Na ovim prostorima su padale vlade, mijenjali se režimi, društvena uređenja i muzički i svaki drugi ukusi, i tek rijetki su ostali svoji i netaknuti od bilo čijeg utjecaja. Grupa „Van Gogh“ je preživjela sve balkanske vratolomije! Kao posljednji veliki bend formiran na našim prostorima, ostao je vjeran svom prepoznatljivom rock zvuku i publici. I možda je od činjenice da su punili najveće koncertne dvorane, obarali diskografske rekorde, ipak važniji podatak da je bend i 33 godine od svog osnivanja jednako omiljen kako u rodnom Beogradu, tako i širom BiH, Makedonije, Hrvatske… Ideja benda je ostala ista, ljude zaraziti virusom dobre muzike i ljubavi! I od te ideje nikad ne odustajati.
Sredinom februara „Van Gogh“je održao još jedan sjajan koncert u našoj zemlji. Ovoga puta u okviru zatvaranja Evropskog zimskog olimpijskog festivala mladih EYOF. Publika je, osim u starim, uživala i u pjesmama s „Van Goghovog“ posljednjeg albuma „More bez obala“. Osim o albumu, za koji mnogi tvrde da je jedan od njihovih najboljih, frontmen benda Zvonimir Đukić Đule, u svom prepoznatljivom stilu, s mnogo šarma i duha govori o celebrity kulturi kod nas, kavaljerstvu, porodici, i ljubavi s Julijom dugoj 40 godina.
– Susret mladih ljudi mnogo znači, takav događaj je upriličen da zagrli spremnost, sposobnost i spretnost mladih ljudi. Sviđaju mi se olimpijske igre mladih i ove kao nekada sportske baklje i vatre, koje su daleko od onih koje nisu samo pravile sjenke već su ostavile i ožiljke. Raduju me ovakve sportske iskre budućnosti, koje kroz harmoniju i sklad hitaju nekom novom optimizmu – kaže na početku razgovora.
Danas je moderno i gotovo pravilo izdavati singl po singl, no, Vi ste odlučili publiku obradovati albumom. „More bez obala“ je Vaš deseti studijski album. Jeste li zadovoljni reakcijom publike?
– Zadovoljstvo mi je da smo u eri singlova, uspjeli i istrajali da publiku obradujemo cijelim albumom, kao nekada. Mi smo generacija koja voli nosač zvuka u ruci, to vam je kao kad dođete u kino da pogledate film, ne puste vam samo 15 minuta pa onda dođete za šest mjeseci da odgledate narednih 15. Ovo je priča koja nosi naziv „More bez obala“ i jezikom simbolike govori o životu bez ograda, o slobodi u svima nama koja nam je prijeko potrebna i bez koje život nema bas mnogo smisla. Album smo sami finansirali i izdali. To je jedan od naših potpuno drugačijih albuma u odnosu na sve prethodne i jako sam ponosan na njega. Deset novih pjesama, predstavlja jedno novo poglavlje kako u našim životima, tako i u emociji i energiji grupe „Van Gogh“. Sasvim sigurno je da je ovo jedan od onih albuma koji će kroz vrijeme stajati rame uz rame s prethodnicima u našoj diskografiji, a publika je ta koja će donijeti krajnji sud.
Smatrate li da je „isplativo“ danas snimiti cijeli album?
– Ne razmišljamo o isplativosti, niti o zveckanju novca. Da smo tako razmišljali prije 33 godine, ne bi nas instinkt kroz svu draž neizvjesnosti doveo do ove tačke zadovoljstva kojim smo ispunjeni baveći se muzikom. Uvijek smo više uživali u kreaciji negoli razmišljali o finansijskom ishodu. Mi smo vam i poslije više od tri decenije i dalje jednostavni ljudi, koji samo predano rade posao koji vole. Ne robujemo tuđim ukusima niti nam je mnogo važno da se dopadnemo svima. Danas je važno da budete u zagrljaju onih koje volite i nema tih para koje mogu platiti i nadomjestiti takav osjećaj i sreću.
Šta Vam je predstavljao najveći izazov tokom snimanja posljednjeg albuma? Jeste li postigli ono što ste i željeli?
– Bio bih nespretan da nisam pronašao to za čim sam tragao. Neizvjesnost je najveći izazov kako će svaki umjetnik praviti kompromise tokom svog kreativnog rada i karijere, a mi smo uspjeli u tome da kompromis koji smo napravili nikada nije otišao ispod crvene linije dostojanstva. Ovaj album nosi posebnu čulnost i negdje je ponajviše stilski onaj stari, energetski „Van Gogh“, ali opet neki svježi i drugačiji bend, koji će se sasvim sigurno nekome više, a nekome manje biti po volji. Volim kad svako ima svoj stil, stav i način razmišljanja, ali realno, mišljenje vam dođe kao dupe, svi ga imaju, pa samim tim svako ima pravo da se njime i razmeće kako mu po volji, zar ne. Iskreno, najviše bih volio da se svako po svom senzibilitetu i temperamentu pronađe u nekoj od pjesama, možda čak u svim, a legitimno je i u nijednoj. Mislim da će se nekoliko pjesama s ovog albuma sigurno izdvojiti, a to su zasigurno, „Pismo ocu“, „Možda baš sad“, „Emotivno miniran“, „Gotovo je sve“.
Foto: Mario Klein
Ostatak intervjua čitajte u aktuelnom izdanju magazina Azra.
