Roman o ljubavi, razumijevanju i saosjećanju
Istanbul 1876. Sultan Abdul Hamid stupa na prijestolje. Sedamnaestogodišnjakinju majka šalje na Bujukadu, jedan od Prinčevskih otoka u Istanbulu, kako bi u tajnosti rodila vanbračno dijete koje prijeti da uništi ugled porodice. Ljetnikovac kojem majka daje ime “Konak suza”, kao mjesto koje sjaji poput kristala, za mladu djevojku mogao bi postati zatvor. Ipak, brzo nakon dolaska upoznaje samozatajnog mladića koji živi u ribarskoj sojenici. Zbog svojih političkih stavova i on je prognan poput nje.
Protkan historijskim događanjima, “Konak suza” roman je o ljubavi, razumijevanju i saosjećanju, ali i kobnim posljedicama koje životne greške nose sa sobom. Iako smješten u vrijeme slabljenja Osmanskog carstva, roman s upečatljivom glavnom junakinjom i pričom o njenoj sudbini može se čitati i kao paralela sadašnjeg vremena.
“Azra” ekskluzivno prenosi odlomke romana “Konak suza”
U proljeće 1876. godine poslali su me, krišom od muških ukućana, na Bujukadu, da rodim svoje vanbračno dijete. Sa mnom je krenula i sluškinja Bedrija. Žene iz naše kuće to su sasvim drugačije predstavile mom ocu i starijem bratu, izmislivši nekakvu priču. Moj otac, zaokupljen stjecanjem novca, ionako nije bio u stanju primijetiti moje odsustvo. Brat se, pak, iznenadio čuvši da ću neko vrijeme biti daleko. Sjedeći za stolom, na trenutak je prestao jesti kompot od drenjaka. Odmah je povjerovao u ono što mu je ispričano, da ću zbog toga što mi se nesretnim slučajem zapalila i izgorjela kosa otići u tetkin konak na Bejazitu sa sluškinjom Bedrijom, te se tako malo pribrati i oporaviti. Nije mu bilo teško, progutati, kao karanfilčiće što plivaju u kompotu, priču koju su mu izložile žene u kući. Moja majka je dobro poznavala oca. A o bratu da i ne govorim. On niti bi se brinuo za mene, niti me tražio, a ne bih mu nedostajala ni da umrem.
Trebala sam boraviti u našem tek izgrađenom ljetnikovcu. Otac je majci prepustio unutrašnje uređenje kuće: „Uredi šta želiš i kako želiš. Ali nemoj me više izlagati trošku. Nemam ja para na bacanje!“ Da to nije bio moj prinudni smještaj, majka bi do ljeta uredila ljetnikovac. No, sada je bila zauzeta izmišljanjem kojekakvih izgovora za oca.
„Sve bi bilo baš po mom ukusu da si dao malo više para. Uredila bih ga kao pravi konak, a ne da svijet priča da imamo tek neki kućerak. Željela sam da zidove uredi najbolji majstor, a sad, da bi bilo jeftinije, moramo čekati njegovog šegrta.“ Ocu se nije žurilo da ode na Otok. Govorio bi: „Ja se odmaram dok zarađujem novac.“ Ponosio se time što je posuđivao novac dvoru. „Nastavit ćemo boraviti u italijanskom hotelu, šta fali.“ Njega nije zanimalo ništa drugo do toga šta će pojesti, popiti i kako će se provesti sa svojom drugom ženom za koju je mislio da mi ne znamo.
A što se tiče moje vanbračne trudnoće, nisam naišla na razumijevanje majke i starijih sestara. Željele su me sakriti zato što bi moje nesretno stanje moglo ugroziti njihov ugled i društveni status.
Prvo su me željele udati za nekog starca.
Prije toga, pokušavale su saznati ko je otac djeteta.
Ali najčudnije je bilo što su sve to uradile, a da muškarci u kući nisu ništa primijetili.
Njih tri su se udružile i istukle me, a ocu su rekle da sam pala niz stepenice.
Tetka se sažalila na mene. Ionako nikada nije voljela moju majku i Fatmu, a Hidžran je smatrala ciničnom. „Sramota“, govorila je gledajući u moje krvavo lice, „šta su uradile djevojci?“
O autorici
Sebnem Isiguzel (1973., Yalova, Turska) studirala je antropologiju na Univerzitetu u Istanbulu. Prvu knjigu „Hanene Ay Dogacak“ objavila je 1993. godine i za nju dobila nagradu Yunus Nadi. Nakon toga je objavila nekoliko romana, zbirki kratkih priča i eseja, a “Konak suza” roman je objavljen 2016. godine. Živi i radi u Istanbulu.
Izdavač: Buybook, 2020.; Urednica: Ena Hasečić; Prevod s turskog: Sabina Bakšić i Alena Ćatović; Biblioteka “Farah”
(Oprema teksta je redakcijska)