I prije nego se u našoj zemlji počela emitirati serija “Sulejman Veličanstveni”, poznata, između ostalog, i po trbušnom plesu kojim je Hurrem zavela sultana, ova vrsta plesa bila je popularna u našoj zemlji. No, trbušni ples mnogo je više od sredstva za zavođenje muškaraca. Naša sagovornica, Tuzlanka Lejla Mehmedović s punim pravom kaže kako je trbušni ples umjetnost.
Iako je malo onih koji razumiju suštinu ovog plesa, Lejla se trudi predstaviti ga na pravi način. I zasad u tome uspijeva. Orijentalnim plesom bavi se već godinama, a nedavno je proglašena i “najboljom trbušnom plesačicom” na svijetu. Nastupila je na najvećem orijentalnom festivalu u Evropi, koji se održavao u njemačkom gradu Duisburgu, te osvojila prvo mjesto u takmičenju “Bellydancer of the World”. Preciznije rečeno, Lejla je pobijedila u kategoriji “Bellydance Fusion”, koja podrazumijeva kombinaciju orijentalnog plesa s nekim drugim plesnim stilovima i koja je bila jedna od pet kategorija na takmičenju.
Iako je studentica četvrte godine Elektrotehničkog fakulteta u Tuzli, ples nikada ne zapostavlja. I ta ljubav traje još od djetinjstva…
Većina djevojčica mašta o tome kako će postati plesačice kada porastu, ali samo mali broj njih ostvari svoje snove. Vi ste jedna od njih. Kako počinje ova Vaša priča?
– Otkako sam prohodala, voljela sam plesati. Ja se i ne sjećam toga, ali postoje fotografije i snimci koji me podsjete na moje prve plesne korake. Sjećam se da sam već s četiri godine bila odlučna da postanem balerina. Naravno, niko me tada nije shvatao ozbiljno. Vjerovatno su i moji roditelji mislili da je to samo jedna od mnogih faza mog odrastanja. Imala sam sreću da je učiteljica Jasna Šehabović, koja je u to vrijeme uspješno vodila ritmičku sekciju u osnovnoj školi i bila državni prvak sa svojom grupom, vidjela kako plešem, porazgovarala s mojom mamom, i odvela me na moj prvi plesni čas i tako je sve počelo…
Jeste li ljubav prema plesu naslijedili od nekoga, da li se neko u Vašoj porodici bavio plesom?
– Zasigurno sam, ne samo naslijedila ljubav prema plesu od mame, nego sam zahvaljujući njoj i istrajala sve ove godine. Ona je, nažalost, živjela u nekim drugim vremenima, te joj nije bilo dozvoljeno da se bavi ritmičkom gimnastikom koju je toliko voljela. Zbog toga je sve ove godine bila moja najveća podrška, jer je željela da imam sve ono što ona nije mogla.
Koliko je bilo potrebno odricanja da biste postali to što jeste?
– Na prvu, rekla bih da nije trebalo puno. Znala sam biti na probama po 14 sati dnevno, snimati satima na jako niskim temperaturama, imala toliko povreda da se u svojim 20-im osjećam kao starica, u tri sedmice izgubiti 10 kilograma zbog napornih proba, zapostaviti fakultet i trpjeti još puno toga zbog plesa, ali mi nikada to nije teško padalo niti sam se žalila zbog toga. Od plesa nisam odustajala ni u ratu, kada sam sa sedam ili osam godina išla zajedno s još nekim djevojčicama za vrijeme granatiranja na časove jazza. Ništa me nije moglo spriječiti da preskočim čas plesa.
Kada ste se počeli baviti orijentalnim plesom?
– Ne mogu se tačno sjetiti kada sam se zainteresovala za ovu vrstu plesa, bilo je to davno. Godinama sam samostalno učila elemente i vrlo često sam ih koristila u koreografijama koje sam radila. Naravno, to nije bio orijentalni ples nego samo elementi koji su se mogli koristiti i u drugim plesnim stilovima. Sve to mi je pomoglo 2006. godine, kada sam prvi put otišla na edukaciju da savladam ovu plesnu tehniku.
Od koga ste se učili tim vještinama?
– Upoznala sam Maju Memišević, koja je u to vrijeme držala časove orijentalnog plesa u Sarajevu, te je u njenu plesnu školu često dolazila Adrijana Mandić. Išla sam kod njih na obuku. Mada sam većinu pokreta znala i tehnički dobro radila, Maja mi je pomogla najviše da razumijem šta je to orijentalni ples, jer koliko god da sam plesala i prije toga, i to različite stilove, ovo je bilo jedno sasvim novo iskustvo. Trebalo mi je vremena da postignem izolaciju koja je izuzetno bitna u ovom plesu kao i da mi osnovni stav koji se zauzima postane prirodan.
Koliko je orijentalni/trbušni ples popularan u BiH?
– Ne mogu reći da nije popularan, ali ponekad mi se čini iz krivih razloga. Malo je onih koji razumiju suštinu orijentalnog plesa, to da je, ustvari, jedna vrsta umjetnosti, da zahtijeva mnogo truda i rada. Smeta mi generalno mišljenje u BiH koje postoji o ovome plesu. Ima nas koji se bavimo ovim plesom i trudimo se da ga promovišemo na pravi način. Imamo i međunarodni festival orijentalnog plesa koji će se u organizaciji plesnog studija Oriana&Oria početkom naredne godine održati drugi put u Banjoj Luci. Ove, kao i prošle godine, festival će posjetiti vrhunske plesačice i to je prava prilika kako za nas koji se bavimo ovim plesom, tako i za one koji možda nisu upoznati s njim, da se družimo, uživamo, plešemo i učimo od najboljih.
Čudno je kako su uvijek glasniji i eksponiraniji oni koji ne njeguju prave vrijednosti, nego se, obično zbog novca ili potrebe za pokazivanjem, na neprimjeren način bave orijentalnim plesom, što je i glavni razlog pogrešne slike koju većina ljudi ima. Mislim da je to generalno stanje u našoj državi, ne samo o pitanju plesa, nego uopće.
Koliko često nastupate i na kakve manifestacije ste najčešće pozvani?
– Imam mnogo ponuda za nastupe, ali rijetko kada zaista i nastupim. Ljudi će, vjerovatno, reći za mene da sam umišljena, ali postoje određeni zahtjevi s moje strane koji moraju biti ispunjeni; ako nema toga, nema ni daljnjih pregovora. Orijentalni ples je nešto zaista prelijepo, ali treba voditi mnogo računa gdje, pred kim i kako se izvodi. Jednom sam imala ponudu da nastupam na jednoj svadbi za koliko god novaca poželim, ali mi nije palo na pamet jer sam mislila da to ne treba da učinim. Ako ne cijenite moj rad nego me posmatrate kao objekat, nema tih para za koje bih odradila nastup. Čak i kada sve profesionalno odradite, neko će napraviti od vašeg nastupa da izgleda kao nešto što ne biste željeli, jer se vrlo lako može manipulisati fotografijama i snimcima. Meni se to dogodilo i ne bih željela više ikad da se nađem u takvoj situaciji. Zato organizujem orijentalne večeri na kojima zajedno sa svojim plesačicama promovišem ovaj ples i sve zajedno ulažemo napore da rušimo predrasude koje, nažalost, postoje, a s kojima je teško boriti se.
Kompletan tekst možete pročitati u printanom izdanju magazina “AZRA” (br. 879)