Intervju

Jelena Veljača: Voljela bih imati još djece

Foto: Story.rs

Nakon razvoda mi nije (bilo) teško ostati u prijateljskim odnosima s bivšim suprugom, no vjerujem da je u većini slučajeva to zahtjevan pothvat. Ali, kad je riječ o djeci, treba učiniti sve da odnos bude barem pristojan i pun poštovanja. Sve ostalo smatram razmaženim i sebičnim

 

Producentica, scenarsitica i glumica Jelena Veljača nedavno je svoju zagrebačku asresu zamijenila adresom u Beogradu. Razlog je snimanje serije „Pogrešan čovjek“. Popularna Zagrepčana pionir je na našim prostorima kad je riječ o stvaranju sapunica i serija. Koliko je znanja i energije kao producentica uložila u “Pogrešnog čovjeka”, govori i činjenica da je serija za vrlo kratko vrijeme stekla regionalnu popularnost. I u ovom projektu Jelena je okupila neka od najboljih glumačkih imena s ovih prostora poput: Branislava Lečića, Dare Džokić, Marka Nikolića, Bojane Gregorić Vejzović i mnogih drugih. No, osim televizijskim projektima, Jelena se bavi i pozorištem. Hrabro propituje i ono o čemu mnogi najradije šute. Satirično djelo „Opet on“, koje je režirao Marko Juraga, i u kojem se Jelena pojavljuje kao dramaturginja,  publika je imala priliku gledati na repertoaru zagrebačkog Kazališta Komedija. Motivirale su ih, kaže, različite stvari, reditelja Vermesova ideja može li se Hitler opet pozicionirati kao politička sila u Evropi, kao metafora za desnicu, a nju činjenica da je autor postavio cijelu zabludu na televiziju, kojoj ona pripisuje izuzetnu moć danas u društvu. Kakva je praktična upotreba svih triju medija: televizije, pozorišta i filma danas, pitamo je prije nego što smo otvorili temu njenog odlaska u drugu sredinu.

– Pozorište je u tom smislu, nažalost, najmanje potentno. Pretvorilo se u umjetnost kojoj se izlaže samo skupina ljudi koja svojevoljno želi doći u teatar, ono, dakle, utječe samo na publiku koja, zapravo, sve to već zna ili je dovoljno otvorena da misli progresivno. “Opet on” je publici često smiješan, slažem se da je satira smiješna, ali isto tako je to smijeh kroz suze, jer satira je žanr koji publici na smiješan način prokazuje licemjernost istine koju živimo. Mislim da je ta oštrica pomalo otupjela i da je pozorište na tragu jednog larpurlartizma, što po meni isto nije loše, samo ima neku drugu vrijednost. U tom smislu dolazi do boljih glumačkih i rediteljskih ostvarenja, zaista se u pozorištu bavimo metafizikom umjetnosti (ili, pardon, možemo se baviti, ukoliko se zvijezde poklope), jer je lišeno programatske odgovornosti. Televizija je, ipak, drugo. Ona je toliko moćna da je, nažalost, tu odgovornost odbacila. Gledajte, televizija je stvorila Trumpa. Da Trump nije bio televizijska zvijezda reality showa, on nikada ne bi bio predsjednik Amerike. Televizija je čudovište, doista čudovište moći. Sa svoje minorne pozicije mogu reći da se trudim i u komercijalnim programima, jer samo oni dopiru do mase, ubaciti didaktičnu notu. Još su se “Ratkajevi”, paradoksalno, 2008., smatrali kontroverznima, jer su prikazivali ustaše kao zločince. No, iskreno, i dalje smatram da je najtačniji poligon za političko društvene poruke pisani medij, kolumna. Kao i društvene mreže. Poznati putem njih doista imaju priliku mijenjati stvari. Konstantno tupim da to obavezuje. Da moramo koristiti našu poziciju koje mnoštvo ljudi prati ne samo zato da reklamiramo gaće, već i zato da govorimo o važim temama. Meni je najvažnija tema pozicija žene u društvu. Ali, to već i ptice na grani znaju…

Jelena s kćerkom

Mnoge Vaše kolege imale su običaj reći kako nikada ne bi igrali u sapunicama, međutim, promijenili su mišljenje i Vi ste uposlili mnoge od njih?

– Iskreno cijenim trenutak u životu svakog glumca u kojem kaže da ne želi raditi sapunicu. Cijenim i promjenu mišljenja, a i one koji rade desetu sapunicu u životu.

Serija “Pogrešan čovjek” za vrlo kratko vrijeme postigla je regionalnu popularnost. Koliko je  vremena uloženo u samu ideju projekta? I koliko je vremena trebalo da se ideja pretoči u djelo?

– Godina i po. Tokom te godine moj kreativni partner i ja smo isprva maštali o priči, slagali kockice predradnje („Pogrešan čovjek“ ima izuzetno zanimljiv i kompleksan „backstory“). Sve je počelo na kreativnim sastancima uz kafu i sendviče. Kad sam ispisala prve dvije epizode pilota, krenule su pripreme za snimanje. To se događalo negdje u prošlu jesen. Snimali smo tokom jeseni i zime u Zagrebu i na Murteru. U decembru smo otišli u Beograd. Pilot smo testirali u februaru… I negdje u aprilu smo krenuli graditi setove.

Okupili ste regionalnu glumačku ekipu.

– Iako sam i u gotovo svim svojim projektima do sada uvijek integrirala glumce iz Regije, poput Stefana Kapičića u „Običnim ljudima“, Borisa Lera u “Zori dubrovačkoj”, Marije Karan u „Larinom izboru“, Kubure u „Ponosu Ratkajevih”, ipak je ovaj projekt specifičan po tome što je i pričom i castom zapravo pola-pola: radnja se odvija i u Beogradu i u Zagrebu, broj glavnih glumaca iz oba govorna područja je jednak…

Cijeli intervju čitajte u aktuelnom broju magazina Azra.