao
nježnu i pohotnu
u ono dvoriste u kojem sam
vas gledao, draga susjedo
Tisuću devetsto pedeset sedme godine
kada je bila jesen slična ovoj
i kada su još u moj san udarali prozori
roditeljske kuće utopljene
u šibenskoj jugovini
U gradu koji je postajao moja bolnica
a mojom napola razbuđenom glavom
kolali prvi tramvaji plavi i uspavani
adresiram tamo ovu misao i kažem
šteta
Bili ste ljubavnica mog cimera od
osam do jedanaest svakog jutra
kako ste se zvali Ema, Selma
Alma, Adela
da li je što izmijenilo vaše lice
oči i trbuh
A kako sam vam zavidio
vraćajući se iz šetnje
od osam do jedanest izjutra
uz četvrt kruha i mlijeko u jednom
blijedom Peščeničkom mljekarstvu
Svim je bojama već moj prvi
studentski rujan dodavao
malo crnog i malo tamnozelenog
i danas Vam iskreno kažem
šteta, šteta
Više vjerojatno i niste za takva šta
ponovo ono dvorište
vrijeme je za nedjeljni ribolov
i vaš suprug odlazi
Vi znači danas dolazite još ranije
u moju sobu, oko pola sedam
a ja baš izlazim, šteta
jer moj je cimer mrzovoljan tako rano
i ja bih Vam vjerojatno pružio više
Ali ja idem u šetnju
i šetao sam tako godinu i drugu
i ne da Vam se hvalim, bilo je toga
kakve sve zemlje, pića, kakva mora
gdje sam sve bio, gdje sam sve ljubio
i kakve žene
Jer vama otvoreno mogu reći
kuda sam sve šetao po kiši ujutro
nekakav vlak je istruo u crnom
proljeću u Poljskoj, blizu Rusije
Kakvu sam tamo
ženu ostavljao, isukrste
i kakva je mene ostavljala na sjeveru
pijući neko nerazgovjetno
piće svog naroda
daleko, daleko, kao u snovima
Opet netko ovdje u Zagrebu u
Jurijevskoj
pa oči providne i dragocjene jedne
Čehinje iz Brna, Vozderkove
Premještene zauvijek u moju utrobu
a takav snijeg i sve što treba bilo je,
bilo
ali ono dvorište u kojem sam vas
viđao
između dva neodređena stabla crna
od vlage one jeseni
Vas tako običnu i raskalašnu domaćicu
i mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi
U sezonama 1957,58 i sljedeće…
šteta, nepovratno šteta
Ničeg nema, ničeg nema od tebe
od mene
http://www.youtube.com/watch?v=80k-oz2cybk