Dubravka Ostojić: U Zenici je bio moj raj

Piše: Redakcija

Zagrebačku glumicu Dubravku Ostojić bh. publika najviše pamti kao direktoricu Sanju Grospić iz hit serije  „Naša mala klinika“. Iako je zadnja sezona snimljena sada već davne 2007. godine, Dubravka, Đuro, Navojec, Bojana, Enis, Šovagović…, i dalje su među omiljenim likovima u mnogim bh. domovima.

No, medij u kojem Dubravka neprikosnoveno vlada je pozorište, dokaz tome su brojne, izuzetno gledane predstave, među kojima se u posljednje vrijeme, zbog aktuelne tematike izdvojila „Žene u crvenom“.

Jedna je od rijetkih glumica koje ne koriste društvene mreže te se i u medijima pojavljuje rijetko.

Iako zauzeta probama za nove predstave “Sirena i Viktorija“ te „Legende o svetom Muhli“ koje će u januaru biti premijerno izvedene u dvorani „Lisinski“ i pozorištu „Komedija“ u Zagrebu, Dubravka je izdvojila vrijeme i vrlo rado pristala da govori za naš magazin.  Jedan od razloga je i njena posebna veza sa Bosnom i Hercegovinom.

– U Sarajevo prerijetko dolazim. A djetinjstvo sam provela u Zenici, kod babe i djeda, meni je tamo bio raj. U djedovom dvorištu punom cvijeća, na staroj Sarajevskoj cesti, s adresom Raspotočje, kod zelenila. Preko pokojnog oca vučem korijene iz BiH. On je rođen u Sjetlini, a kasnije su preselili u Zenicu. Tatu su, 1942., samog poslali u Zagreb na školovanje. Usred rata. Trebalo je hrabrosti za to, i njihove i njegove. Ali onda se ranije sazrijevalo. Danas nas se sa svih strana trude infantilizirati. I korporacije nam se obraćaju sa ti, od telekompanija pa nadalje – kaže Dubravka na početku razgovora za naš magazin.

Od Vaše prve premijere, 1987., prošlo je mnogo godina; „Buba u uhu“, „Opera za tri groša“, „Kneginja čardaša“, „Revizor“, „Smogovci“, „Za sreću je potrebno troje“, „Naša mala klinika“…, samo su neki od naslova koje ste odigrali u pozorištu, na televiziji i filmu. U kom periodu svog života ste se osjećali najispunjenijom i najsretnijom osobom, zadovoljnom što ste za životni poziv izabrali glumu?

– U svakom periodu u kojem sam igrala u predstavama u kojima sam i sama uživala, s ljudima s kojim sam se dobro razumjela. Od moje prve premijere prošlo je mnogo više godina, ako računam i brojne baletne predstave, koje sam otplesala u tadašnjem “Malom kazalištu Trešnjevka”, od svoje devete godine, pa sve do upisa na Akademiju, dok sam još mislila da će balet biti moj budući poziv. Akademiju sam upisala 1980., a prve uloge odigrala sam u Držićevoj “Hekubi” (hor),u režiji Ivice Boban, na “Dubrovačkim ljetnim igrama”, i to 1982., zatim u “Hamletu” (glumačka družina), u režiji Jirija Menzela, također na Dlji, 1983., pa 1984. u Rostandovom “Cyranu de Bergeracu” , (Roxane), u režiji Ivice Kunčevića, u HNK, s divnim Mustafom Nadarevićem kao Cyranom. S tom velikom ansambl predstavom smo gostovali i u Sarajevu i Zenici. Sve je to bilo još za vrijeme studija.

Igrajući Noru u predstavi „Žene u crvenom“ približili ste publici, šta znači kada se danas uđe u crveno, kad se ne može otplatiti kredit, kada žena nakon 40., i dalje živi s majkom…, slika koja opisuje naša društva u posljednjih 20-ak godina. Jeste li optimistični, slutite li da nam dolaze bolja vremena?

– Uvijek sam bila optimistična, ali, u posljednje vrijeme mi se čini da moram ulagati sve više energije da taj optimizam održim živim. Nije lako mladima ni u BiH, ni u Hrvatskoj, a bome ni u svijetu. Perspektive se sužavaju, obrazovanje je loše, jer postaje nevažno, važan je samo onaj dio u obrazovanju koji se može izmjeriti u nekoj valuti, jedino mjerilo postao je novac. Konkurencija je ogromna, nažalost, odlaze nam i oni najbolji, visokoobrazovani, a razvijene zemlje primit će ih, i samo mogu biti sretni, nisu morali ništa uložiti u njihovo obrazovanje. I ne treba zaboraviti da će nas uskoro na ovoj našoj planeti biti osam milijardi.

Pripremajući se za razgovor, nisam pronašla mnogo intervjua s Vama, život daleko od medijske pozornice je li bio Vaš izbor?

– Pa da. Ne može se i ne treba medije uvijek izbjegavati, ali znalo se dogoditi i da dam intervju povodom neke predstave ili filma, pa da ga na kraju ne objave, jer sam izbjegavala govoriti o privatnom životu. Nikad nisam mislila da bi to moglo nekoga zanimati. A eto, danas se sve pomiješalo, pogotovo pojavom interneta i društvenih grupa. I u tome sam još tvrda, nemam ni Facebook, ni Instagram profil… Da smo mi kao djeca imali ovu današnju tehnologiju i stresove koje nosi taj oblik komunikacije, ne znam kako bih to preživjela.

Svojevremeno ste kazali da ste se za glumu odlučili šest mjeseci prije prijemnog ispita? Zbog čega ste odabrali glumu kao svoj poziv?

– Već sam spomenula da sam na sceni bila od devete godine, a jedan slučajni susret s Vilijem Matulom odveo me na probu amaterske pozorišne grupe “Domaći” koju je tada vodio Boris Kovačević, u to vrijeme student pozorišne režije, i tamo sam konačno i progovorila na sceni. Pa se balerini svidjelo da može i govoriti.

Kompletan intervju čitajte u aktuelnom broju magazina Azra. 

 

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti