Zoran Kesić možda ne govori ono što većina misli, ali govori ono što većina ne smije. Njegovi šaljivi i satirični komentari na račun pojava, događaja, političkih ličnosti, dragocjeni su, jer uistinu predstavljaju rijedak slučaj medijske slobode.
Prije nego što je emisija „24 minute sa Zoranom Kesićem“ postigla regionalnu popularnost, Kesić je ostavio pečat i u prvoj autorskoj emisiji „Beograd Direkt“, a potom i u projektu „Fajront Republika“. No, Kesić nije samo TV voditelj, već i nagrađivani autor kratkih filmova, kao i kreator priredbe „Kesić, priče i pjesme“, s kojom je prošle godine gostovao i u Sarajevu. Riječ je o humorističkom projektu koji kombinira elemente stand-up komedije, pozorišta, improvizacije, kabaretskog programa sa izvođenjem pjesama i interakcije s publikom. U svojoj priredbi, Kesić na zabavan, satiričan i oštar način obrađuje teme poput politike, korupcije, religije, nacionalnih mitova, penzionera, muško-ženskih odnosa, umjetnosti, medija i društvenih mreža. Kao i u svojoj emisiji, i ovdje se naš sagovornik duhovito i lucidno poigrava sa stereotipima i otvara najbolnije teme.
S ovim rođenim Beograđaninom, kojem se život nije nasmiješio na samo jednom polju, onom fudbalskom, razgovarali smo posljednjih dana godine koja je iza nas.
Otvorili smo mnoge stranice kako njegovog profesionalnog, tako i privatnog života u kojem je sve podredio skladnom životu sa suprugom Ivanom i njihovoj dvojici sinova.
Kažu da iz najvećih tuga, emotivnih lomova nastaju najljepše ljubavne pjesme, a da težak život porađa i dobar humor, zašto je to tako?
– Za pjesme ne znam, ali za humor mogu da kažem da iz onoga što nam se dešava i u čemu živimo, nama kao neki ventil dođe da stvaramo humor i satiru. U sretnim, bogato uređenim društvima, humor nije toliko gorak, opor kao ovaj naš. Nažalost, po nas građane, mi imamo mnogo materijala za našu satiričnu obradu, a pod materijalom podrazumijevam laž, glupost, patetiku, melodramu, nedosljednost, sve ono što naši političari rade. Tako da iz života koji živimo, iz vijesti koje čitamo proizlazi naš humor, takav nam je život, a takav nam je i humor.
Vi niste samo TV voditelj, osvajali ste nagrade za četiri kratka filma, napravili performans, priredbu „Kesić, priče i pjesme“ s kojom ste gostovali u Sarajevu; uskoro ponovo dolazite pred bh. publiku. Kakva vam je Bosna i šta je to što volite kod nas?
– Volim smisao za humor, srdačnost, gostoljubivost. Volim što se razumijem i skapiram na prvi pogled s ljudima u Bosni, barem tamo gdje sam bio. Mislim da imamo slične probleme, i na sličan način se nosimo s njima, dakle duhom, humorom, kao najjačim oružjem, kao odbrambenim mehanizmom od tih nedaća koje nas okružuju, uglavnom ekonomskih (smijeh). Bosna je uvijek bila tradicionalno leglo dobrog humora, ranije i osamdesetih godina, tu je sve počinjalo. Kada sam bio u Sarajevu, rekao sam da je od vas sve počinjalo, i odnosilo se na muziku, na film i na humor, pa nek počne opet, u smislu da se ponovo vratimo duhu koji je krasio Sarajevo, i da mi ostali iz Regiona budemo inspirisani.
Jeste li ikada pronašli taj čuveni zaseok Kesići kod Bosanskog Grahova?
– Nisam, nisam ni pokušavao da ga pronađem. To definitivno stoji kao jedna od stvari koju bih volio tokom života da uradim. Uvijek me zanimalo gdje su ti Kesići, ima li tamo Kesića, ko su oni? Svjestan sam da nemam ništa s tim Kesićima, ali volio bih snimiti i neki putopisni kratki film naziva „Povratak korijenima“ ili nešto kao „Posljednji Kesić“ (smijeh).
Emisija kalibra “24 minuta sa Zoranom Kesićem” nema mnogo, praktično ste usamljeni primjer, tu je još emisija “Dobar, loš, zao” na lokalnoj TV Šabac koja se može pratiti preko YouTubea. „Feral“ je ugašen u Hrvatskoj, medijski prostor apsolutno pod cenzurom, šta predviđate; odakle će normalan svijet crpiti, ne isfabricirane, već prave informacije?
– Jedan dio mene bi volio da se sve pogasi, sve što je moguće na mainstream medijima, na televizijama s nacionalnim frekvencijama da nema više nikakvih emisija, da nema više ni naše emisije, te da nema šta da se vidi, i onda bi to zapravo bila prava slika društva u kome živimo. Dakle, to je društvo u kojem se na svaku kritiku gleda kao na zlonamjernu kritiku, da kritikovanje proizlazi iz lične mržnje prema nekome, a ne iz želje da živimo bolje, ne iz želje da kritika bude korektivni faktor. Kritikujemo da bismo mi živjeli bolje, da bi naša djeca živjela bolje, ne zato što mrzimo nekoga. Ma baš me briga da mrzim nekoga, nije mi ni rod ni pomoz’ Bog. Da bih nekoga mrzio, moram da imam emotivni odnos s njim, ja nemam nikakav emotivni odnos prema ljudima koje kritikujem u našoj emisiji. Niti ih volim niti mrzim, ali mi smeta to što govore i to što rade, i to i kažem. Kada bi sve to nestalo, onda bi ljudi shvatili da žive u jednom obliku diktature, pa bi možda počelo nešto da se mijenja.
Kompletan intervju čitajte u aktuelnom broju magazina Azra.
